Borba koja ne dozvoljava kompromis

Povezani članci

• Europska komisija poziva na rješenje zdravstvenih pitanja izbjeglica
• Bivši novinar Špigla demantovao da je koristio donacije
• U Evropi jačaju partije krajnje desnice
• Pismo iz Istambula
  Odsjeci nevjerniku glavu
• Tajvanska vlada podnijela kolektivnu ostavku
• Stezanje europskih granica

Piše: Fahro Konjhodžić

Jučer i danas se navršava 75. godina od oslobođenja evropskih zemalja od državnog fašizma, čiji su nosioci, u to vrijeme bili Njemačka i Italija. Imao sam dilemu da o tome ne pišem ništa, da to preskočim kao jedan od dana koji faktički obilježava nešto što nije tačno – Dan pobjede. Kako pisati da je pobijeđeno nešto što se još uvijek pojavljuje tu oko nas.  Ali onda se, krajem protekle sedmice desilo nešto što me je natjeralo da promijenim mišljenje.

Dan uoči svakogodišnjeg obilježavanja Dana pobjede, ovdje u Norveškoj, počelo je suđenje Philipu Manshausu, Norvežaninu, koji je prije desetak mjeseci učinio napad na Islamski centar i džamiju AlNoor. Na sreću ljudi koji su se tamo zatekli, nije bilo žrtava. Žrtve su izbjegnute zahvaljujući brzoj reakciji dvojice staraca, 65-godišnjem Muhamedu Rafiqu, i 76-godišnjem Muhamedu Igbalu, koji su se suprostavili zločincu i savladali ga u 25 minutnoj borbi. (Rafik je služio u Pakistanskoj protuvazdušnoj odbrani i ranije se bavio sportom).

Tokom istrage i prva dva dana suđenja, ispostavilo se da je Philip Manshaus to uradio zbog svojih fašističkih uvjerenja, želeći Evropu, odnosno, bijelu rasu, kako je sam u istrazi i na saslušanju rekao, zaštiti i spasiti od svakodnevnih ataka onih koji pripadaju ”krivoj rasi”. On je rekao kako smatra sebe odabranim da spasi Evropu i bijelu rasu, jer politika korumpiranih evropskih vlasti vodi ka ratu među rasama. Također je rekao da je želio da spasi  i svoje roditelje i familiju od tog međurasnog rata, a oni, njegovi roditelji su posvojili jednu kinesku djevojčicu.

Istragom je utvrđeno, a na suđenju potvrđeno, kroz iskaz osumnjičenog na sudu, da je, prije napada optuženi Manshaus ubio svoju posvojenu sestru 17-godišnju  Johanne Zhangia  Ihle-Hansen. Nju su, posvojili roditelji optuženog kada je imala dvije godine, a dovedena  je iz Kine.

Tokom svoga iskaza, opisujući ubistvo svoje posvojene sestre, on je rekao da se nimalo ne kaje, jer ju je ubio u nuždi.

Opisujući svoj čin ubistva, on je objasnio da je sačekao da njegova maćeha ode iz kuće, da je uzeo malokalibarsku pušku i ubio je sa četiri hica, dok je još bila u postelji.

Na pitanje tužioca, koji je konkretan razlog ubistva njegove posvojene sestre on je odgovorio:

”Za mene je imperativ da bijelci ponovno preuzmu svoje zemlje. Smatram to imperativom u vezi sa njhovim životom (biti ili ne biti).”

On je dalje ispričao kako je ona sjedila u svojoj postelji za kompjuterom, da je ušao u njenu sobu sa ciljem da je ubije, naciljao je u nju, uz riječi ”Sada je dosta” i  ispalio četiri hica, tri u glavu i jedan u grudi.

Na pitanje kako je reagovala, on je odgovorio  da je bila iznenađena i zapanjena.

Ono što je bilo zapanjujuće i blago rečeno strašno  i prisutnim učesnicima, novinarima pred tv ekranima, a i svim ostalim jeste hladnoća tokom njegovoga iskaza. (Suđenje se odvija putem videolinka zbog korone, a dijelove prenosi norveška televizija.)

Već prvih dana suđenja, i tokom istrage utvrđeno je da je Philip Manshaus bio sljedbenik ne samo fašizma koji se manifestuje kroz mržnju prema Jevrejima i negiranje holokausta, već i suvremenih fašista, koji su se dokazivali ubijanjem nevinih. Tokom prva dva suđenja on je pokušao ta svoja razmišljanja iznijeti i pred sudom, ali je bio prekinut nekoliko puta od presjedavajuće sutkinje. U početku svoga objašnjenja on je potvrdio da je inspirisan onim sto je uradio Novo Zealandski terorist Brenton Tarrant, koji je ubio 51, a ranio 49 osoba u svom napadu na džamiju u mjestu Christchurch. A dokazano je da je Tarrant svoj zločin uradio po inspiraciji koju je dobio od drugog zločinca, također Norvežanina Andersa Breivika. Istragom je utvrđeno da je optuženi Manhaus citao manifest ”Velika promjena” u kojem je zločinac Tarrant izložio svoje fašističke ideje.

Danas, na dan obilježavanja velike pobjede, 9. maja, na 75 godina od poraza organizovanih državnih fašizama, može se konstatovati da ideja fašizma živi još uvijek u svijetu. Zbog toga je ovo obilježavanje ipak veoma važno. Time šaljemo poruku fašistima i monstrumima  poput Manhausa, Tarranta i Berivika da njihove ideje neće i ne mogu proći.

Tim prije, jer su istražitelji utvrdili, a i na suđenjima su potvrđene veze između savremenih evropskih fašista i fašističkog učenja naših domaćih BH fašista, Karadžića i sljedbenika, to jest da su ti novi fašisti bili inspirisani onim što su oni radili devedesetih u Bosni i Hercegovini.

Zbog toga nam ništa ne preostaje, već samo trajna i neprekidna borba protiv pošasti daleko veće od coronavirusa – fašizma. Iako naslov ovoga teksta mozda zvuči malo patetično, valja konstatovati  da nema nimalo patetike u nevinim žrtvama Breivika, koje je pobio 69 omladinaca na seminaru radničke partije Norveške, (od kojih je 33 bilo mlađe od 18 godina), u žrtvama zločinca Tarranta (51 poginuli i 49 ranjenih) ili žrtve posvojene sestre monstruma Manshausa, 17-godišnje kineskinje Johanne Ihle Hansen. Ti i takvi monstrumi žive tu oko nas. Oni su možda naše komšije ili poznanici (Kao sto je Manshaus odrastao u istom mjestu u kojem ja živim od 1995.). Zbog svega toga nužno je stalno obilježavanje i stalno isticanje svih mogućih pobjeda nad fašizmom.