Čovjek stare škole

Povezani članci

• Samoubilački napad u Turskoj, ranjena četiri policajca
• 90. rođendan Ane Frank: „Rijetko šta dojmi djecu tako intenzivno“
• Rane zabilješke Kenedija: Fasciniran Hitlerovom Njemačkom
• Turska: Irački Kurdi će platiti cijenu za glasanje o nezavisnosti
• Portland: Pucnjava na protestima protiv Trumpa, jedna osoba ranjena
• Pre rata

Foto: DPA

Na Joe Bidenu počivaju ogromna nadanja. Međutim i nakon Trumpa ne može se očekivati prava promjena kursa u vanjskoj politici SAD.

Piše:  Paul Hockenos  – 05.02.2021.

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Koncept izuzetnosti SAD, dakle da su SAD moralno nadmoćna, jedinstvena i u osnovi demokratska nacija, vodi već od početka vanjsku politiku zemlje. Međutim, međunarodna politika SAD koja se uvijek orijentirala na realnost nije nikada odgovarala takvom dostojanstvenom pakovanju. Uprkos tomu ova premisa se provlačila kroz sve vanjskopolitičke institucija i dobro je služila intervencionistima iz obje političke partije. Tržišno gospodarstvo, njegovo širenje i globalna trgovina nadahnjivali su ovu misiju kojom su opravdavani vojni zahvati u cijelom svijetu.

Nakon četiri katastrofalne godine pod Trumpom SAD jedva da mogu za sebe zahtijevati posebnu poziciju – čak ne ni u manjem obimu. SAD sasvim jasno nisu izuzetna, iz osnove demokratska, nego mnogo više u mnogim pogledima sa greškama opterećena nacija. Amerika ima opasnu autoritarnu žilu koja je ukorijenjena duboko u stanovništvu.

Još davno prije Trumpovog fijaska moralo je svima, koji se bave američkom vanjskom politikom, biti jasno da je to naduvano držanje samo pogrešna procjena. U SAD je rasizam zapisan u ustavu i nacija je stalno širila svoje prvobitne granice, time što je već stoljećima starosjedioce koji tamo žive protjerivala ili ubijala. Novija istorija SAD  je od Vijetnama do Abu Ghraiba uprljana groznim povredama ljudskih prava.

Šta će sada upravljati američkom vanjskom politikom kada izuzetnost nije više vjerodostojna? Ovaj način mišljenja je tako duboko ukotvljen u Vašintonu da do sada nije došlo do temeljne izmjene u razmišljanju – u najboljem slučaju to je bilo u mlakom pristupu. Predsjednik Joe Biden, demokrat stare škole, i njegova vanjskopolitička ekipa su duboko zapleteni u ovaj kredo, iako sad najavljuju da bi SAD trebale pokazati nešto više skromnosti i za ostvarenje vanjskopolitičkih ciljeva bolje kooperirati sa drugim zemljama.

Nakon četiri katastrofalne godine pod Trumpom SAD jedva da mogu za sebe zahtijevati posebnu poziciju.

Prema jednom komentatoru novi ministar vanjskih poslova Antony Blinken zagovara „umanjenu izuzetnost“. Na Blinkensovom saslušanju u senatu Trumpu lojalni senator Lindsey Graham izgledao je potpuno zadovoljan sa Blinkensovim odgovorima na njegova pitanja. Na drugu stranu Blinkens je ipak izjavio da Bidenova vlada hoće SAD da vrati na svjetsku binu kod globalnih tema kao što je neširenje atomskog naoružanja, suzbijanje Covid – 19 i klimatska kriza.

To bi bilo za pohvalu kada ne bi zvučalo tako apsurdno: Ugovor UN o zabrani atomskog naoružanja stupio je na snagu 22. januara, drugog radnog dana Bidenove administracije. On je ratificiran od 50 zemalja ali ne od SAD niti i jedne od drugih nuklearnih sila na svijetu. A što se tiče Covid – 19: SAD se bore sa globalno najvećim izbijanjem ove bolesti. Da li ih to predodređuje da predvode globalnu borbu protiv corona virusa? Čak iako se Biden pobrinuo za povratak SAD u Pariški dogovor o klimi zemlja stoji pred ogromnim izazovom da se u stvarima zaštite klime makar izjednači sa ostatkom svijeta. Činjenica je da demokrati nemaju plan B, nego samo plan A light.

Vrlo malo vašingtonskih think-tank nude prijedloge za drugačiji kurs. Jedna od novijih organizacija, Quincy Institute for Responsible Statecraft pod vodstvom poznatog komentatora Andrewa J. Bacevicha, pledira za „višestranačku“ vanjsku politiku. Ona treba da stvori most između obje partije i postavi temelj za vanjsku politiku, koja se zasniva na angažovanoj diplomatiji i regionalnom dijalogu umjesto na novim vojnim intervencijama. Ova filozofija ide u smjeru da smanji globalne vojne tragove SAD, redukuje vojne odnose i odrekne se vojnih intervencija. To bi bio samo početak.

Činjenica je da demokrati nemaju plan B, nego samo plan A light.

Institut Quincy koncentriše se međutim malo na to „kako će SAD konstruktivno privući svijet jer bi to opteretilo višepartijsko jedinstvo“, objašnjava John Feffer, voditelj lijevo orijentisanog Institute for Policy Studies. Naravno da progresivci sa lijevog krila demokrata, kao Bernie Sanders i drugi, imaju ad hoc pojedine političke ideje koje sadrže tačke plana Quincy i nude pozitivniji pogled na globalni angažman.

Naprimjer Sanders zahtijeva od bliskoistočne politike da se pomoć Izraelu veže na njegovo poštovanje ljudkih prava. Bidenova vlada bi trebalo da ponovo stavi na raspolaganje pomoć za palestinske izbjeglice i omogući Palestinskim oslobodilačkim organizacijama da ponovo otvore predstavništvo u Vašingtonu. Ove mjere podržavaju birači demokrata i ljevičarski poslanici u kongresu ali do sada Biden nije ništa od toga obećao. Ipak sa pogledom na Jemen novi predsjednik je već najavio da će obustaviti podršku borbenim operacijama – zahtjev Sandersa i njegovih pristalica u kongresu.

I Institute for Policy Studies je izložio par ideja: naprimjer mogle bi se SAD priključiti UN i 140 ostalih vlada i stručnjaka koji žele razviti vakcinu protiv Covid – 19 koja bi stajala univerzalno na raspolaganju, bila pristupačna i oslobođena patentnih prava. Osim toga mogle bi SAD stvarno učiniti nešto protiv klimatske krize time što bi uplatile 200 milijardi dolara u Zeleni klima fond, koji finansira mjere zaštite klime u zemljama u razvoju. Kao dalji korak SAD bi mogle osnovati „globalni fond za socijalnu sigurnost“ koji bi vezao globalne resurse da bi ciljano pokrivao najhitnije potrebe najsiromašnijih ljudi na svijetu kojima treba zaštita. A kao zemlja sa najvišim izdacima za naoružanje mogle bi SAD pokrenuti zaokret u globalnom rastu vojnih izdataka time što bi umanjili budžet Pentagona za 350 milijardi dolara i sa Kinom i Rusijom raditi na smanjivanju globalne napetosti.

Sve su to razumni prijedlozi. Međutim ne smije se očekivati da će Bidenova administracija koristiti poseban istorijski momenat da bi okončala etabliranu vanjsku politiku i odvažila se za potpuno novi pravac. Tim koga je imenova predsjednik sastoji se od insajdera koji su dugo u službi. Gledajući njihovu dosadašnju podršku napadačkim ratovima u inostranstvu mogli bismo se smatrati sretnim ako nam daju umanjenu izuzetnost.

Paul Hockenos izvještava od 1989. godine o evropskim i međunarodnim temama. Živi u Berlinu i Njujorku i redovito publikuje u novinama i časopisima sa njemačkog i engleskog govornog područja kao The New York Times, Newsweek, New Statesman, Foreign Policy i Spiegel.

ipg-journal.de