Kraj harmonije

Povezani članci

• Demokrate zadržavaju kontrolu nad Senatom nakon ključne pobjede u Nevadi
• Eurozona: Dok inflacija pada, nezaposlenost raste i dalje
• Putinov protivnik optužuje ruskog predsjednika za pretjerano osobno bogaćenje
• Kolektivna kazna
• Egipat: Međunarodne organizacije traže istragu ubistva hiljadu civila od snaga sigurnosti
• Više od 40 mrtvih u tri napada u Iraku

Grafiti u Sičuanu, Kina. Foto: DPA

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović   

Evropa je dospjela u opasnu ovisnost od Kine. Sada se povlači sigurnosna kočnica.

U odnosima između Evropske unije i Kine u toku je upravo izmijena paradigme. Kriza Covid – 19 je izazvala u Evropi novu debatu o neophodnosti jače „diverzifikacije“ lanaca isporuke i time upravljanog odvajanja od Kine. To neće biti jednostavno i također neće ići brzo. Međutim jasno je da se Evropa mora oprostiti od svojih dosadašnjih nastojanja za tješnjom integracijom bilateralnih gospodarskih odnosa sa Kinom.

Kad su Evropljani u prošlosti težili reformama u područjima trgovinske, gospodarske i vanjske politike u odnosima sa Kinom, njihova nada se uvijek sastojala u tome da se poboljšaju kontakti sa tom zemljom i da se istovremeno uspostave pravedniji odnosi i da se ojačaju obostrane koristi. Osnovi cilj bio je izgraditi bilateralnu trgovinu i kinesko tržište otvoriti za evropske investicije.

Čak i kad je Evropska unija svoj pristup prema Kini pooštrila njen cilj je bio još uvijek da se gospodarski odnosi sa tom zemljom prodube. Aktiviranje novih instrumenata EU za ispitivanje investicija i za provođenje antikartelskih mjera predstavljeno je kao neugodan ali neophodan postupak za stvaranje političkih uslova za tješnju suradnju.

U jednom nedavno objavljenom izvještaju Andrew Small iz European Council on Foreign Relations tvrdi da će zajedničko djelovanje između EU i Kine u budućnosti slijediti novi cilj: naime uspostaviti kinesko – evropske odnose na način koji će smanjiti ovisnost Evrope od kineske trgovine i investicija.

Novi konsenzus sastoji se u tome da Evropljani treba da budu u manjoj mjeri izloženi volji nepouzdanih ili prepotentnih inostranih vlada, bez obzira da li one sjede u Pekingu ili Vašingtonu.

Ovaj novi način razmišljanja vidi se i u izjavama visokorangiranih predstavnika EU. Tako naprimjer Visoki predstavnik EU za vanjsku i sigurnosnu politiku Josep Borrell, zahtijeva nedavno od Evropljana da skrate i diverzificiraju svoje lance isporuka i da uzmu u razmatranje prebacivanje njihovih trgovinskih odnosa iz Azije u istočnu Evropu, na Balkan i u Afriku. Sličan ton bira i EU komesarka za tržišno natjecanje Margrethe Vestager, koja bi htjela da mijenja propise o državnoj pomoći da bi sačuvala evropske firme od kineskog preuzimanja.

Najveći broj evropskih vlada ne bi htio nikakvu izmjenu strategije. Do sada je vladao  izuzetan interes za razvoj kooperativnih odnosa sa Kinom a na čisto praktičnom nivou evropske zemlje trebaju hitno medicinsku opremu iz kineske proizvodnje da bi savladale pandemiju.

Ipak tri faktora su izmijenila strategijsku kalkulaciju Evrope. Prvi faktor su dugoročne promjene u Kini. Dosadašnja kineska politika EU počivala je na takozvanoj okladi približavanja, koja je očekivala da bi se Kina postepeno poboljšavala u pravcu svjetskog građanina svjesnijeg svoje odgovornosti čim bi zemlja bila uzeta u međunarodna tržišta i institucije.

Međutim dogodila se suprotnost. Pod predsjednikom Xi Jinpingom zemlja je postala autoritarnija. Kada je kineska država povećala svoju ulogu u gospodarstvu i kineska tržišta izgubila na atraktivnosti za evropske firme Xiovi prioritetni projekti – Made in China 2025, China Standards 2035 i inicijativa Novi put svile – su ne samo potisnuli evropska preduzeća sa kineskog tržišta nego su izvezli kineski model u inostranstvo. Kina nije više u natjecanju za udio u proizvodnji sa malom novostvorenom vrijednošću. Naprotiv, zemlja se brzo penje u globalnom lancu stvaranja vrijednosti i prodire tačno u one sektore koje Evropljani posmatraju kao centralne za njihovu vlastitu gospodarsku budućnost.

Drugo, SAD su o odnosima sa Kinom krenuli tvrđim kursom, posebno otkako je predsjednik Donald Trump ušao u Bijelu kuću. Već dugo prije pandemije izgledalo je da je u toku sveobuhvatno „odvajanje“ američkog i kineskog gospodarstva. Ova promjena kursa nastupila je prilično naglo i bila je šok za Evropljane jer su se iznenada morali zabrinuti da u „igri kukavice“ između Kine i Amerike ne padnu pod točkove.

Teoretski nova skepsa Evrope prema Kini morala bi otvoriti put za tješnju transatlansku suradnju po ovom pitanju.

Misli se i na to da se mnogobrojne evropske države bore oko toga kako da umire i SAD tako i Kinu u pogledu uloge kineskog tehnološkog giganta Huawei kod izgradnje evropske 5G mreže. Teoretski nova skepsa Evrope prema Kini morala bi otvoriti put za tješnju transatlansku suradnju po ovom pitanju. Međutim sa svojim mnogobrojnim napadima na Evropu u formi carina, sekundarnih sankcija i drugih neosnovanih napada Trumpova administracija je jednu inače jasnu odluku učinila upitnom.

Treći (i najviše iznenađujući) razvoj bilo je ipak ponašanje Kine za vrijeme pandemije. Nakon svjetske finansijske krize 2008. godine izgledalo je da je Kina dorasla svojoj ulozi svjetske sile svjesne svoje odgovornosti. Zemlja je učestvovala u koordiniranim konjukturnim mjerama, čak je kupovala evro i investirala u narodna gospodarstva koja su imala nedostatak sredstava. Ovoga puta, ipak ne.

Postojala je priča koja opisuje tok pandemije. Početkom godine. kada je koronavirus harao u Wuhanu, članske države EU poslale su skoro 60 tona medicinske opreme u Kinu. Veliki dio toga poticao je iz nacionalnih strategijskih rezervi i na pritisak Kine bio je poslan diskretno. Kada je onda pandemija stigla u Evropu kineska vlada je inscenirala veliki šou i ponudila je Evropi „pomoć“ – pri čemu je veći dio te pomoći bio sa označenim cijenama.

Od izbijanja krize EU je pokazala više spremnosti da se suprotstavi kineskoj dezinformacionoj kampanji.

Još gore: Kina je krizu Covid – 19 iskoristila kao izgovor da slijedi sporni gospodarski dil, kao naprimjer planirana i od Kine finansirana željeznička pruga između Beograda i Budimpešte, koja je mađarskom zakonodavcu podmetnuta kao dio kriznog paketa Covid – 19. Na sličan način Huawei je glasno argumentirao da kriza opravdava još bržu realizaciju planova za G5. A u Velikoj Britaniji je nedavno kineski državni fond riziko kapitala pokušao preuzeti kontrolu nad jednim od vodećih proizvođača čipova u zemlji, Imagination Technologies.

Ono što najviše smeta bilo je ipak da je Kina zdravstvene potrebe koristila da bi provodila vlastite političke interese. Tako su naprimjer zvanični predstavnici Kine zaprijetili Holandiji, da bi mogli, kao odmazdu za odluku holandske vlade da promijeni ime svoga diplomatskog zastupništva u Tajvanu, blokirati isporuke životno nužnih medicinskih dobara.

Od izbijanja krize EU je pokazala više spremnosti da se suprotstavi kineskoj dezinformacionoj kampanji i poduzela je mjere za zaštiti u krizu dospjela evropska preduzeće od kupovine od strane kineskih investitora. Međutim ozbiljniji koraci još izostaju. Evropljani će uskoro početi da primjenjuju najavljenu „diverzifikaciju“.

Strukturne promjene, koje su pokrenute u svjetskom poretku, izazvale bi konačno tako ili onako novu debatu o Kini. Međutim sada, pošto je Covid – 19 iznijela na svjetlo dana kako ovisnost Evrope tako i stvarne namjere Kine strategijske promjene su u punom jeku.

Mark Leonard je suosnivač i direktor panevropskog think tanka European Council on Foreign Relations (ECFR). On je autor bestselera “Why Europe will run the 21st Century und What does China think?”, koji je preveden u dvadeset jezika.

ipg-journal.de