Unatoč Lincolnovu nastojanju da dokine ropstvo, njegova politika nije uzela u obzir ljudsku cijenu toga oslobađanja

Abraham Lincoln oslobodio je robove, iskoristio ih kao jeftinu radnu snagu na Sjeveru i onda ih zaboravio što je izazvalo golemu humanitarnu krizu u kojoj su stotine tisuća nekadašnjih crnih robova umrle od bolesti, pothranjenosti i siromaštva, piše New York Times i objašnjava kako Lincolna treba prestati prikazivati kao junaka, iako robovi u južnim državama SAD-a jesu bili oslobođeni. Proglas o oslobađanju robova (Emancipation Proclamation) koji je Lincoln potpisao 1. siječnja 1863., bio je prvenstveno oružje rata. Preliminarni oblik odredbe o ukidanju ropstva izdan je u rujnu 1862. i služio je kao upozorenje Jugu: predajte se ili će vaši robovi biti oslobođeni.

Kad se to doista i dogodilo, uslijedilo je točno ono što je Lincoln i predvidio: nepregledne tisuće oslobođenih robova prišle su sjevernjačkoj vojsci u napredovanju, Jug je ostao bez radne snage, a Sjever je dobio prijeko potrebnu jeftinu radnu snagu. Istovremeno, nastala je i humanitarna kriza i tisuće su umrle od gladi, i siromaštva.

Unatoč Lincolnovu nastojanju da dokine ropstvo, njegova politika nije uzela u obzir ljudsku cijenu toga oslobađanja. Nije ga zanimalo što će biti s crncima nakon oslobođenja. Kamo će otići, što će jesti, kako će raditi i ponajvažnije, kako će preživjeti rat, nijedno od tih pitanja nije postavio nitko od kreatora politike u Washingtonu niti većina generala na ratištu.

Neobično je, piše NYT što je masovan odlazak velike većine muškaraca, žena i djece u sjevernjačku vojsku, iznenadio i političare i vojskovođe. Nekadašnji su robovi ušli u slobodni svijet, a zapravo ratnu zonu punu bolesti, siromaštva i smrti. Više je vojnika umrlo od bolesti nego u bitci, kaže se u nedavnu dokumentarcu Rica Burnsa “Smrt i Gađanski rat”. I robovi su bili izloženi istim epidemijama dizenterije i velikih boginja koje su desetkovale i sjevernjačku i vojsku Konfederacije. Procjenjuje se da je 60 tisuća bivših robova umrlo u epidemiji velikih boginja od 1863. do 1865.

Nije bilo nikakve zaštite, nikakva programa zbrinjavanja izbjeglica niti su im pomagale službe javnoga zdravstva. U dokumentima iz 19. stoljeća može se pročitati: “Ujutro ste vidjeli dijete živo i zdravo, a navečer čuli da je umrlo”.

Gorka je ironija da su oslobođeni robovi bez uvjeta za život i bez hrane i liječničke skrbi, bili u lošijem položaju od vojnika Sjevera i u trenutku ratne pobjede oboljele su i umrle stotine tisuća robova, što je podatak, piše NYT, koji se često ignorira i umjesto njega pišu se trijumfalni tekstovi o samoj činjenici oslobađanja od ropstva.

Prvi nacionalni zdravstveni sustav utemeljen je 1865., nakon rata, kad se uočilo koliko je neočekivano velika smrtnost oslobođenih robova. Ta služba, Medicinski odsjek Ureda za oslobođene (Medical division of the Freedmen’s Bureau) imala je 40 bolnica, desetak sirotišta i domova za starije, zapošljavala je 120 liječnika i od 1865. do 1868. liječila je više od milijun bivših robova.

No vlada se nije zanimala za zdravlje oslobođenih robova, ona je u skrb za njih ušla kao u investiciju koja će dati jeftinu i zdravu radnu snagu za povratak na plantaže Juga. Lincolnova je emancipacija možda zakonski oslobodila gotovo četiri milijuna ljudi, ali to je bilo sve. Bez nužnih uvjeta za život, perspektiva slobode ostala je samo šuplje i napola ispunjeno obećanje, prenio je NYT dijelove teksta Rica Downsa, profesora povijesti na fakultetu u Connecticutu i autora knjige “Bolesni od slobode: Bolesti i patnje Afroamerikanaca tijekom Građanskoga rata i obnove”.

Poslovni.hr/Hina