Bijeg iz obećane zemlje

Povezani članci

• Ukrajina: Istekao rok separatistima za predaju oružja, okupacija nastavljena
• Španski Podemos, saveznik Sirize, sprema demonstracije
• Sukob Turske i Francuske oko Libije oslikava slabosti NATO-a
• Tamila Imanova: Previše se krvi prolilo
• U glavnom gradu Kanade proglašeno vanredno stanje zbog protesta kamiondžija
• Proglašeno vanredno stanje u Limi i drugim oblastima

Izvor: REUTERS/Ronen Zvulun

Nakon što je novi-stari izraelski premijer Benjamin Netanjahu iznio pobjedu na nedavnim parlamentarnim izborima i sklopio najekstremnije desnu i najklerikalniju koaliciju u povijesti, sve se više govori o Izraelcima koji žele otići iz zemlje i potražiti bolju ili manje korumpiranu budućnost negdje drugdje

elite pobjeći ali ne znate kamo? U stresu ste? Osjećate se loše zbog rezultata izbora i imate osjećaj da za vas ovdje nema budućnosti? Podaci govore da bi vam jedna stvar mogla pomoći: ukrcati se u avion i otputovati u inozemstvo. Čini se da ne postoji narod koji više putuje od Izraelaca… Otkad su objavljeni rezultati posljednjih izbora puno se priča o Izraelcima koji žele otići iz zemlje u bolju ili manje korumpiranu budućnost negdje drugdje”, prve su rečenice teksta objavljenog u izraelskom dnevniku centrističke provenijencije Ma’ariv 18. studenog, nešto više od dva tjedna nakon parlamentarnih izbora u toj zemlji.

Bili su to peti izbori u tri i po godine u kojima je Benjamin Netanjahu iz desničarske stranke Likud pokušao sklopiti funkcionalnu koaliciju kako bi po šesti put postao premijer. Posljednji put to mu je pošlo za rukom u proljeće 2020. godine. No tadašnji su rezultati izbora bili neriješeni pa je sklopljena rotacijska koalicija s vođom opozicije Yairom Lapidom, kojemu je notorni Bibi godinu dana kasnije morao prepustiti premijersku fotelju. Nešto ranije, 2019., Natanjahu je optužen za korupciju, za što bi mogao dobiti do deset godina zatvora. No suđenje još nije započelo pa je ostanak na vlasti za njega postalo pitanje života i smrti, a politički krajolik u “jedinoj bliskoistočnoj demokraciji” do krajnjih se granica zaoštrio po liniji za i protiv Netanjahua.

Itamar Ben-Gvir, budući ministar nacionalne sigurnosti u novoj vladi Izraela, u sklopu svog predizbornog programa predložio je uvođenje “testa lojalnosti” te da se one koji “djeluju protiv države Izrael” deportira u Evropu

Ovog puta vječni je premijer imao više sreće, a i bolje je trgovao; sklopio je najekstremnije desnu i najklerikalniju koaliciju u povijesti, s kojom će pritom imati apsolutnu većinu u izraelskom parlamentu Knesetu. To će vladajućima omogućiti da lagodno donose zakone i provode “reforme”, uključujući i najavljenu reformu pravosuđa čiji je cilj da se iz kaznenog zakona uklone djela “prijevare i zloupotrebe povjerenja”, koja se nalaze u svim točkama Netanjahuove optužnice.

Ove zakonske promjene predložio je Bezalel Smotrich, vođa Stranke vjerskog cionizma, jedne od tri ekstremno desne stranke – uz Netanjahuov Likud – u novoj izraelskoj vladi. Planirane promjene pravosudnog sustava uključuju i smanjenje ovlasti Visokog suda da poništava odluke parlamenta ukoliko one nisu u skladu sa zakonima, te veće ovlasti izvršne vlasti u imenovanju sudaca. To je premijer na odlasku, Yair Lapid, komentirao rekavši da će “ova banda, ukoliko dođe na vlast, učiniti sve što je u njezinoj moći da uništi izraelsku demokraciju, smanji ovlasti sudova i ukine trodiobu vlasti”. “Više se i ne trude sakriti da je u pitanju smišljena kampanja da se poništi suđenje Netanjahuu”, komentirao je Lapid Smotrichev prijedlog koji je ujedno bio i njegov uvjet za ulazak u vladu.

Smotricheva stranka osvojila je 14 mjesta i time postala treća najjača u Knesetu, nakon Netanjahuovog Likuda s 32 mjesta i Lapidovog opozicijskog Yesh Atida s 24 mjesta. U novoj koaliciji još su i Stranka nacionalnog jedinstva, Židovska snaga i stranka Noam, sve redom ultraortodoksne i ultrancionalističke formacije koje su prema koalicijskim sporazumima dobile niz ministarskih pozicija, dok je stranka ljevice Meretz nakon 30 godina postojanja izbačena iz parlamenta.

Aluf Benn (Foto: Screenshot/YouTube)

Nakon što su te informacije objavljene društvene mreže preplavili su zajedljivi komentari, primjerice onaj da se na dan izbora “sat pomiče 2000 godina unazad”. Najčitaniji dnevni list Yedioth Ahronoth pročešljao je Google Trends pa ustanovio da su tih dana najtraženije riječi bile strani pasoš, zelena karta, emigracija, relokacija i odlazak iz zemlje, dok je Ma’ariv izvijestio o osnivanju organizacije “Napustiti zemlju zajedno” koja će navodno omogućiti preseljenje 10 tisuća Izraelaca, uglavnom u SAD.

Organizatori te grupe su “anti-Netanjahu aktivist” Yaniv Gorelik i izraelsko-američki biznismen Modrechai Kahana. Njih dvojica tvrde da je tih desetak tisuća ljudi zainteresirano za preseljenje u 26 različitih zemalja, među kojima su mnoge evropske, dok je sam Kahana vlasnik farme u New Jerseyju pa je sedam izraelskih obitelji pozvao da se tamo presele i osnuju kibuc.

Koliki broj odlazaka će se zaista i realizirati nije poznato, no kako navodi Ma’ariv broj Izraelaca s dvostrukim državljanstvom posljednjih je godina u kontinuiranom porastu.

Primjerice, do siječnja ove godine, a u sklopu procesa iskupljenja za inkvizicijske progone u 15. stoljeću, vlade Portugala i Španjolske odobrile su državljanstvo za 54, odnosno 36 tisuća potomaka sefardskih Židova. Pritom su dvije trećine onih koji su dobili portugalsko državljanstvo Izraelci, dok je u slučaju Španjolske taj udio znatno manji.

Vlade su i nakon uspostave države Izrael 1948. nastavile birokratski otežavati odlaske, no unatoč tome do dvadesete obljetnice osnutka državu je bilo napustilo skoro 200 tisuća ljudi. U periodu od 1948. do 2015. Izrael je napustilo 720 tisuća ljudi

U tekstu iz 2015. godine časopis Newsweek izvijestio je da je te godine pola milijuna Izraelaca već imalo pasoš neke evropske države, dvostruko više nego 15 godina ranije, a još toliko njih imalo je američki, ruski ili pasoš neke druge neevropske države. Otprilike polovica židovske populacije Izraela evropskog je porijekla, pa je i potražnja za evropskim putovnicama najveća. Istraživač s američkog Sveučilišta Princeton Yossi Harpaz listu je tada rekao da “za razliku od ljudi u drugim zemljama koji strane putovnice najčešće traže iz ekonomskih razloga, u Izraelu je glavni motiv svojevrsna polica osiguranja od sljedećeg rata”.

Analizirajući fenomen recentne emigracije iz Izraela, dnevnik Haaretz napominje kako se ona događa konstantno otkad je počela i kolonizacija Palestine potkraj 19. stoljeća. Na prijelazu s kraja 19. i početka 20 stoljeća oko dva milijuna Židova iz Evrope i Rusije preselilo se u SAD, no istovremeno je i preko pola milijuna imigranata, koji su nedugo prije došli u Izrael, ubrzo iz njega i otišlo.

Haaretz je 2018. godine razgovarao s povjesničarom Meirom Margalitom, inače i aktivistom za prava Palestinaca i bivšim članom stranke ljevice Meretz, koji se bavi poviješću židovske zajednice u dobu Mandatne Palestine (1920. – 1948.). On je listu rekao da su Židovi u to doba napuštali Izrael iz različitih razloga, od ekonomskih do političkih.

Nakon Drugog svjetskog rata, navodi dalje Margalit, tisuće Židova htjele su se vratiti u Evropu ali je “cionističko vodstvo na sve moguće načine sprječavalo da u okviru UN-a dobiju pravo povratka u evropske zemlje”. Vlade su i nakon uspostave države Izrael 1948. nastavile birokratski otežavati odlaske, no unatoč tome do dvadesete obljetnice osnutka državu je bilo napustilo skoro 200 tisuća ljudi. Prema službenim podacima, u periodu od 1948. do 2015. Izrael je napustilo 720 tisuća ljudi koji se nikada nisu vratili.

Istraživači tih procesa objašnjavaju da su židovski doseljenici u Izrael istovremeno uvijek i napuštali zemlju, povremeno u masovnim valovima, razočarani i nezadovoljni različitim elementima integracije. Kada su u pitanju bili politički razlozi, češće su odlazili ljudi liberalnijih, sekularnih nazora, a takvi trendovi bilježe se i u recentnim vremenima, premda u manjim brojevima.

Yossi Harpaz (Foto: Privatna arhiva)

Indikativan je u tom smislu i podatak da se nakon ubojstva 12 autora francuskog satiričnog lista Charlie Hebdo 2015. godine iz Francuske u Izrael odselilo više od sedam tisuća tamošnjih Židova. Tih je godina u Francuskoj i nekim drugim evropskim zemljama zabilježen porast antisemitskog nasilja, pa je doseljavanje iz Francuske dosegnulo rekordne brojke. No godinu dana kasnije francuski Le Monde izvijestio je da se 30-ak posto njih i vratilo u Francusku, uglavnom nezadovoljnih političkom situacijom u Izraelu. Jedan francuski liječnik listu je ispričao da ga je, nakon godinu dana života u Haifi, otjerala “desničarska propaganda” i “odnos prema Arapima”. “Otišao sam tamo kao zagriženi vjernik, vratio sam se kao ateist”, ispričao je listu taj doktor.

Oni koji danas najavljuju napuštanje zemlje također su mahom ljudi liberalnijeg svjetonazora, zgroženi propadanjem demokracije i sekularnog društva, klerikalizacijom države i rasističkim odnosom prema Palestincima.

Kao što je već spomenuto, na recentnim je izborima ljevica praktički izbrisana iz parlamenta, laburisti, koji su ranije bili glavna stranka socijaldemokracije i sekularizma, jedva su u njega ušli, a Meretz, vodeća snaga mirovnog pokreta, nije osvojio nijedno zastupničko mjesto.

Njihova mjesta zauzela je sve redom ekstremna desnica, čiji će najekstremniji izdanci pritom dobiti ministarske fotelje. Ministar nacionalne sigurnosti, primjerice, postat će Itamar Ben-Gvir iz stranke Židovska snaga, čovjek čiji su antiarapski stavovi bili pretjerani do mjere da nije bio mobiliziran u vojsku.

Ben-Gvir je bio član ekstremističke stranke Kach koja je zabranjena kao teroristička organizacija, a 2007. godine sud u Jeruzalemu osudio ga je zbog poticanja rasizma. Jedno vrijeme u dnevnom je boravku držao fotografiju Barucha Goldsteina, američko-izraelskog terorista koji je 1994. u Hebronu ubio 29 Palestinaca.

Kako navodi Haaretz, Ben-Gvir je u sklopu svog predizbornog programa predložio uvođenje “testa lojalnosti”, te da se one koji “djeluju protiv države Izrael” deportira u Evropu. Na njegovoj listi kandidata za taj test nalaze se imena Aymana Odeha, arapskog predsjednika koalicije ljevice Hadash, ali i stranačkog mu kolege Ofera Cassifa, koji je Židov.

Kako u nedavnoj reportaži podsjeća New York Times, propadanje ljevice u Izraelu započelo je početkom 2000-ih godina, s drugom palestinskom intifadom koju je desnica iskoristila za diskreditaciju navodno besmislene politike pomirenja i suradnje, kakvu propagiraju stranke ljevice.

Netanjahu je na vlasti bio posljednjih 12 godina, zaoštravajući sa svakim sljedećim mandatom ekstremističku politiku i urušavajući demokratski poredak svojim koruptivnim skandalima. To je rezultiralo omasovljenjem glasanja na izborima po principu manjeg zla, što je na koncu desetkovalo parlamentarnu ljevicu. New York Times piše kako se čak i u kibucu Hulda, bastionu ljevice u kojemu je dobar dio života proveo književnik Amos Oz, danas većinski glasa za centrista Yaira Lapida kao navodno jedinog s potencijalom da porazi Netanjahua i njegove trabante s ekstremne desnice.

Aluf Benn, urednik u Haaretzu, američkom je listu ispričao da postoje naznake da se ljevica nakon ovih izbora upustila u svojevrsno preispitivanje, te da su veterani Meretza i laburista pozvali na udruživanje s arapskim strankama, koje predstavljaju oko 20 posto populacije Izraela. “No oni zasad još uvijek nemaju uvjerljivu priču, već govore tek o maglovitoj ideji židovsko-arapske suradnje”, kaže Benn. Dio njih smatra da bi se više trebali fokusirati na ekonomiju i materijalni status deprivilegiranih skupina, koji nisu u fokusu interesa Lapidove centrističke stranke. Ostali pak misle da je za većinu stanovnika Izraela primarno pitanje i dalje sigurnost, do koje se može doći samo radom na poboljšanju odnosa s Palestincima na okupiranim područjima, drugim riječima, ukidanjem izraelske okupacije tih područja.

Portalnovosti.com