ČEŠKA OČIMA INSAJDERA: Kako su Česi od dobrodušnog, duhovitog i kulturnog naroda dogurali do populista i rasista

Autor/ica 👤Nataša Babić 10.3.2018. u 10:53

Povezani članci

Prije nekoliko dana Europu je šokirala vijest o ubojstvu mladog slovačkog novinara Jana Kuciaka i njegove prijateljice Martine Kušnirove. Kuciak je radio kao istraživački novinar na portalu aktualne.sk, a posljednja priča koju je istraživao i zbog koje je možda ubijen, tiče se veza talijanske Ndranghete s vrhom političke elite u Bratislavi. U nedovršenom tekstu Kuciak je razotkrio krađu golemih sredstava iz EU fondova u čemu su uz talijansku mafiju navodno sudjelovali i najbliži suradnici slovačkog premijera Roberta Fica, Maria Troškova, bivša misica i osobna Ficova asistentica, (svojevremeno zaposlena kod Antonia Vadale, glavnog osumnjičenog u ovom slučaju), te Vilama Jasana, bivšeg parlamentarnog poslanika, a danas tajnika Državnog vijeća za sigurnost.Troškova i Jasan odstupili su s funkcija za vrijeme istrage, a oboje kategorički odbijaju bilo kakvu povezanost kako s atentatom, tako i sa sumnjama iz Kuciakovog teksta.

Cijeli je slučaj dodatno zakompliciran sugestijom Kuciakovih kolega da se mladi novinar uz talijansku mafiju i njihove lokalne suradnike dotakao jednako opasnog protivnika, onoga što se u češkom i slovačkom novinarskom slengu naziva justične, tj. “pravosudne mafije”. Riječ je o širokoj personalnoj mreži koja spaja ovdašnje političare, organizirani kriminal, niže sudove te najviše komore državnog pravosudnog sustava. Sudski se slučajevi rješavaju po nalogu “odozgo” ili ih se prešutno stornira, papiri se gube po birokratskim ladicama, dokumenti misterizno nestaju iz arhiva, svjedoci odustaju ili neshvatljivo mijenjaju iskaze, prava kafkijanska paučina u kojoj se vrti ogromna para, a pravna država dovodi u pitanje.

Čini se da je slovačka istraga krenula u tom smjeru; šestoro osumnjičenih Talijana u međuvremenu je pušteno iz pritvora, a šture vijesti iz policijskih izvora ukazuju da se istraga širi u daleko širu lepezu motiva i sudionika, te da rješenje ove zagonetke neće biti “piece of cake”, unatoč nagradi od milijun eura koju policija nudi onome tko donese korisnu informaciju o počinitelju ili naručitelju ubojstva.

Slovaci u našim domaćim medijima nisu uživali češku reputaciju simpatičnih slavenskih rođaka superiorne kulture i inteligetnog humora. Moje “poznanstvo” s njima počelo je devedesetih u političkoj klimi Vladimira Mečiara, kada se činilo da je češko-slovački državni razvod doista najpametnija opcija za obje strane. Mi, promatrači sa strane, u simplificiranim medijskim prezentacijama tuđih stvarnosti doživljavali smo Čehe kao “napredne”, na čelu s kraljem-filozofom Havlom, a Slovake kao “zaostale”, s Mečiarom, mutnim poslovima po bivšim sovjetskim republikama i gangsterskim političkim obračunima koji su kulminirali otmicom predsjednikovog sina, Kovača juniora, kojeg su živog i donekle zdravog pronašli austrijski policajci u prtljažniku automobila negdje na austrijskom autobahnu. Prilikom istrage o otmici, u eksploziji automobila ubijen je Robert Remiaš, policajac koji je pomogao glavnom svjedoku optužbe pri bijegu u inozemstvo. Ispostavilo se da je otmicu organizirala tajna služba koju je vodio Mečiarov čovjek, no za otmicu Juniora i ubojstvo policajca nitko nije odgovarao, jer je Mečiar objavio amnestiju pa je cijelu priču pokrila prašina. Barem se tako mislilo do prošle godine. Tada je prikazana “Otmica” (“Unos”), dokumentarni film Mariane Cengel-Solcanske o događajima iz sredine devedestih pa u Slovačkoj danas jača inicijativa da se Mečiarova amnestija ukine i da se cijeli slučaj raščisti pred sudom.

U međuvremenu se pak promijenila medijska slika i Slovaka i slovačkih susjeda. U mome iskustvu nije postojala zemlja i narod s boljim brandom od Čeha (iako Islandjani dolaze close second). Donedavno bi gotovo svatko s kim sam razgovarala o Češkoj i Česima, započinjao razgovor izrazima oduševljenja i enormnih simpatija prema narodu dobrodušnog Švejka, duhovitih filmova i otkačenih disidenata. Dok sam ja na svakoj multikulti sjedeljci morala objašnjavati: “Ne – u Hrvatskoj nismo svi ustaše”, te da u zemlji s fašističkim simpatizerima postoji jednako snažna i aktivna Antifa, moji su češki prijatelji prolazili lišo, “Joj, što ste vi simpatičan i duhovit narod!”.

Status kulturne i liberalno orijentirane nacije koja je silama povijesti i geografije kidnapirana u sovjetski lager – dodatno ukrašen mitologiziranom verzijom praškog proljeća, kada su vojske Varšavskog pakta utjerale red u neposlušan narod, romantizirana je epizoda češke poratne prošlosti. Čehoslovački jednopartijski totalitarizam u golemoj je mjeri ipak izraz domaće komunističke partije najtvrđeg staljinističkog usmjerenja. Nema sumnje da je totalitarnu diktaturu dugoročno održavao sovjetski hegemon, no češka je KP demokratski došla na vlast nakon oslobođenja, a totalnu kontrolu nad državom i društvom prigrabili su pučem 1948.

Političko ponašanje nacije nakon rata mnogi objašnjavaju tzv. Minhenskim kompleksom, općim razočaranjem u zapadne saveznike koji su Čehoslovačku nečasno prepustili Hitleru te u predratne građanske političke elite koje su zemlju predale nacistima bez borbe, napustile Češku i ustanovile emigrantsku vladu u Londonu odakle su ohrabrivali narod preko BBC-a. Iako je Čehoslovačka raspolagala pristojnom vojskom čiji su piloti odigrali herojsku ulogu u britanskom RAF-u, zemlju su konačno oslobodili Sovjeti (Patton je dobio naredbu da stane u Plzenu, jer je Staljinu obećano da će Sovjeti osloboditi Čehoslovačku). U praškim Dejvicama stoji veliki spomenik generalu Konjevu i nikakav revizionistički kružook neće ga ukloniti. Dakle, Česi su izgubili iluzije o liberalnim demokracijama u jesen 1938. i dugo im je trebalo da se vrate na demokratske pozicije. U međuvremenu su iz zemlje protjerali do tri milijuna ljudi; “počišćeni” su Nijemci i dio Mađara iz Slovačke. U Holokaustu je izgorjela većina Židova, a oni preživjeli uglavnom su emigrirali u Izrael. Češka je danas etnički homogena zemlja, potpuno drugačija od nekadašnjeg multikulturnog i praktički dvojezičnog društva koje je definiralo građansku “prvorepublikovu”Čehoslovačku Masarykovog doba. Last but not least, građanska je Čehoslovačka trajala dvadeset godina. Totalitarna – četrdeset.

Čehoslovačka je dakle, do 1989. bila jedna od najtvrđih utvrda dogmatskog komunizma, disidenstvo je bilo rijetko, a društvo je sudjelovalo u totalitarnom projektu, neki aktivno – doušnički, špijuniranjem susjeda, kolega i vlastitih obitelji, a drugi potpunom i svjesnom pasivizacijom, nečinjenjem i nereagiranjem. Momentum iz 1989. u najvećoj je mjeri simbolizirao komunistički disident Vaclav Havel, accidental hero povijesnog trenutka, pisac i idealist, teatarski čovjek, ljubitelj žena, mamin sin iz buržoaske obitelji, uvjeren da su sloboda i dostojanstvo čovjeka vrijednosti koje pojedinca oslobađaju straha i za koje vrijedi robijati.

Češka baršunasta revolucija protekla je u znaku šarmantnog Havela i intelektualne ekipe iz ćoška, pragmatičari poput Klausa ili Zemana, stvarnih igrača koji su transformirali ekonomiju i trajno definirali politički krajolik, odigrali su sporednu ulogu u PR priči za međunarodnu javnost. Tko je pratio ozbiljnu politiku, to punjenje Bismarckovih kobasica u prašnjavim kuloarima dok Hradčanima hodaju Rolling Stonesi i Lou Reed, zemlju posjećuju najveći celebritiji kulturnog i intelektualnog svijeta, a Prag se puni mladim zapadnim svijetom koji svi pokreću biznis, organiziraju eksperimentalna kazališta, snimaju filmove i pišu romane?

Ipak, prošlo je vrijeme, otišao Havel, odrasla bjelosvjetska mladež, a Česi prokockali status najdražeg EU tranzicijskog rođaka. Danas ih se doživljava kao “troublemakerse”, mrzovoljaste grintavce, uvijek spremne na otpor euro-prijedlozima bez nuđenja provedljive alternative. Prošla su vremena diplomatskih finesa pa Unijini lideri danas sasvim otvoreno prijete da će financijski kazniti “takerse”, one koji samo uzimaju i koriste tuđu dobru volju, a da sami za uzvrat ne nude baš ništa. Konkretno, kada je riječ o primanju izbjeglica koju Česi u ogromnoj većini strastveno odbijaju, (riječ je o azilu i skrbi za oko dvije tisuće ljudi, toliko iznosi europska kvota za ČR), svaki pokušaj da ih se odobrovolji podsjećanjem na to koliko je čeških izbjeglica Europa prihvatila u Drugom svjetskom ratu, nakon komunističkog puča ‘48. ili nakon intervencijeVaršavskog pakta ‘68., završio je fijaskom. “Običan Čeh” vlastite političke emigrante prezire. Djelomično je to naučen refleks dugogodišnje komunističke propagande (emigrante se proglasilo izdajnicima i u pravilu bi im oduzimali državljanstvo), a djelomično mrzovoljasta reakcija: “Tko vas je tjerao da odlazite, mogli ste ostati ovdje i trpjeti zajedno sa mnom”.

Panični strah koji Česi demonstriraju pred izbjegličkim “hordama” – a da sami nisu ni tranzicijska a kamoli destinacijska zemlja – dakle, izbjeglica NEMA, doista je teško objašnjiv. U vrijeme najžešće izbjegličke krize kada je na Balkanu zaglavljeno čekalo na stotine tisuća ljudi, cvjećarica u susjedstvu na izlog je objesila kartonski natpis “Izbjeglicama cvijeće ne prodajemo”. Portal Aktualne kritički je objavio mapu ČR s označenim “domoljubnim” klubovima gdje se vikendima okupljaju patrioti pa urešeni lovačkim oružjem i uz obilje pjenušavog piva, patroliraju okolicom u potrazi za ilegalnim azilantima.

Kolale su najmaštovitije glasine kako će nam izbjeglice promijeniti život. Evo jedne: U Poljskoj (!) vlada vrši eksproprijaciju privatnih stanova i dijeli ih izbjeglicama, a samo je pitanje dana kada će Bruxelles natjerati Čehe da vlastite prazne stanove podijele došljacima! Skoro nevjerojatno za zemlju koja je stopostotno pismena, nadprosječno obrazovana i koja je devedesetih primila na tisuće izbjeglih iz zemalja bivše Jugoslavije, bez obzira na naciju i vjeroispovijest!

Evo još jedne anegdote za znatiželjne. Na javnoj tribini na kojoj je gostovao veleposlanik Turske, riječ je dobila mlada doktorandica politologije. Bio je to stvarno zanimljiv i provokativan monolog čiji kraj nisam dočekala jer sam, priznajem, napustila salu da je ne gađam cipelom. Ova mlada, obrazovana, privilegirana i vrlo lijepa žena prvo je pred turskim veleposlanikom izrazila prezir prema budalašima koji izbjeglice primaju i smještaju na svom teritoriju – to govori pred predstavnikom zemlje koja u tom trenutku skrbi o tri milijuna izbjeglih Sirijaca, dok ih je u Češkoj zero, nada! Dakle, prvo ustanovi kako su Turci, Grci, Makedonci i svi ostali valjda kreteni koji ne vide da među prezrenima na svijetu vrebaju teroristi i mračne sile koje se množe poput zečeva pa će nas već sutra preplaviti, a onda joj netko iz publike dobaci da na izbjegličkoj ruti Češka nije destinacijska zemlja već da izbjeglice uglavnom odlaze u Njemačku i dalje na sjever. Ploča se mijenja. Uvrijeđena i ponižena govornica reagira – Ma nemojte, neće u Češku?!? Pa kakav je to način, oni šopingiraju destinacije, ovo hoću-ovo neću!?! Svi ti teroristi koji šire egzotične bolesti odbijaju prošetati Karlovim mostom i Staropramenom zaliti veprovo koleno na zelju!?! Ne zna se koga je doktorandica prezirala više – da li jadnike koji žele azil u Češkoj, da li bezobraznike koje ne žele azil u Češkoj ili budale koje im van Češke daju utočište?

Ipak, usred medijski flejmane histerije, gomila dobrovoljaca i humanitarnih udruga pohrlilo je na Balkan da volontiraju i pomažu lokalcima pri zbrinjavanju ljudi u nevolji. U jednom od svojih antologijskih obraćanja javnosti, predsjednik Zeman je taj humanistički orijentiran svijet posprdno nazvao “Praška kavarna”, implicirajući da je riječ o salonskim šampanj-humanistima, otrgnutim od realnog svijeta i stvarnog života. “Praška kavarna” metafora je za sve Zemanove političke neistomišljenike, od volontera na Balkanu do Havelovskih idealista, umjetničko-intelektualne ekipe koja ne prepoznaje sudbinski čas za zaštitu zemlje, sad kada Unijin diktat prijeti našem suverenitetu, a izbjeglice ugrožavaju identitet i biološki opstanak nacije.

Pri tome ni Zeman ni vlada dugo nisu pružali nikakav provodljiv i koristan protuprijedlog – što učiniti s ljudima koji čekaju u blatu na jugu najbogatijeg i najsigurnijeg kontinenta na planeti? Ako je pružanje elementarne pomoći ljudima u nevolji zabava “kavarne”, znači li to da oni ostali, onaj ozbiljan i bogobojazan svijet koji je po Zemanu OK, treba čekati da ovi skapaju? Da ih pobacamo iz čamaca u more? Ili da kalkulantski i sitne duše pričekamo da se za njih pobrine netko drugi? Kužim ja češku logiku i vrijednosti koje su u njoj sadržane, pamtim Zagorca iz Zločeste djece, doživjet će taj mališa i stotinu godina, ali dok tuđim štapom mlatiš po gloginjama, ajde bar ne vrijeđaj štap! Možda će povijest doista kazniti pastorovu kći Merkel koja je podlegla emocijama i pozvala izbjeglice u vlastitu kuću, ali promatrajući je iz ljudske perspektive kao nekoga tko je primoran reagirati ovdje i sada, draža mi je Merkel kada je u krivu, od Zemana koji će možda jednom biti u pravu.

Lokalna scena danas izgleda ovako. Prije nekoliko mjeseci Česi su u parlamentarnim izborima većinski glasali za ANO, nekoliko godina staru stranku češkog Berlusconija, drugog najbogatijeg čovjeka u državi, Andreja Babiša. Protiv Babiša se već mjesecima vodi istražni postupak sveziglede prevare pri crpljenju EU dotacija, no zasada ga uz poslanički imunitet štiti i tzv. teflon efekt. Ništa ga naime, ne može zaprljati u očima obožavatelja iako je očevidno da se radi o najpohlepnijem predatoru pred kojima drhture EU fondovi.

Nedavno je sudski potvrđeno da je Babiš svojevremeno surađivao s komunističkom tajnom službom, što ne iznenađuje, jer je već kao mladić radio za import-export firmu u kojoj su mjesto imali samo provjereni kadrovi. Naoko nevažno, ipak velika je simbolična snaga ove vijesti. S Babšem je prijeđen unutarčeški politički Rubikon.

Česi danas nemaju problem s premijerom-bivšim agentom Službe državne sigurnosti, čiju vladu podržava blok nereformiranih komunista s kojima do sada nije surađivala ni jedna vlada od 1989. (Komunisti doduše, godinama uspješno koaliraju u tijelima lokalne uprave gdje slove za vrlo kvalitetan know-how kadar).

Na izborima su opako propale stare etablirane stranke, a silno je osnažio Tomio Okamura i njegov desničarsko-šovinistički SPD. Da ironija bude veća, šovinistička Češka bira za lidera Japanca (Okamurinamajka je Čehinja, a otac Japanac), njegova dva brata žestoko se razilaze s Tomiovim svjetonazorom, obojica su prominentni češko-japanski intelektualci, tu skoro da imamo elemente pristojne telenovele! Mnogi komentiraju da je Okamura prvenstveno pragmatik, a šovinist prema vremenskoj prognozi – on lovi biračko stado na najizdašnijem pojilu, a u ovom trenutku to su populističke teme; zle elite, briselski diktat, strah od muslimana, Čehinja za Čehe, i to je to.

Brzo nakon parlamentarnih, u vrlo tijesnim predsjedničkim izborima ponovo je pobijedio Miloš Zeman, zlopamtilo i lukavac, vrlo inteligentan političar, voljeni narodski čovjek koji čita knjige u vrtu na Visočini(češka Lika), leži ispod omiljene šljive, ispija čokanjčiće ljute brlje i smišlja pakosti na račun političkih protivnika. Njega običan Čeh baš voli, jer u njemu prepoznaje bolju verziju samoga sebe! Vidi – isti ja, samo bolji! Sada je sasvim izvjesno da Zeman zastupa interese Kremlja, najvjerojatnije je upravo Moskva financirala njegov trijumfalni povratak u politički život, a što je stariji, sve su mu draži politički običaji iz mladosti kada su se problemi rješavali po kratkom postupku. Tako je primjerice, policija poskidala tibetanske zastave koje su građani vješali po balkonima privatnih stanova tijekom posjeta kineskog predsjednika Xi Jinpinga, a sve uz Milošev blagoslov.

Inače, Zeman je sjajan govornik, autor omiljenijih narodskih uzrečica, dušu dao za meme po društvenim mrežama! S novinarima je recimo, najbolje razgovarati preko kalašnjikova. Tu mu proročansku izjavu danas mnogi guraju pod nos, jer je u Slovačkoj odstreljen mladi Kuciak. Legendaran je i komentar na političke zatvorenike u Rusiji, konkretno članice feminističke skupine Pussy Riot: “Kunda sem, kunda tam” (pi…ka simo, pi…ka tamo), Mačkice Bundžije su pornograferice, jedna se čak javno seksala u visokom stadiju trudnoće, i to su mi neke političke zatvorenice! Zeman je fakat smiješan, osim kad nije.

Između Orbanove Mađarske i ultrakonzervativne Poljske, Česi možda ne drže primat najglasnijih srednjoeuropskih problem-mejkera, ali postavlja se pitanje – gdje leži uzrok tako agresivno-ustrašenog biračkog tijela? Češkoj ekonomiji ide izuzetno dobro, momentalno bilježe rekordan rast, nezaposlenosti praktički nema, metro i autobusi obljepljeni su plakatima na kojima firme nude posao, Prag se popeo na sedmo mjesto najbogatije regije u EU, socijalna sigurnost i zdravstvena zaštita su pristojni, društvo je egalitarno, Gini index od 25% ukazuje na malu razliku između najsiromašnijih i najbogatijih, Ester Ledeckaje na posljednjim Olimoijskim igrama izborila dvije zlatne medalje, u čemu je dakle, problem?

Politolozi Martin Eiermann, Yascha Mounk i Limor Goultchin u tekstu objavljenom u Project Syndicate (“How eastern populism is different”), analiziraju zašto i kako se razlikuju populizmi na Zapadu (Brexit, Trump) i oni na istoku Europe. (BTW, Česi su alergični kada ih se smješta u istočnu Europu, za njih je to kulturološki, a ne geografski pojam – o tome piše Milan Kundera u slavnom eseju “The Tragedy of Central Europe”). Elem, navedena trojka smatra da su prilike u Velikoj Britaniji i SAD-u potpuno drugačije od onih na istoku Europe, jer populističke stranke redovito pobjeđuju tradicionalne stranke samo na izborima u post-komunističkim zemljama. Od 15 istočnoeuropskih država, populisti drže vlast u njih sedam, koaliraju u vlasti u dvije, a čine glavnu opozicijsku snagu u tri države. Godine 2000. populisti su osvojili 20 posto glasova u dvije istočnoeuropske države, a danas 20 posto glasova drže u čak deset.

Ono što populizam čini privlačnom opcijom na istoku Europe, piše dalje u tekstu, jest manjak “check and balances” tradicija. Recimo, Trump u SAD-u ne ignorira odluke suda dočim Jaroslav Kaczynski u Poljskojs tim naoko nema problem. Druga važna razlika tiče se vrijednosti do kojih drže ljudi u istočnoj Europi, a one su navodno daleko više materijalističke od zapadnjačkog svijeta koji se manje opterećuje materijalno-egzistencijalnim brigama pa je u prilici posvetiti se onome što sociolog Ronald Inglehart naziva post-materijalnim vrijednostima. Zato su – tvrde autori – istočnoeuropska društva ranjivija kada se napadaju apstraktne liberalne institucije poput slobode govora ili neovisnosti pravosuđa.

Bez obzira i na Brexit i na Donalda Trumpa, Sjedinjene države i Velika Britanija raspolažu duboko usađenom kulturom političkog i društvenog liberalizma, dočim je građansko društvo na istoku Europe slabije, uglavnom se bavi humanitarnim radom i organizacijom slobodnog vremena, a manje političkim aktivizmom.

Autori navode da je u vrlo različitim političkim pejsažima postkomunističkih država, ljevica uglavnom vrlo slaba ili je gotovo uopće nema u političkom mainstreamu. Politička linija razdvajanja ne ide crtom lijevo-desno (left and right), već linijom ispravno-krivo (right and wrong). Zato je istočna Europa puno sklonija dihotomiji “prijatelj – neprijatelj”, a svaka od strana vidi sebe kao istinskog predstavnika nacije i tretira protivnika kao nelegitimnu alternativu koju treba obespraviti, a ne samo poraziti.

Još jedna važna razlika između zapadnoeuropskih i istočnoeuropskih populista je ta da istočnjaci uz radništvo, mogu računati i na potporu srednje klase. Sudeći po rezultatima istraživanja koje je poduzeo varšavski politolog Maciej Gdula, politički stavovi u Poljskoj ne odražavaju osjećaje tranzicijskih “gubitnika” i “pobjednika”. Vladajuća PiS obuhvaća mnoštvo onih koji su generalno zadovoljni svojim životima i materijalno napreduju. Za tu vrstu glasača privlačna snaga populističkih poruka leži u “sveobuhvatnoj pripovijesti” (overrarching narrative), dakle u narativu koji objašnjava naš početak, smjer, smisao i kraj, tko smo, što smo, kamo idemo. Takva poruka pruža usmjerenje našim životnim ulogama te u slučaju radničke klase, zadovoljava potrebu pripadanja zajednici. Srednjoj klasi pak nudi zadovoljstvo koje ne proizlazi iz materijalnog blagostanja, već iz zadovoljavanja potrebe da se nađe nekoga koga se može okrivljivati i držati odgovornim, od izbjeglica do “židovskih sudaca” ili korumpiranih elita.

U odnosu na Bliski istok, Sahel ili granicu Mynamnara i Bangladeša, stanje u srednjoj Europi nije dramatično iako nije na odmet samu sebe podsjetiti da su sve historijske opcije dugoročno otvorene. Česi uspješno jedre vjetrovima post-tranzicije, Slovacima također ide jako dobro. Poljaci su komplicirani do neba, čovjek tamo mora poživjeti dva-tri života da ih donekle pokopča. Mađari nakon 500-godišnjeg iskustva makljanja s Otomanima fakat iziskuju strpljenje da se prilagode novim “Turcima” na svojim granicama, a Orbanov koncept iliberalne demokracije vjerojatno treba upamtiti za buduću upotrebu kojekuda. Od Čeha se valja naučit puno stvari, ali ako listu moram svesti na jednu stvar, spomenut ću sljedeću anegdotu. Ide ovako – Kada su u ljeto 1968. jugo-novinari upitali čehoslovačkog turista na Jadranu kako komentira rusku intervenciju u Pragu, ovaj je odgovorio: “Ja ne bojim, ja imam rak”.