Kakva je sudbina sporazuma o nuklearnom razoružavanju SAD i Rusije?

Povezani članci

• Od smrtne kazne Mušarafu do poništavanja presude
• WHO: Jako smo zabrinuti zbog epidemiološke situacije u Europi
• Izbori u Kataloniji
• Tenzije rastu nakon što je Rusija oborila američki dron
• Grčki parlament glasa o Sporazumu iz Prespe
• Zašto je Turska oprezna prema NATO nastojanjima nordijskih zemalja?

foto: EPA/DW

Vašington i Moskva su 3. januara 1993. zaključili sporazum o kontroli nuklearnog naoružanja – START II. Međutim, nije samo rat u Ukrajini radikalno okončao primjenu ovog sporazuma..

Kada su Boris Jeljcin i Džordž Buš (George Bush) u Moskvi potpisali sporazum START II o demontiranju nuklearnih sistema dugog dometa, nazdravljali su i smiješili se jedno drugom. Nekoliko godina nakon završetka Hladnog rata, predsjednici Rusije i SAD-a izrazili su spremnost da trku u nuklearnom naoružanju ostave iza sebe.

Trideset godina kasnije, ruski predsjednik Vladimir Putin je bez razloga napao susjednu Ukrajinu i terorizira tamošnje civilno stanovništvo. SAD i druge zapadne zemlje masovno naoružavaju Ukrajinu. Američki predsjednik Joe Biden naziva Putina “kasapinom” i “ratnim zločincem”. Ovaj opet prijeti da će upotrijebiti nuklearno oružje. To je trenutna situacija između dvije velike, nuklearne sile tri decenije kasnije – početkom 2023. godine.

“Procvat bilateralne kontrole naoružanja”

START je skraćenica od “Strategic Arms Reduction Treaty”. To je bio sporazum o smanjivanju i ograničavanju strateškog, ofanzivnog naoružanja, odnosno oružanih sistema i raketa dugog dometa, odnosno nosača nuklearnih bojevih glava. START II je zahtijevao deaktiviranje svih interkontinentalnih raketa sa više bojevih glava. Osim toga, SAD i Rusija su dogovorile smanjenje strateških nuklearnih bojevih glava na maksimalno 3.000 do 3.500 do 2003. godine po zemlji.

Politolog Johannes Varwick sa Univerziteta u Haleu kaže da je  START II predstavljao “procvat bilateralne kontrole naoružanja” nakon završetka sukoba između Istoka i Zapada. START II je bio i rezultat poboljšanja političkih odnosa između dvije supersile i pokretačka snaga “za dalje mjere u pravcu izgradnje povjerenja”.

Prethodni sporazum – START I inicirao je američki predsjednik Ronald Reagan u jeku Hladnog rata, a potpisali su ga 1991. godine, pet mjeseci prije raspada Sovjetskog Saveza, Mihael Gorbačov i Reganov nasljednik Džordž Buš. START I je stupio na snagu krajem 1994. godine.

Gledajući unazad, značajno je da je, pored Bjelorusije i Kazahstana, Ukrajina u dodatnom protokolu preuzela predaju svog nuklearnog oružja iz sovjetske ere, zbog čega današnje ukrajinsko vodstvo gorko žali.

Ruski raketni sistem Sarmat

START II nikada nije stupio na snagu

Međutim, za razliku od sporazuma START I,  START II nikada nije stupio na snagu. Tenzije između Moskve i Vašingtona ponovo su porasle zbog američkih vojnih operacija na Kosovu i u Iraku i zbog širenja NATO-a na istok. Na kraju je Rusija povezala ratifikaciju sporazuma sa održavanjem na snazi Sporazuma o ABM-u iz 1972. koji se odnosio na smanjivanje sistema protivraketne odbrane.

“Kada su se SAD povukle iz ABM sporazuma 2002. godine, START II je također bio mrtav”, kaže Henning Hoff iz Njemačkog društva za spoljno-političke odnose. Počeli su i pregovori o sporazumu START III, ali to je brzo obustavljeno.

Međutim, u Vašingtonu (Washingtonu) i Moskvi je ostao interes za strateško nuklearno razoružanje. Uslijedio je Moskovski sporazum iz 2002. godine, kojim se ograničio broj nuklearnih bojevih glava na obje strane: od 1.700 do 2.200. No to je”i dalje više nego dovoljno da uništi cijelu planetu Zemlju”, kaže Henning Hoff. U konačnici je zaključen novi sporazum – NEW START, koji je stupio na snagu u februaru 2011. godine – i zvanično važi do danas.

Sporazum obavezuje obje zemlje da smanje svoje nuklearne bojeve glave na maksimalno 1.550 svaka, a broj nosača raketa, u koje spadaju ICBM-sistemi, rakete za podmornice i bombarderi – na 800 komada po zemlji. U cilju verifikacije i provedbe sporazuma, svaka strana je mogla vršiti inspekcije u drugoj zemlji. Posljednje produženje sporazuma na još pet godina potpisali su Vladimir Putin i Joe Biden 2021. godine, tako da ugovor važi do 2026. godine.

Novi START važi i za rat u Ukrajini

U principu, rat u Ukrajini tu ništa nije promijenio. U avgustu 2022. Rusija je “privremeno” obustavila pravo na inspekcije njenih nuklearnih arsenala, ali ne i službeno: ne zbog rata, već zbog sankcija i zabrane prelijetanja ruskim avionima, koje su onemogućavale Rusiji da pošalje svoje inspektore u Sjedinjene Države. Međutim, oni će se pridržavati odredbi sporazuma i cijeniti njegovu “posebnu ulogu” kao “važnog instrumenta za održavanje međunarodne sigurnosti i stabilnosti”, saopšteno je u Moskvi u avgustu – skoro šest mjeseci nakon početka rata u Ukrajini.

Zapravo, Novi START je jedini preostali bilateralni sporazum o nuklearnom razoružanju između SAD-a i Rusije. Predsjednik Donald Trump istupio je 2019. godine iz dijela sporazuma o Zabrani korištenja kopnenih raketa srednjeg dometa i 2020. godine raskinuo “Sporazum o otvorenom nebu”, koji je dozvoljavao međusobne izviđačke letove kao mjeru izgradnje povjerenja.

Američka nuklearna raketa Trident II

Mračni izgledi

U kojoj situaciji je svijet danas – kada je riječ o kontroli nuklearnog naoružanja? U najnovijem izvještaju štokholmskog Instituta za istraživanje mira SIPRI još od početka 2022. godine, odnosno neposredno prije početka  rata u Ukrajini, vide se “jasne naznake”po kojima je došao kraj smanjenju globalnog nuklearnog arsenala od kraja Hladnog rata”. Dalje se kaže: “Sve nuklearne sile su u procesu proširenja (izgradnje) ili modernizacije svojih arsenala oružja(…), što je vrlo zabrinjavajući trend.”

To je posebno zabrinjavajuće od 24. februara, kada je Rusija napala Ukrajinu. “Današnja Rusija, koja rutinski krši sporazume i međunarodno pravo i, osim toga, stalno prijeti upotrebom nuklearnog oružja, nije ozbiljan pregovarački partner kada je riječ o strateškom razoružanju”, kaže se dalje u izvještaju Instituta SIPRI. Ruska invazija je također pokazala “da se samo nuklearne države ili one koje, kao članice NATO-a, imaju koristi od američkog nuklearnog zaštitnog kišobrana, mogu unekoliko osjećati bezbjedno”. Na kraju krajeva, kako se zaključuje u izvještaju štokholmskog Instituta, mnogo toga ukazuje na to da je postojanje nuklearnog oružja “spriječilo ‘veliki rat’ između SAD-a i Sovjetskog Saveza, odnosno današnje Rusije, i da će to tako i ostati”.

Za Johannesa Varwicka, “kontrola naoružanja izgleda kao relikt iz daleke prošlosti”. Osim konfrontacije između Moskve i Washingtona, tu su i rastuće tenzije s Kinom, “koja do sada nije bila uključena ni u jedan sporazum u nuklearnom sektoru, osim u Ugovor o neširenju nuklearnog oružja”.

„Ako danas želite nešto postići u ovoj oblasti”, kaže Varwick, „prvo morate poboljšati početnu poziciju u pogledu strateškog razoružanja. “A to je moguće samo uz poboljšanje političkih odnosa u trouglu Vašington-Moskva-Peking, što je, iz današnje perspektive, utopija. Sada se radi samo o ograničenju štete, a ne o velikim vizijama.”

DW