KULA OD KARATA

Povezani članci

• Porota proglasila Trumpa krivim za seksualno zlostavljanje novinarke
• Građani Kosova biraju lokalnu vlast
• Cipras kod Merkel: Pomirljivo, ali bez konkretnih rezultata
• Zbog nevremena obustavljena potraga za malezijskim avionom
• Sjeverna Koreja prijeti Americi zbog navodne vojne agresije
• Cameron: Škoti, skačete u nepoznato

30. oktobar 1995. – godišnjica referenduma u kanadskoj provinciji Kvebek

Hebert Chantal “The Morning After” kanadski nacionalni bestseler

Piše: Fuad Đidić

Kako slijepo možemo letjeti kroz vrijeme. Riječi nacionalnih lidera najčešće su kule od karata. Narodi mogu biti opijeni njihovim mitovima. Dijeliti jednu državu đavolski je težak posao. Politiku čiste nacije uvijek pohode duhovi onih koji nisu čisti. I tu se negdje hrvaju. To zapravo, čini povijest.

O tome sam razmišljao dok sam čitao najnoviju knjigu Hebert Chantal, vodeće kanadske novinarke, “The Morning After” (“Naredno jutro”) gdje 20 godina kasnije, kroz intervju sa 17 vodećih federalnih i  lidera provincija po prvi puta je izneseno vjerodostojno svjedočanstvo o referendumu za odvajanje provincije Kvebek od Kanade – 30. oktobar 1995. godine. Autorka je svim ključnim sudionicima postavila jedno osnovno pitanje koje niko do sada nije želio pitati – “Šta bi uradio naredno jutro da je pobijedio kamp secesionista, kolokvijalno poznat kao kamp – “YES.”

Samo je 54.288 glasova  odlučilo o pobjedi kampa “NO”. Bila je to najtjesnija pobjeda poznata ikad u modernoj povijesti sa 50,58% u odnosu na 49,42%  na referendum na kojem je učestvovalo 4,5 miliona glasača, i sa rekordnim postotkom izlaznosti od 95%. Za razliku od nekih, nama poznatih,  ovo je bio posve kredibilan ishod povijesnog referenduma održanog u jednoj slobodnoj i demokratskoj zemlji gdje su ljudi glasali daleko od straha za sebe i svoj porodicu, od straha da ne budu odbačeni ili progonjeni od političkih ili vojnih centara moći, žigosani da ne pripadaju “nama, staroj i čistoj naciji”.

Nedvojbeno da je Chantal  svojim otkrićima istinski potpalila interes brojne čitateljske publike širom sjevernoameričkog kontinenta ukazujući na nesigurnosti i razmimoilaženja među liderima na oba fronta, koji su u protekle dvije decenije u očima javnosti bilo, na jednoj ili drugoj strani,  uživali obol  hrabrosti, moći, mudrosti, kako je navodno, svako znao u momentima haosa i konfuzije, šta zapravo, radi i, šta treba već sutra uraditi ili poduzeti.

No, moju pažnju ovdje je privukla pronicljiva analiza novinarke Chantal o razlikama koje su se, pukim povijesnim udešavanjem, pokazale među glavnim akterima događaja, upravo onim akterima koji su dolazili iz istog nacionalnog korpusa, koji su imali isto porijeklo ali, su izabrali različite povijesne putove.

Chantal kroz živu riječ i svjedoka pokazuje da svi ljudi u Kvebeku koji inače, baštine snažan i zreo nacionalni identitet, kao i  svi političari, ili, političke elite porijeklom iz Kvebeka, nisu željeli,  ili, su pak, odbijali nezavisnu državu na tlu sjevernoameričkog kontinenta, i, da je ova ideja seperatizma uglavnom, bila rezultat nacionalne mitologije uskog kruga nacionalista ponesenih “stoljetnim“ snom o frankofonskom Kvebeku, a koji su daleku inspiraciju za taj san mogli pronaći u riječima francuskog predsjednika De Gola koji je 1968. godine u Montrealu uzviknuo “Živio slobodni Kvebek”.

I ovdje dolazimo do one, za mene dramatske priče, o dva lidera koji su se u oktobru 1995. godine našli sučeljeni na povijesno oprečnim stranama. Žan Kretijen, Premijer federalne Kanade, i, Žak Parizo, Premijer provincije Kvebek. Dva čovjeka iz istog nacionalnog korpusa, istog porijeka ali sa dva različita i međusobno oprečna sna. Jedan lider koji je vjerovao da govori i sve čini za povijesni boljitak  Kvebečana u odvojenom frankofonskom Kvebeku, i, drugi čovjek koji je vjerovao da kao Kanađanin i Kvebečanin u ime tog istog povijesnog boljitka, mora ostati u mnogo većoj i snažnijoj državi, demokratski oblikovanoj zemlji kao što je Kanada.

No bilo je interesantno u kasnijim redovima knjige čuti nešto više o načinu na koji su ova dva lidera zapravo, ili bolje reći dva suprotna kampa, materijalizirali svoje političke opcije – kako se djelovale snage koje su nastojale destruirati zemlju, a kako snaga koje su čuvale njenu teritorijalnu cjelovitost.

Premijer Žan Kretijen priznao je činjenicu  kako je na svojim prsima imao  i druge karte za igru. Niko, pa i njegovi najbliži saradnici nisu znali njegove prave namjere za slučaj pobjede seperatista. Ali, njegova dosljednost u opoziciji za svaki pokušaj secesije bila je neupitna. Novinarka kaže kako su Premijeru mnogi prebacivali da se tokom kampanje seperatista ponašao kao da ne shvata šta se dešava ispred njegovih očiju i da je njegov govor tokom prvog dijela kampanje zvučao više kao umirujuća retorika, nego kao govor koji uvjerava i pokreće. Po vlastitom priznaju tadašnji Premijer Kanade “probudio” se u onom trenutku kada je napustio uglađeni engleski stil govora i prihvatio govor visoko emocionalnog poziva prema glasačima što je isti duh retorike kojom su kvebeški seperatisti palili i podizali emocije svojih sljedbenika. Slijedili su njegovi govori u Montrealu samo šest dana uoči referenduma, koji su ostali upisani kao antologijski primjeri govora koji imaju snagu da mijenjaju tokove dešavanja.

No, srž cijele ove priče novinarke Heber mogao bi se naći u kratkom poglavlju “Master Igre” gdje je izneseno svjedočanstvo tadašnjeg  Premijera provincije Kvebek, Žak Parizoa.

Žak Parizo

Nedvojben je utisak da je lider seperatista Parizo bio vrlo samouvjeren, arogantan, silno bogat i britanski obrazovan ekonomista, master cijele igre, koji je samo 16 mjeseci od izbora za Premijera Kvebeka snažno pokrenuo  reviziju  referenduma kojeg su maja 1980. godine izgubili njegovi prethodnici navodno, prevarom federalista i da se on sada pojavljuje zapravo, kao spasitelj sa idejom  novog referenduma, i donosioca  nove povijesne  šanse za svoj narod.

Parizo je želio odmah da uđe u proces secesije Kvebeka, bez čekanja. Nije oklijevao da proglasi jednostranu nezavisnost. Nije mario kako će reagirati ili, šta će reći federalisti. To je lider koji je prije ishoda glasanja čak snimio TV obraćanje o pobjedi seperatista. Ovaj govor je postao bjelodan  prošle  2015. tek, poslije njegove smrti u junu iste godine. Vjerovao je da političko ili ekonomsko partnerstvo sa Kanadom, pomenuto u referendumskom pitanju, nema šansa da bude prihvaćeno. Nadao se kratkim, “biznis pregovorima” gdje bi se njegov pregovarački tim ograničio  samo na modaliteta odvajanja, a bez rasprava u bilo kakvoj uniji ili savezništvu.

Zanimljivo bi bilo čuti na što je najviše u postizanju nezavisnosti  računao ovaj lider.

Prvo – računao je na važnost pronalaženja saveznika i sagovornika unutar kampa federalista prijeklom iz Kvebeka koji bi pristali odmah po objavi rezultata iskazati lojalnost nezavisnom Kvebeku;

Drugo – smatrao je bitnim u projekat brze secesije uključiti opoziciju iz redova kvebeških seperatista koja je imala viziju druge i drugačije vrste osamostaljivanja unutar Kanade;

Treće – vjerovao je kako se u međunarodnim odnosima mora osloniti na jednu veliku silu,  a taj naslon je pronašao u obećanjima Žak Širaka da će on animirati sve frankofonske zemlje za brzo prizanje nezavisnosti Kvebeka.

Odlično poznavao međunarodne odnose i  vjerovao je da će kao i u slučaju brzog priznanja  novih zemalja u regiji Balkana, isto tako biti brzo priznata i nezavisnost Kvebeka.

Parizo je samo čekao svoj trijumf. Izdvajanje Kvebeka bila je borba njegova života.

U noći najviših emocija 30. oktobra, odmah poslije objave rezultata duhovi nacionalizma došli su po svoj danak. Parizo je poražen. U trenutku očaja i nevjerice  izrekao četiri sudbonosne riječi. Nikada više zaboravljene. Riječi koje su promijenile kurs historije cijelog pokreta.

Evo, poslušajmo to njegovo priznanje:

“Istina je da smo poraženi, ali sa čime – Novcem i etničkim glasovima.”

Ovim riječima ogoljena je suština secesije. Sa njima Parizo zapečatio svoju političku sudbinu. Ali, i sudbinu cijelog seperatističkog pokreta koji se nikada više nije otrijeznio od takvog poraza.

Drugi su bili krivi. Imigranti, oko 20% stanovništva, koji su činili multikulturno biće Kvebeka, listom su glasali protiv secesije. To saznanje  razbjesnilo je Parizoa.

Bio je to 30. oktobar 1995. godine.

Hebert Chantal je u svojoj knjizi pokazala da se ove riječi nisu “okliznule” lideru jednog pokreta, već, da su one zapravo, “sudbina i realnost”  svih nacionalističkih pokreta.

Sve u svemu “Naredno jutro” je priča o jednoj ipak, sretnoj zemlji koja je na vrijeme shvatila da iza svih nacionalnih pokreta, na kraju balade dolazi grubi etno – nacionalizam, progon Drugih…koji vodi tamo gdje je došao Balkan 1995. godine. To su tada svi ovdje vidjeli. I razumijeli.