Deset godina poslije Irak je razbijena zemlja

Povezani članci

• Policija istražuje pucnjavu na autobus na Kosovu, tri osobe poginule
• IFIMES: Američki predsjednički izbori 2016
• Klaonica zaposlenih
• Madagaskar: Kuga odnijela 21 život
• Rusija: »Ključ« (ne)stabilnosti na Balkanu i Bliskom istoku
• Novi egzodus na pomolu zbog borbi na sjeveru Sirije

Rat u Iraku

By: Michael Brtnický

Preveo: Ešref Zaimbegović

Današnji Irak je razbijena zemlja označena Huseinovom diktaturom, diletantizmom okupacione uprave i sektaškim građanskim ratom. U Bagdadu vlada sektaški šiitski režim, u sunitskim provincijama na zapadu se javljaju glasovi za spajanje sa Jordanom u novu državu „Zapadni Irak“. Izgleda da su jedini dobitnici Kurdi na sjeveru.

Prošlo je deset godina od napada na Irak, ne baš velike koalicije vođene USA, koji je započeo 19. marta 2003. U živom sjećanju još su kontroverze cijeloga poduhvata, od kršenja međunarodnog prava napadom bez saglasnosti Savjeta bezbjednosti UN do nepostojećeg oružja masovnog uništenja, koje je trebao imati Sadam Husein a koje se, uz sve napore, nikada nije uspjelo naći.

U godinama poslije invazije objavljen je niz kritičkih stavova koji su povezivali američku akciju sa iračkim zalihama nafte i plina ili su odbacivali povezanost Huseinovog režima sa mrežama globalnog džihada koje su izvršile terorističke napade u USA 11. septembra 2001. godine. Međutim jednu stvar možemo tvrditi sa sigurnošću: iračka avantura tadašnjeg američkog predsjednika George W. Busha ostavila je trajan trag kako u politici na Bliskom istoku tako i na globalnom nivou.

Brzi poraz demoralizovane iračke armije i okupacija Iraka bile su neviđenom, spektakularnom demonstracijom moći američke vojne sile. Bliskoistočna zemlja srednje veličine, koja je nekad bila nazivana arapskom Pruskom postala je relativno lako plijenom invazionih armija a predsjednik Bush mlađi mogao je već 1.maja 2003. proglasiti svoj, kasnije ismijavani, „kraj glavnih borbenih operacija“.

Kako se ukazalo već poslije nekoliko mjeseci, okupacija zemlje nije dovela do realizacije neokonzervativnog projekta transformacije Iraka i cijelog Bliskog istoka u prostor strukturovane demokratije i principa slobodnog tržišta. Cijeli poduhvat je pokazao neuspješnost vojne sile, iako impresivne i moćne, bez održivog političkog projekta. Irak je brzo pao u spiralu bombaških napada, sektaškog ubijanja i partizanske borbe protiv „oslobodilaca“. Nivo nasilja je prevazišao sva prethodna strahovanja.

Okupaciona uprava, vođena američkim diplomatom Paulem Bremerem, podsjećala je na naoružane misionare koji su došli da proglase nultu godinu. Njenim prvim korakom bilo je raspuštanje Baas partije i iračke armije i policije čime su efektivno raspustili i iračku državu. Za razliku od satelitskih režima Sovjetskog saveza u srednjoj i istočnoj Evropi u Iraku nije postojala dualna partijska i državna reprezentacija, Baas je jednostavno bio i partija i državna uprava. Takvim razmišljanjem se međutim Paul Bremer i njegova okolina nisu zamarali. Prema sjećanju savremenika on se kretao u zaštićenoj bagdadskoj zelenoj zoni u crnom odijelu i vojničkim cipelama, čime je nehotice vrlo precizno izražavao intelektualnu bazu cijelog projekta, arogantnu smješu militarizma i tehnokratije. Početno doba invazije i „uprave“ vjerno je opisao Rory Stewart, danas član britanskog parlamenta za Konzervativnu stranu, u knjizi „Hazard okupacije“. Tridesetogodišnji Britanac je tada postao guverner dvije iračke provincije na jugu zemlje a njegove kvalifikacije su bile pješačke ture po Iranu i Afganistanu. Uz sve napore njegova misija završila neuspjehom, radilo se o život.

Današnji Irak je raskomadana zemlja označena Huseinovom diktaturom, diletantizmom okupacione uprave i sektaškim građanskim ratom. Iračani su traumatizirani proživljenim nasiljem, prema metodološki najboljoj studiji poginulo je u toku invazije i okupacije preko 600 hiljada ljudi, društvo pokazuje patološke crte. Budućnost Iraka je nejasna, velika je vjerovatnoća da kao država nema budućnosti.

U Bagdadu vlada sektaški definisani šiitski režim, u sunitskim zapadnim provincijama se javljaju pozivi za secesijom i spajanja sa Jordanom u novu državu „Zapadni Irak“. Bezbjednosna situacija se pogoršava prelivanjem konflikta u Siriji preko istočne granice. Vjerovatno jedinim dobitnikom su Kurdi na sjeveru, koji imaju de facto nezavisnu državu koja je nasuprot ostatku zemlje oblast stabilnosti, sigurnosti i ekonomskog prosperiteta. Međutim tužna realnost u cjelini je veoma daleko od grandioznih vizija na početku invazije.

Svoje traume iz iračkog pohoda nose i USA. Američka armija, krvareći osam godina u Iraku bez političke vizije na okončanje konflikta, imala je gubitke od 4,5 hiljada mrtvih i preko 30 hiljada ranjenih. Rat je koštao američke poreske obveznike bilione dolara a značajno je uticao na astronomski dug zemlje. Irački pohod postao je toliko nepopularan da je tadašnji predsjednički kandidat Barack Obama iz pohoda američkih vojnika napravio važan bod svoje pobjedničke predsjedničke kampanje. Posebno je stradao ugled USA u međunarodnim odnosima. Pokazalo se da istorijski najveća vojna sila ne može kompenzirati slabo planiranje i iluzorne političke vizije. Irački pohod je za USA bio fijasko.

Američka istoričarka Barbara Tuchman, dvostruka dobitnica Pulicerove nagrade, izdala je osamdesetih godina slavnu knjigu The March of Folly (Pohod gluposti), u kojoj je opisala istorijske situacije koje se ponavljaju, kada vlade slijede politiku koja je evidentno u suprotnosti sa interesima njihovih zemalja. Od trojanskog rata preko britanske politike u sjevernoameričkim kolonijama do američkih iskustava u Vijetnamu. Neokonzervativni, u određenom smislu veoma idealistički projekat okupacije i transformacije Iraka u potpunosti se veže na ovu hiljadugodišnju tradiciju. Njegov bilans je šokantan, posebno za Iračane. Ali od gluposti predsjednika Busha ml. i nekoliko ljudi oko njega, koji su iskoristili atmosferu poslije napada 11. septembra 2001. za realizaciju svojih vizija, američka ekonomika, vanjska politika i prestiž će se oporavljati godinama.

ihned.cz