“Ja sam Assange!” Daniel Ellsberg, i drugi saveznici zahtijevaju da i njih SAD procesuira

Povezani članci

• SAD i saveznici izvršili napade u Siriji
• Predsjednik Tunisa: Trumpov plan je ‘nepravda stoljeća’
• Potsdam, mjesto gdje se odlučivalo o Evropi
• Šta dalje nakon što je njemački CDU uzdrman pokrajinskim izborima?
• Čelnici EU predlažu da se izbjeglicama omogući ostanak u blizini mjesta tragedije, a ekonomske migrante deportira
• Pet Iranaca bičevano, jer su za vrijeme ramazana jeli u javnosti

Foto: Arhiv

Julian Assange ima Spartacus trenutak. Zviždač veterana iz Pentagona Daniel Ellsberg i zagovornik transparentnosti vlade John Young osporavaju američko Ministarstvo pravde da ih krivično goni zajedno s osnivačem Wikileaksa, rekavši da su prekršili zakon baš kao i on, objavljivanjem ili posjedovanjem gomile povjerljivih dokumenata, prenosi Newsweek.

Njihovi pozivi naglašavaju zabrinutost zagovornika Prvog amandmana da bi krivično gonjenje Assangea moglo otvoriti vrata za slučajeve protiv bilo koje novinske organizacije koja objavljuje vladine tajne.

U intervjuima za Newsweek, njih dvoje su također osvijetlili to kako je kompletna i neredigirana arhiva od četvrt miliona povjerljivih obavještajnih izvještaja State Departmenta poznatih kao Cablegate, a koje je objavila mlađa obavještajna analitičarka Chelsea Manning, objavljena na internetu u septembru 2011.

“Zapravo sam objavio neredigovane dokumente prije Wikileaksa”, rekao je Young, 86-godišnji arhitekta iz New Yorka koji je od 1996. bio kustos web stranice Cryptome.org, koja objavljuje povjerljive dokumente i druge skupove obavještajnih podataka. “Ako žele nekoga da kazne, treba da dođu na mene.”

Young je rekao da je Assange izdvojen zbog svog višeg javnog profila kako bi odvratio druge od objavljivanja povjerljivih informacija.

“Oni napadaju ikone… Pokušavaju poslati poruku drugima koji bi mogli izabrati da oponašaju ono što je on uradio. Dakle, to je selektivno krivično gonjenje kao upozorenje drugima”, rekao je Young, koji je pomogao Assangeu da uspostavi Wikileaks.org web stranicu 2006. godine, ali se ubrzo nakon toga razišao s njim.

Assange se više od tri godine bori protiv ekstradicije iz britanskog zatvora. Suočen je sa 17 optužbi prema Zakonu o špijunaži za pribavljanje i otkrivanje informacija o nacionalnoj odbrani i jednom optužbom za računsku prevaru i zloupotrebu Zakona. Ako bude osuđen po svim tačkama optužnice, mogao bi se suočiti sa maksimalnom kaznom od 175 godina zatvora.

Young je pisao sudiji u predmetu i Ministarstvu pravde, tražeći da se doda optužnici – eho kultnog filma Spartacus iz 1960. godine, u kojem pobunjeni rimski robovi zauzvrat izjavljuju “Ja sam Spartak” jer odbijaju da se odreknu svog vođe. Youngovo pismo sudiji sada je dio službenog spisa slučaja.

Elsberg je za Newsweek rekao da mu je Assange dao kopiju cjelokupnog Manningovog materijala kao “rezervnu kopiju”, u slučaju da Australac bude uhapšen. “Nikad ih nisam objavio”, rekao je, “ali sam time što sam ih posjedovao, namjerno zadržao i namjerno propustio da ih dostavim odgovarajućem organu, prekršio sam Zakon o špijunaži.”

“Pozivam Ministarstvo pravde da me optuži jer pozdravljam priliku da osporim Zakon o špijunaži na sudu”, rekao je 91-godišnjak iz svog doma u Kaliforniji. “To je zapravo Zakon o službenim tajnama u britanskom stilu” – široka zabrana komunikacije ili posjedovanja osjetljivih vladinih dokumenata – koji je “potpuno neustavan, jasno kršenje Prvog amandmana”, rekao je.

Ministarstvo pravde odbilo je da komentariše.

Pozivi Younga i Ellsberga dolaze nakon žalbe pet medijskih organizacija da se odustane od slučaja protiv Assangea. U dosadašnjoj višemjesečnoj saradnji između novinarskih rivala, New York Times, The Guardian, Der Spiegel, Le Monde i El Pais su sarađivali sa Assangeom i Wikileaksom do 2010. godine na objavljivanju desetina vijesti zasnovanih na materijalu.

Pored Cablegate arhive, postojale su dvije velike baze podataka sa desetinama hiljada neobrađenih izvještaja o incidentima američkih trupa u Iraku i Afganistanu. Afganistanski ratni dnevnici i irački ratni dnevnici otkrili su na prvi pogled kršenja međunarodnog prava od strane snaga SAD-a i NATO-a. Manning je također uključio set dosijea o zatočenicima u Guantanamu i video snimku s američkog helikoptera dok je pucao iz mitraljeza na dva Reutersova novinara u Iraku, očito vjerujući da su pobunjenici.

‘Kolateralno ubistvo’ i ‘Willy Pete’

Objavljen 5. aprila 2010, video “Collateral Murder” postao je globalni cause celebre. Uprkos tome što je američka vojska rekla da su akcije trupa bile legalne, kritičari su rekli da je njihova šala lišila američke snage bilo kakvog preostalog moralnog vrha u njihovoj okupaciji Iraka.

U svojim nedavnim memoarima, Meningova je prvi put od njenog suđenja pre više od decenije napisala o drugom videu koji je takođe prosledila WikiLeaksu. Prikazuje američki zračni napad 2009. na Garani u Afganistanu u kojem je ubijeno čak 147 avganistanskih civila, uglavnom žena i djece. Iako je tada prijavljen napad, Manning je rekao da je snimak, koji nikada nije objavljen, “neizbrisiv i užasan” jer su žene, djeca i starci umirali od posljedica bombardiranja municije koja je sadržavala bijeli fosfor.

Ellsberg je rekao da ranije nije znao da je u arhivi taj video. Rekao je da bi to objavio da je znao da istakne, kako je nazvao, ekstremnu okrutnost municije od bijelog fosfora, koju su američke trupe poznate kao “Willy Pete”, koja se prema međunarodnom pravu ne bi trebala koristiti kada bi mogla pogoditi civile.

“Izgara do kostiju”, rekao je Elsberg, prisjećajući se užasnih rana od njegove upotrebe protiv zaseoka u Vijetnamu.

Zakon o špijunaži: klizav teren?

Ellsberg, tada analitičar u RAND Corp., procesuiran je prema Zakonu o špijunaži prije 50 godina, jer je odavao tajnu historiju rata u Vijetnamu – koja je postala poznata kao Pentagon Papers – New York Timesu i drugim medijima 1971. Slučaj protiv njega je na kraju propao 1973. usred otkrića o nezakonitom prisluškivanju, provali i uništavanju dokaza od strane FBI-ja iz Nixon-ove ere.

Ali zakon je od tada nekoliko puta uspješno korišten protiv onih koji su procurili, a prethodne administracije su odmjerile njegovu primjenu protiv novinara, rekao je Ellsberg. To je uključivalo Obaminu administraciju, koja je na kraju odlučila da ne goni Assangea 2013. godine.

Trumpova administracija je bila ta koja je ponovo otvorila slučaj protiv Assangea, koji je također od tada pomagao u objavljivanju mejlova koje su ruske obavještajne službe hakovale od čelnika Demokratskog nacionalnog komiteta i osramotila CIA-u objavljivanjem “Vault Seven” – skup dokumenata o najtajnijim hakerskim alatima agencije .

“Bio sam prvi zviždač koji je procesuiran prema Zakonu o špijunaži, a sada je on [Assange] postao prvo [Zakon o špijunaži] tužilaštvo za objavljivanje,” rekao je Ellsberg.

“Već 50 godina pokušavam upozoriti novinare da im se jasnim jezikom Zakona o špijunaži meta stavlja na leđa”, rekao je Ellsberg, navodeći da zakon kriminalizira “prenošenje” informacija o nacionalnoj odbrani bilo kome tko nije ovlašten da ih primi, što jasno uključuje objavljivanje u medijima.

Assangeovi kritičari takve strahove nazivaju prenaglašenim. Advokat Mark Zaid je više od dvije decenije predstavljao obavještajne profesionalce, uključujući i zviždače, u akcijama protiv njihovih agencija.

“Hoće li ovo biti klizav teren?” upitao je Zaid na nedavnoj panel diskusiji koju je organizirao Hayden centar za obavještajne poslove na Univerzitetu George Mason. “Pa, moraćemo da sačekamo da vidimo da li će biti podignuta druga, treća ili četvrta ili peta vrsta optužnice protiv novinara.” Rekao je da je državni tužilac Merrick Garland nedavno uveo politiku koja otežava Ministarstvu pravde da progoni novinare.

Assangeovi branioci kažu da Youngova tvrdnja da je objavio neredigovanu arhivu prije osnivača WikiLeaksa pokreće ozbiljna pitanja zašto je samo Assange procesuiran.

Niz događaja

U svjedočenju pod zakletvom u postupku izručenja ove godine u Londonu, Young je rekao da je objavio Cablegate arhivu 1. septembra 2011., barem cijeli dan prije WikiLeaksa.

“Iako mislim da nisam bio svjestan toga u to vrijeme”, rekao je Young, “dok sam objavljivao dokumente, Assange je pokušavao doći do State Departmenta” da ih upozori da će neredigirana arhiva vjerovatno uskoro biti objavljena na internetu .

Young je rekao da ima pristupnu frazu za dešifrovanje arhive jer ju je objavio novinar Guardiana David Leigh u svojoj knjizi u februaru 2011.

Assange je arhivu stavio na internet u avgustu 2010. godine, šifrovanu jakom šifrom, tako da je Leigh mogla da dobije pristup materijalu. Jednom preuzeta i nešifrovana, rekao mu je Assange, arhiva se ne smije stavljati ni na jedan uređaj spojen na internet.

Leigh je za Newsweek u razmjeni poruka na Twitteru rekao da mu je Assange rekao da je pristupna fraza “privremena i da će isteći”.

“Nikada nismo očekivali nikakve probleme”, rekao je on od objavljivanja pristupne fraze.

Ali zapravo je šifra po svojoj prirodi bila trajna, objasnio je stručnjak za kriptografiju Christian Grothoff u pisanim svjedočenju odbrane tokom ekstradicionog postupka.

“Ključ koji je potreban za dešifriranje je fiksiran u vrijeme šifriranja. Jednom kada je šifrirani tekst generiran, ključ se nikada ne mijenja”, rekao je.

Grothoff je odbio razgovarati za Newsweek, rekavši da želi da njegovo svjedočenje ostane samostalno.

U početku, značaj otkrivanja nije bio očigledan osim nekolicini ljudi na WikiLeaksu. “Sama po sebi, pristupna fraza koju je otkrio gospodin Leigh je beskorisna, baš kao i fizički ključ od kuće koji se nalazi na ulici. Otvara neku kuću. Bez znanja koje kuće, ključ je beskoristan”, naveo je Grothoff.

Ali onda, 25. augusta 2010., njemački novinski časopis Der Freitag objavio je članak u kojem se otkriva da je šifrirana, neredigirana kopija Cablegate arhive dostupna na internetu i da je pristupna fraza također dostupna na internetu za one koji bi je mogli identificirati.

Članak iz Freitaga pokrenuo je potragu za blagom, prisjetio se Young, jer su svi koji su pratili otkrivanja brzo shvatili na koju pristupnu frazu misle.

Do tog vremena, desetine kopija WikiLeaks stranice bile su raširene po cijelom Internetu od strane njegovih pristalica kako bi se osiguralo da će preživjeti svaki pokušaj uklanjanja same stranice. WikiLeaks više ne može cenzurirati sadržaj čak i kada bi to želio, rekao je Juan Passarelli, nezavisni filmski stvaralac i dokumentarist koji radi sa WikiLeaksom više od decenije.

Kada je Leigh objavio pristupnu frazu, niko ništa nije mogao učiniti, rekao je Passarelli, dodajući da je bio šokiran jer je Assange uvijek isticao važnost čuvanja lozinki u tajnosti i drugih aspekata sigurnosti – čak i postavljanje posebne stranice kako bi se redakcije od strane partnerskih medijskih organizacija odrazili u vlastitim izdanjima WikiLeaksa kako bi se izbjeglo dovođenje ljudi u opasnost.

Što se zakona tiče, redakcije zapravo nisu bitne, rekao je Gabriel Rottman, direktor projekta za tehnologiju i slobodu štampe u Komitetu novinara za slobodu štampe.

“Optužnica se fokusira na objavljivanje neredigiranog materijala, uključujući imena doušnika i drugih ljudi koji bi mogli biti izloženi riziku”, rekao je Rottman za Newsweek. “Možete tvrditi da je etički ovo važna razlika, ali kao pitanje crnim slovom zakona, u tekstu Zakona o špijunaži nema ničega što uključuje objavljivanje imena doušnika. Čak bi i novinske organizacije koje su redigovale identitet doušnika prilikom objavljivanja povjerljivih podataka mogle biti krivično gonjene.”

Elsberg je rekao da želi da pet medijskih organizacija koje su radile sa WikiLeaksom oponašaju Younga i istupe naprijed da budu procesuirane zajedno sa Assangeom – iako je sam Young rekao da neće uputiti takav poziv urednicima na oružje.

„Svaki od tih urednika treba da radi ono što radi John Young“, rekao je Elsberg, „Svako ko je objavio te priče trebalo bi da kaže: ‘Ako je on kriv, krivi smo mi.’

Newsweek je zatražio komentar za svih pet publikacija, ali nijedna nije odgovorila do vremena za štampu.