Behar, tursko proljeće

Povezani članci

• Lideri Evropske unije 17. oktobra o Brexitu
• AEOI: Iran ima kapacitete za obogaćivanje urana do 60 posto
• Sjeverna Koreja ističe kako je poziv za okončanje rata sa Južnom Korejom preuranjen
• Predsjednik EK ukorio Grčku, zahtijeva brzi plan
• Stanovništvo svijeta raste na osam milijardi ljudi
• Korak do suspendiranja autonomije Katalonije

Piše: Daniel N.

Behar je turska riječ koja znači cvat voćki, one raznobojne cvjetove koji se iznenada pojavljuju upravo u ovo doba godine, a preneseno i razdoblje ranog proljeća. Eto, sad znamo što znači Bosnom behar probeharao.

Turska je vrlo zanimljiva i ne tako daleka zemlja o kojoj prosječno obrazovan, pa i mnogi visokoobrazovan Hrvat zna vrlo malo, čak se me neki pitali govori li se u Turskoj arapski… mnogi misle da je Turska zemlja tamnoputih muškaraca s brkovima a la Saddam i žena kojima se kroz prorez burke vide tek oči. No istina je mnogo zanimljivija. Turska je nešto kao ogledalo Hrvatske i cijele bivše Jugoslavije. Vidjet ćemo zašto…

U Turskoj sam bio samo jednom, i to tek u İstanbulu. Na prvi pogled, Turska se ne razlikuje mnogo od Hrvatske, mnogo automobila, ljudi obučeni ovako i onako, uglavnom u traperice, mladi izgledaju kao i ovdje… Sve je slično, a opet ima mnogo razlika: turski kebap je mnogo raznolikiji od naših ćevapa, a turskirakı (ovaj i bez točke se čita različito od i) ima sasvim drugačiji okus od naše rakije — po anisu — i pije se pomiješan s vodom jer je inače prejak.

Na drugi pogled, primjećuju se svugdje slike stanovitog gospodina Atatürka. Radi se o Mustafi Kemalu, osnivaču suvremene Turske republike i dugogodišnjem predsjedniku. Njegov status nam je nekako neobično poznat — bio je doživotni predsjednik. Vodio je vojsku u ratu za oslobođenje. Uveo je mnoge reforme.

Njegove slike su u svakoj javnoj prostoriji, na aerodromu, kolodvoru. Na dan i sat kad je umro — 10.11. u 9:05 (1938.) — svake godine u cijeloj Turskoj se oglašavaju sirene i promet i prolaznici staju u počast Atatürku. Nekako poznato.

Službena verzija u Turskoj kaže da je Atatürk umro od “prehlade” i “iscrpljenosti” jer je “stalno držao govore i bio s narodom” a bila je “kiša i hladno vrijeme”. Svi ostali u svijetu znaju da je svaki dan pio litru žestokog pića (sam je ceremonijalno otvorio prvu destileriju u Turskoj) i da mu je jetra bila uništena cirozom.

Osim toga, njegove slike su u svim učionicama, na svim novčanicama. Zakonski je zabranjeno “vrijeđanje sjećanja na Atatürka”. O njegovom životu se detaljno uči u školama, a njegovi citati, na razne teme od aeronautike do prehrane, ukrašavaju hodnike. Djeca se zaklinju na vjernost Atatürku, a prijelomni dan u njegovoj vojnoj kampanji, iskrcavanje u Samsunu 19. 5., se slavi kao “dan mladosti i sporta”. Naravno, atatürk je titula koju mu je dao parlament: “otac Turaka”. Zakonom je zabranjeno da itko drugi uzme to ime ili prezime.

Iako je Turska bila parlamentarna demokracija, to je bilo uglavnom na papiru — vladala je stranka koju je Atatürk osnovao, a kad mu se parlament nije svidio, zamijenio ga je sa članovima koje je sam izabrao. Da bi se stekao dojam o stilu vladavine, recimo da je donio tzv. Zakon o šeširu kojim je zabranjen fes i druga pokrivala za glavu, a uveden zapadni šešir. Budući da su se u Rizeu neki pridržavali starih navika, poslao je ratni brod, i 8 neposlušnika je obješeno. U cijeloj Turskoj je ukupno 86 ljudi osuđeno i pogubljeno radi šešira. Također je uveo modernu tursku abecedu, i zabranio svaki drugi način pisanja. Glavne industrije su nacionalizirane, proklamirana je samodostatnost, a Atatürk je osobno dao smjernice za razvoj turskog automobila. Međutim, i danas je hrvatski GDP po stanovniku (u paritetu kupovne moći) 50% veći od turskog…

No najdalekosežnija stvar koja je tada uvedena je sekularizam.

Turski “sekularizam” je čudna stvar. Naime, sve imame (muslimanske svećenike) plaća država. Ne samo da ih plaća, nego ih državna institucijaDiyanet direktno postavlja i smjenjuje, te direkno upravlja džamijama. Nema vjerskih škola, već se budući imami školuju u državnim školama. Da ne bi bilo zabune, glavna propovijed, koja se u džamijama drži petkom, se piše u Diyanetu, da ne bi neki imam rekao nešto neočekivano. Ženama koje nose marame je zabranjen ulaz u javne zgrade. Druge vjerske zajednice (kršćani, aleviji-šiiti) nemaju pravnu osobnost, ne mogu imati svoje škole itd. Diskriminacija je često vrlo suptilna — recimo, zakonu o zemljišnom planiranju među vrstama se mogu isplanirati samo džamije — druge vrste vjerskih objekata jednostavno nisu predviđene zakonom. Zato se Turskoj mogu graditi samo džamije, i naravno, gradi ih samo Diyanet. Bilo je i slučajeva kad su kršćanski (protestantski) misionari uhićeni radi “subverzivne djelatnosti”, a među “zapljenjenim materijalom” su se našle i Biblije. Savjet nacionalne sigurnosti je dosta puta raspravljao o opasnosti od “stranih misionara”. Prije nekoliko godina je grupa mladića zatočila tri kršćanska misionara, mučila ih satima i na kraju zaklala.

Da bi depresivna slika bila potpunija, po Ustavu je svaki stanovnik Turske Turčin. Jezik u svim školama je turski, bez obzira što na istoku živi mnogo Kurda, a na jugu ima i Arapa (i jedni i drugi pričaju jezike koji nemaju nikakve veze s turskim; kurdski je iranski jezik; za neku ilustraciju, turski ima dosta gramatičkih sličnosti s mađarskim). Sada dolazimo do još nečeg zanimljivog.

Hrvatska nema nikakvu “geostratešku važnost”. Svi koji to tvrde — među njima i neki inteligentni ljudi — nikad nisu pažljivije pogledali kartu. Jugoslavija je imala, kao “buffer zona” između SSSR i NATO. No Turska je imala (a ima i još) ogromnu geostratešku važnost (u NATO-u je od 1952.), a čiji je najbitniji dio NATO-baza İncirlik, gdje je smješteno američko strateško nuklearno oružje i bombarderi koji su ga trebali isporučiti u južni dio SSSR, a danas služi za operacije po Iraku, a i Iranu, ako zatreba. Zbog toga je Zapadu uvijek bila najvažnija turska vojna moć. U Turskoj vojska ima nedodirljiv status — ona je čuvarica poretka, a prije svega sekularnosti (vidjeli smo što je to). Civili nemaju praktično nikakve kontrole nad vojskom; s druge strane, vojska voli intervenirati, pa je tako prvi demokratski izabran premijer Adnan Menderessrušen u vojnom udaru 1960. i nakon “suđenja” obješen s najbližim suradnicima (kasnije je rehabilitiran). Dvadeset godina kasnije, 1980, je nakon državnog udara možda i preko pola milijuna ljudi završilo u zatvoru, stotine tisuća je mučeno (!), a tisuće su “nestale” (u povijesti su bila još dva udara, posljednji 1997.)

Odličan dojam o Turskoj se može dobiti čitajući depresivni roman Snijeg Orhana Pamuka. Par riječi koje je Pamuk rekao — “kako je ubijeno milijun Armenaca i trideset tisuća Kurda” — ga je odvelo pred sud, zbog “uvrede turkstva”, što je zločin po kaznenom zakonu. U dobrom dijelu turske javnosti je dobio epitet “izdajnika” i plaćenika “zapada” i “imperijalista koji želi razjediniti Tursku”. Naime, dobar dio Turaka misli da “Zapad” želi okupirati i podijeliti Tursku jer im smeta slobodoljubiv turski narod, zbog resursa, stateške pozicije itd. Opetovano se govori da “svijet ne razumije Tursku”, da su sve kritike na račun Turske “neprijateljska propaganda”.

Kada uzmemo sve u obzir, čini se da su vrata EU zatvorena Turskoj za jako, jako dugo vremena. No čudne se stvari događaju. Turska je upravo usred nečeg što je spoj Hrvatske 1971, 1998 i 2000: političkog proljeća.

Premijer Erdoğan (onaj ğ se čita j) i njegova stranka AKP već neko vrijeme provode opsežne reforme, o kojima bi se mogla napisati knjiga. Recimo, kurdskim naseljima se vraćaju kurdska imena (sva su bila promijenjena u turska!), državna TV je otvorila kanal na kurdskom, podijeljena je djelomična amnestija kurdskim pobunjenicima. Prethodna taktika (koju je provodila vojska) je rezultirala s 3000 spaljenih kurdskih sela, desecima tisuća mrtvih, i postavljanjem kamenja u obliku velikih natpisa “kako je sretan onaj koji se zove Turčinom” (Atatürkov citat). Počeli su pregovori o normalizaciji s Armenijom (iako je još uvijek izjaviti da su je pogrom nad Armencima 1915. bio genocid potencijalno kažnjivo i može odvesti čovjeka u zatvor). Smanjena je moć vojske; tijela nad kojima parlament nije imao nikakav utjecaj (već samo vojska) su svedena na savjetodavna ili je promijenjen njihov način izbora.

U jednoj od najznačajnijih odluka, parlament je s rekordnih 80% glasova ukinuo zabranu ulaska na sveučilište studenticama koje nose marame. Međutim, opozicijska stranka CHP (ona koju je osnovao Atatürk) i novine povezane s njima su započele antikampanju (“411 ruku podignuto za kaos”; malo o pisanju Hürriyeta pročitajte ovdje) i Ustavni sud (kojeg postavlja vojska) je srušio zakon radi “kršenja načela sekularnosti”. Ima i drugih otpora: gradonačelnica u gradu gdje su većina Kurdi je rekla u govoru nekoliko rečenica na kurdskom (ostatak na turskom) — i provela vrijeme u policiji na ispitivanju “zašto je govorila nepoznatim jezikom“. Očito, reforme dopiru sporo do nekih ispostava.

Stranka AKP je uvela i mnoge druge inicijative, od reforme Ustava (kojeg je diktirala vojska nakon udara 1980.), preko ukidanja mogućnosti da vojni sudovi sude civilima, omogućavanja gradnje crkvi (u zakonu o gradnji je “džamija” zamijenjeno s “vjerski objekt”), uvođenje 1.5. kao praznika (dosad je bio zabranjen), sve do davanja prava religioznim i nacionalnim manjinama. Sve te reforme se provode pod načelom “usklađivanja sa zakonodavstvom EU”. Svim reformama se protive konzervativne snage, na čelu s “socijaldemokratskom”CHP, a mnoge blokira Ustavnih sud, često s nebuloznim argumentima.

Osim toga, otkrivene su i mnoge nevjerojatne afere: od planiranja državnog udara, do toga da minu koja je ubila skupinu ročnika na istoku Turske nisu postavili “separatisti” već vojska, i da je to vojska cijelo vrijeme znala; da su tajne službe imale veze s već spomenutim ubojstvima misionara; u senzacionalnom slučaju koji se upravo odvija (Ergenekon) deseci visokih časnika — admirala i generala — su završili u zatvoru pod optužbom da su planirali stvaranje kaosa koje je uključivalo i postavljanje bombi u džamije i provociranje oružanog incidenta s Grčkom, a u konačnici vojni udar.

A sada dolazi konačna neobičnost: AKP je islamsko-liberalno-demokratska stranka, zapravo nešto neviđeno i neočekivano sa stajališta Zapada (iako je u Latinskoj Americi nerjetko bilo sličnih liberalno-vjerskih simbioza). Zato CHP i stara garda imaju jednostavnu obranu “to su sve islamisti”. Zato se u zapadnom tisku pojavljuju ignoratni naslovi “u Turskoj borba islamista i vojske za vlast”. U hrvatskom tisku se naravno sve ovo posve ignorira, kao da je Turska s druge strane svijeta, druge stvari su prioritet (šifra: guza, gaćice, itd.).

Ako vas više zanima o trenutnim događajima, pročitajte koji članak Orhana Kemala Cengiza, jednog od osnivača Amnesty Turske (po mišljenju nekih, “plaćenika zapada” kao i Pamuk), u novinama Zaman (na engleskom): http://www.todayszaman.com/tz-web/columnists-200607-let-ataturk-rest-in-…

Zašto sam sve ovo napisao? Zato što mnoge stvari, koje su se dogodile u SFRJ i nakon devedesetih, u Hrvatskoj, imaju paralele u Turskoj povijesti, od kulta ličnosti, inzistiranja na “samodostatnosti”, “nacionalnom kapitalizmu”, “dostojanstvu”, “imperijalistima koji žele podijelu”, “stranim službama koje vršljaju”, “sumnjivim manjinama”, “pozitivnim stranama nacionalizma”; kako “nas nitko ne razumije”, “EU nam ne treba” itd.

Kad je sve u tako grotesknim proporcijama, neke se stvari lakše uviđaju, kao kad napravite golem model nekog sitnog mehanizma — lakše shvatite gdje zapinje, što treba podmazati, a koji dijelovi ne valjaju.

Pollitika.com