Ko su pobjednici i gubitnici iranskih izbora?

Povezani članci

• Lokalni izbori u Albaniji
• Obama dopustio zračne udare u Iraku kako bi se izbjegao genocid
• Usmjereni mikrotalasi mogući uzrok misterioznog ‘sindroma Havana’
• Zatvara se Newseum, simbol slobode medija
• Dugotrajne nuspojave
• Gladomor je genocid

Nisu samo tvrdolinijaši gubitnici ovih izbora, već su to i reformisti, ali oni to još ne znaju

Piše: Hamid Dabashi-Al Jazeera

Sada već standardno tumačenje rezultata izbora održanih 26. februara u Iranu je da je njima zadat “udarac tvrdolinijašima, dok su reformisti ostvarili napredak”.

Ovo nije u potpunosti pogrešno tumačenje ovih izbora i kandidati koje podržavaju reformisti će doista omogućiti predsjedniku Hassanu Rouhaniju da nakon postizanja sporazuma o nuklearnom programu nastavi sa približavanjem svijetu.

No, uobičajeno spominjanje “tvrdolinijaša” nasuprot “reformista” – što je, generalno gledajući,  korisno pravilo – ustvari skriva mnogo više nego što otkriva o zbivanjima u Iranu protekle decenije, pa i duže.

Tokom proteklih nekoliko sedmica, u iščekivanju izbora zakazanih za 26. februar, vodila se zdrava i robusna debata među Irancima u domovini i van nje: da li uopće glasati na ovim već namještenim izborima ili ne? Ovo je mnogo važnije pitanje od prigodnog dvostranog odnosa između tvrdolinijaša i reformista.

Od održavanja namještenih predsjedničkih izbora u junu 2009, koji su doveli do uspona Zelenog pokreta u Iranu, ovo zabrinjavajuće pitanje je dovelo do pokretanja značajnih događaja u razotkrivanju sage vezane za iransku političku kulturu. Pokret namjerava nadmudriti zavjerenički vladajući kler, koji želi da zloupotrijebi svake naredne izbore kako bi za sebe prigrabili sumnjivi legitimitet i dokazali da je Zeleni pokret strana zavjera.

Ako je vjerovati zvaničnim brojkama organa Islamske Republike, oni koji su preferirali glasanje u ovom novom krugu izbora su pobijedili, jer je više od 50 posto osoba sa pravom glasa, možda čak i 60 posto, širom zemlje izašlo na izbore na kojim se biralo novo Vijeće stručnjaka i parlament.

Ako je to istina, onda je između 30 i 40 posto Iranaca odbilo da prihvati da je prepredeni lisac kao što je Ali Akbar Hashemi Rafsanjani Božji dar pokretu za slobodu i demokratiju u Iranu, ili da je mogućnost izbora onih koji će birati narednog tiranosauruskog Vrhovnog vođu korak naprijed ka oslobađanju nacije.

Glasati ili ne

Iza dimne zavjese ovih izbornih zavada te nakon uspona Zelenog pokreta u Iranu, odluka da li glasati ili ne na svakim narednim izborima je najvažniji pojedinačni barometar smjera u kojem iranska politička kultura usmjerava šine svog ludog voza u okviru čvrstog zagrljaja opkoljene teokratije.

Oni Iranci koji su se spremali za glasanje su tvrdili da je izborna scena tako drastično podijeljena između onih kandidata koje očito podržavaju vladajući konzervativci i onih koje podržava kombinirana snaga reformističkih pristalica bivšeg predsjednika Mohammada Khatamija i umjerenih pristalica Rouhanija – da je onda glasanje protiv vladajućih konzervativaca samo po sebi neka vrsta referenduma. To bi napravilo značajne korake u uklanjanju brojnih stvarnih i opipljivih društvenih i ekonomskih problema, čime bi se Iran otišao korak dalje od međunarodne izolacije nakon postizanja nuklearnog sporazuma.

Oni koji se nisu zalagali za glasanje – a uz sve dužno poštovanje onima koji jesu, ja sam bio dio ove grupe – tvrdili su da je ovo lakrdija od izbora: izbori su već od samog početka namješteni; doveli bi do neizbježnog glasanja o povjerenju u vladajući aparat Islamske Republike; napravili bi sprdnju od onih koji su žrtvovali svoje živote 2009. godine postavljajući danas historijsko pitanje “gdje je moj glas?”; a ajatolah Khamenei i vladajuća elita Islamske Republike bi iskoristila glasanje da dokažu da su bili u pravu dok su tvrdili da je Zeleni pokret buntovničko sjeme koje su posijali stranci.

Uvijek svjestan svojih krhkih temelja, vladajući režim je učinio upravo to, a uskoro je počeo da spinuje ogromni broj glasača u svoju korist i kao znak vjerodostojnosti njihove vladavine.

Oni reformisti koji su se zalagali za glasanje, mahali su fotografijama istaknutih pjesnika, umjetnika i filmaša na glasačkim mjestima u znak potvrde da su bili u pravu.

Grabljenje pobjede

Retrogradni tvrdolinijaši su bili neiskreni u tvrdnjama da su pobijedili dok su istovremeno oportunistički reformisti varljivo govorili o obnovljenom životu i energiji njihovih zastarjelih i diskreditiranih politika.

Vladajući tvrdolinijaši – predvođeni ajatolahom Alijem Khameneijem – itekako su svjesni nedostatka nacionalnog legitimiteta. Koriste svaku priliku da bi taj legitimitet prigrabili. Reformisti – koje predstavlja bivši predsjednik Khatami – podmazuju mašineriju represije tako što pokušavaju da odvuku iransku političku scenu unazad nekoliko decenija, u vrijeme kada je njihov zloglasni moto bio “pritisak odozdo i pregovori sa vrha”.

Obje ove grupe političkih spletkaroša – baš kao što to rade republikanci i demokrate u Sjedinjenim Američkim Država, ili tvrdolinijaški i liberalni cionisti u Izraelu – zataškavaju i kamufliraju drugačiju nadolazeću stvarnost.

Ovo je nešto čemu danas svjedočimo u usponu Bernieja Sandersa u SAD-u i čemu smo svjedočili prije šest godina u usponu Zelenog pokreta u Iranu. Zeleni pokret je imao znatno radikalnije implikacije nego što su to reformisti mogli progutati ili što je vladajući režim mogao tolerirati bez brutalnog suzbijanja – na isti način na koji Sandersova kampanja u SAD danas ima znatno veće radikalne implikacije nego što bi to Demokratska partija dozvolila, a pogotovo što bi republikanci shvatili.

Dvostrani sistem je netačan

Nedugo nakon što je Rouhani izabran za predsjednika 2013, tvrdio sam da “ovo čemu svjedočimo tokom ovih i tokom prethodnih iranskih predsjedničkih izbora je primjer kako superiorna socijalna inteligencija demokratski prkosne javnosti uzme ono što teokratski režim odbaci, udahne mu novi život i stvori svoje vlastite vođe”. Ta socijalna inteligencija još uveliko djeluje.

Ono što pretenciozni dvostrani izbor između tvrdolinijaša i reformista prikriva je nešto znatno važnije u razotkrivanju iranske političke kulture: Njen pokazatelj je očita diskusija između onih koji – iz bilo kojeg razloga – glasaju i onih koji – iz bilo kojeg drugog razloga – ne glasaju.

Oni koji glasaju ne vjeruju nužno u ovu šaradu, ali njihov glas šalje cijelom svijetu jasan signal da su Iranci savršeno sposobni da igraju šah sa gadnim obogaljenim starim igračem, te da za sebe osiguraju mjeru političkog djelovanja. Oni koji ne glasaju šalju isto tako jasan signal vladajućem režimu da značajan dio nacije ostaje živući svjedok njihove ogoljele brutalnosti.

Ove dvije snage će u konačnici zajedno formirati tercijarni prostor u nadolazećoj iranskoj političkoj kulturi, koji govori “ne” i domaćoj tiraniji i stranim intervencijama. Oni koji su glasali ne mogu priuštiti odbacivanje principijelnog stava onih koji nisu glasali, niti oni koji su odbili da budu dio ove šarade mogu priuštiti odbacivanje lukavog poteza onih koji su glasali.

Dok tvrdolinijaši odbacuju reformiste kao agente imperijalizma, reformisti diskreditiraju one koji ih nisu glasanjem vratili na vlast kao ratoborne i zastarjele gubitnike, besramno ih povezujući sa onom podmuklom prognaničkom “opozicijom” koja se zalaže za nametanje sankcija i pokretanje rata protiv njihove domovine.

Dok se tvrdolinijaši i reformisti bore svojim dvjema verzijama grabežljivog neoliberalizma, iranski birači – i oni koji glasaju i oni koji ne glasaju – strpljivo su prokrčili put za uspon znatno kritičnije snage koju tvrdolinijaši ne mogu zamisliti, a reformisti ne mogu podnijeti.

Nisu samo tvrdolinijaši gubitnici na ovim izborima, već su gubitnici i reformisti – samo što to oni još ne znaju. Jedini pobjednik je ta divna diskusija formirana između onih koji su razborito odlučili da glasaju i onih koji su tvrdoglavo odbili da se pridruže ovoj šaradi.

Umorni stari reformisti koji su se na ovim izborima pridružili svojoj tvrdolinijaškoj braći su nositelji kreativnog sjemena koje još ne mogu da zamisle u svojoj moći gladnoj mašti.

“Louis”, kao što je Rick rekao u onoj legendarnoj rečenici iz Casablance, “mislim da je ovo početak divnog prijateljstva”…između onih koji glasaju i onih koji ne glasaju.