Kriza u Ukrajini: Kijev ne drži ništa pod kontrolom

Povezani članci

• Boris Johnson preuzima dužnost britanskog premijera od Therese May
• Boris Johnson preživio glasanje o povjerenju
• NATO će angažirati 36 hiljada vojnika kako bi se odupro prijetnji ISIL-a
• SAD pod Trumpom: Ameriko, kako nisko si pala
• Janša najavio mogućnost samoorganiziranja građana ako Cerar ne zaustavi migrantski val
• Barack Obama: ISIL je u defanzivi

Skoro svakog sada dolaze nove, proturiječne vijesti o napadima, pokretima trupa, provokacijama, i Mariupolj tone u haos

U istočnoj Ukrajini jedva da se može razaznati ko koga napada i zašto. Stvarnost u svakom slučaju izgleda drugačije nego što se tvrdi u vijestima iz Kijeva i Moskve.

Piše: Ann-Dorit Boy
Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Pred vijećnicom u Mariupolju, industrijskom gradu na obali Azovskog mora na jugoistoku Ukrajine stvranost opet izgleda potpuno drugačije nego kako tvrde vijesti iz Kijeva i Moskve. Sa određene udaljenosti sliči petospratna kocka svim drugim upravnim zgradama u gradovima regiona. Proruski aktivisti naslagali su crne automobilske gume i bijele vreće sa pijeskom dva metra visoko. Iz vreća proviruju krhotine stakla, zahrđala bodljikava žica kruni barikadu. Sa prozora vise ruske zastave i zastava Donbasa, industrijskog područja gdje se govori ruski, čiji stanovnici ne vjeruju novom vođstvu u dalekom glavnom gradu.

Međutim, pred malom portirskom kućicom – drugačije nego u Slavjansku ili Donjecku – ne stoje namrgođeni borci u maskirnim uniformama, maskama i teškim mašinskim puškama. Stražu drže  mladi momci, pa čak  i nekoliko djevojaka u trenerkama i iznošenim patikama. Puše tanke cigarete i hodaju okolo kao mladi ljudi negdje na autobuskom stajalištu. Iz velikog zvučnika trešti patriotska hip – hop muzika. U blizini se ne vidi nikakvo oružje čak ni drvene palice. Međutim mladi ljudi drže zgradu čvrsto u svojim rukama. Ne puštaju nikoga neovlaštenog unutra a posebno ne novinare.

Ljudi sa palicama govorili su ruski

Dan prije Arsen Avakov, ukrajinski ministar unutrašnjih poslova u Kijevu, objavio je da su ukrajinske snage bezbjednosti opet preuzele kontrolu nad upravom u Mariupolju, koja je bila od prije dvije sedmice okupirana. “Vijećnica je opet slobodna za normalan rad”, napisao je Avakov na Facebooku. Ministarstvo unutrašnjih poslova reguliše “proces normalnog funkcionisanja”. “Avakov? Ko je to?”, pita Artjom. Mladi čovjek u sivom poluveru došao je iza barikada da razjasni nekoliko stvari. On kaže da Kijev ovdje ne drži ništa pod kontrolom. U noći na petak pojavili su se ljudi obučeni u crno sa palicama, napali su njegove prijatelje i odnijeli dokumenta iz vijećnice. Onda su nestali. Policija je to posmatrala.

Prema Artjomu koji govori zavjerenički tiho, napadači nisu bili Ukrajinci niti fašisti – dakle nisu bili pripadanici radikalne desničarske grupe “Desni sektor” kojima Moskva i proruski aktivisti predbacuju ovih dana sva moguća puškaranja. Ljudi u crnom, kaže Artjom, govorili su čisto i jasno ruski: “Vjerovatno su to bili plaćeni provokateri iz okoline.” Međutim, ko ih je platio i zašto Ministarstvo unutrašnjih poslova u Kijevu, koje ovdje niko ne priznaje, sada tvrdi da je situacija normalizovana, na to Artjom nema odgovora. On samo zna da je više njegovih prijatelja povrijeđeno.

Od normalizacije nema ništa

Šta se stvarno događa, ko ovdje koga napada i zašto, teško je otkriti ovih dana na području Donjecka. Glasine idu od grada do grada; zvanični izvori obje strane šire skoro svakoga sata nove vijesti o provokacijama, napadima, kretanjima trupa kako ukrajinskih tako i ruskih iza granice. Skoro uvijek su to dvije potpuno oprečne informacije. A onda na licu mjesta srećete ljude koji vam ispričaju treću, opet sasvim drugačiju varijantu događaja.

Već  prije deset dana desio se u Mariupolju jedan nerazjašnjen napad. Prema prvoj verziji – ukrajinskog ministarstva unutrašnjih poslova – ukrajinska vojna baza u blizini vijećnice bila je napadnuta molotovljevim koktelima. Tri napadača su bila ubijena a trinaest ranjeno. Prema drugoj verziji – komandanta “Narodne armije” takozvane Narodne Republike Donjeck – proruski demonstranti su mirno došli do vojne baze radi pregovora. Njima je bilo navodno rečeno da je vojska spremna da pređe na njihovu stranu. Onda su vojnici zapucali.

Postoji i treća verzija. Ona potiče od stare susjede sa pregačom koja pred ulazom u vojnu bazu gaji krompir. Ona tvrdi da su na dan nesreće na krovovima  oko njene kuće sjedili snajperisti nepoznatog porijekla. “A policija nije htjela da rodbini preda tijela žrtava”, šapće ona prije nego što ponovo uzima lopatu. Sada se mogu samo vidjeti tužni, mali buketi crvenih karanfila koje su ožalošćeni položili na asfalt.

Pred vijećnicom Mariupolja, toliko se može sa sigurnošću reći, ne vidi se ništa od normalizacije i kontrole Kijeva. Artjom i njegovi ljudi ostaju dok se ne održi referendum o statusu regiona Donjeck. Artjom kaže da ne želi imati nikakve veze sa huntom koja je u Kijevu ilegalno došla na vlast. On ima 28 godina. Prije nego što je počeo braniti domovinu bio je nazaposlen. Ima li on uošte neko zanimanje? “Branitelj otadžbine. To možete zapisati.”

 “Mi nismo kriminalci, mi smo narod”

Jedna anketa iz Kijeva nedavno je pokazala da znatna većina stanovništva u regionu Donjecka, uz svu kritiku na novu vladu,  ne podržava naoružane grupe koje drže pod kontrolom zgrade vlade. Također, samo manjina stanovništv ruskog govornog  područja ima stvarno strah za svoja prava. S time se ne slažu dvije starije dame, Valentina i Nadežda, koje u proljetnim mantilima stoje pred vijećnicom. Naravno one su protiv oružja. “ Ali pogledajte oko sebe. Mi nismo separatisti ili kriminalci, mi smo narod, sasvim normalni ljudi.”

A onda izliv optužbi. O niskim mirovinama i poraslim cijenama  i o Kijevu gdje ih niko ne čuje niti razumije. Polovina grada radi u željezari čiji crni dimnjaci se vide već sa autoputa. I Nadežda je tamo radila do mirovine. Od starih kolega je čula da narudžbe iz Rusije opadaju. “Ako se kontakt sa Rusijom prekine, tada se tvornice mogu zatvoriti. Šta će onda biti?”

faz.net