Amerika je i dalje prva?

Povezani članci

• Kongres SAD: Poslati oružje Ukrajini
• Nova EU komisija: Realizator Orbanovih želja kao komesar EU za proširenje
• MMF odobrio Ukrajini 1.3 milijarde dolara hitnog zajma
• U ruševinama zgrada kod Kijeva pronađeno 26 tela
• Moskva poziva Izrael i Palestince na nastavak pregovora
• Arapski lideri u Tunisu zbog situacije sa Golanom

Foto: DPA

Kupovati američko, industriju izolovati – Joe Biden slijedi gospodarskopolitički svoga prethodnika. On bi radije trebao graditi socijalnu državu.

Piše:  Peter Bofinger

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Kad Joe Biden u januaru 2021. kao 46. predsjednik SAD bude uveden u svoj mandat, on preuzima poziciju na kojoj mu niko – osim njegovog prethodnika Donalda Trumpa – ne zavidi. On će morati voditi i ujediniti zemlju koja od američkog građanskog rata nije bila politički i gospodarski tako podijeljena.

Jaz između siromašnih i bogatih sprječava socijalnu mobilnost „od perača suđa do milionera“ i razara mit o „američkom snu“; taj jaz je u SAD znatno izraženiji nego i u jednom drugom visoko modernom narodnom gospodarstvu. Sa svojim Gini-koeficijentom o nejednakoj raspodjeli prihoda domaćinstava SAD su bolje samo od zemalja kao Kostarika, Južna Afrika ili Meksiko: Kad najviših jedan posto sa vrhunskim zaradama povlači petinu prihoda to je znatno iznad nivoa 1950-ih i 1960-ih godina.

Ovo pomjeranje u socijalnoj hijerarhiji odslikava se od 2014. u smanjenom očekivanje dužine života što je posljedica prije svega stope samoubistava i ovisnosti od droge bijelih muškaraca. Osim toga sa 655 zatvorenika na 100 000 stanovnika SAD drže već godinama rekord u broju uhapšenika.

Socijalna nejednakost u najvećem narodnom gospodarstvu svijeta može se povezati sa ekstremno niskim porezima.

Socijalna nejednakost u najvećem narodnom gospodarstvu svijeta može se povezati sa ekstremno niskim porezima. Poreski prihodi SAD iznosili su 2018. godine 24,3 posto bruto domaćeg proizvoda i time znatno ispod prosjeka svih članova Organizacije za gospodarsku saradnju i razvoj (OECD) koji iznosi 34,3 posto. I ovdje osim Irske (čiji bruto domaći proizvod je jako naduvan kroz multinacionalne konceren) samo zemlje u razvoju – Čile i Meksiko – imaju proporcionalno manje poreske prihode. U nedostatku sveobuhvatnih pravila za socijalno izjednačavanje pate u SAD prije svega zaposleni time što je njihov realni prihod u posljednjih 40 godina porastao samo za 8 posto što odgovara godišnjoj stopi rasta od samo 0,2 posto.

Joe Biden će preuzeti budžet koji je bio opterećen već prije pandemije Covid – 19. Iako je Trump naslijedio zdravo gospodarstvo stopa zaduženosti porasla je u njegovom mandatu sa 106,7 posto 2016. godine na 108,7 posto: Smanjenje poreza 2017. godine povećalo je deficit proračuna do 2019. na 6,3 posto. Prema procjenama Međunarodnog monetarnog fonda državne mjere stabilizacije u corona krizi povećat će ove godine deficit na 18 posto i stopu zaduženosti na 130 posto.

U prvim mjesecima njegovog predsjedništva Bidenova politička i gospodarska agenda biće ovladana pandemijom. On je već najavio, „da će uvesti novac za skraćeni rad odnosno da će ga drastično povećati. Uz pomoć novca za skraćeni rad mogu ugrožena preduzeća zadržati zaposlene kod reduciranog radnog vremena jer država izjednačava gubitke plate. Nakon što se vlada Obame i Bidena jako založila za ove mjere u SAD u 27 saveznih država urađeni su programi za skraćeni rad“. On je izričito ukazao na dobra iskustva koja je imala Njemačka u finansijskoj krizi 2008. i sada ponovo u pandemiji sa tim mjerama.

Stvarni izazov za novog predsjednika biće vrijeme nakon pandemije.

U Njemačkoj se ove godine dramatično povećao broj radnika na skraćeno vrijeme (na šest miliona) dok je stopa nezaposlenosti (sezonski očišćena) porasla sa 5,0 posto u februaru na 6,3 posto u septembru. U SAD je stopa nezaposlenosti popela sa 3,5 posto u februaru na 14,7 posto u aprilu a u oktobru je još uvijek na 6,9 posto. Bidenov program predviđa odgađanje otplate pozajmica za studiranje i nekretnine što treba da smanji finansijsko opterećenje domaćinstava dok ne prođu najteže gospodarske posljedice krize.

U cjelini može se očekivati da će Biden, kako je najavljeno, „poduzeti sve neophodno da realizuje neophodne izdatke da bi smanjio opterećenje porodicama i stabilizovao gospodarstvo“. Podržana masivnom kupovinom državnih obveznica od strane Feda nova vlada u tom pogledu neće podlijegati nikakvim finansijskim ograničenjima.

Stvarni izazov za novog predsjednika biće vrijeme nakon pandemije. Tada će kriza corone strukturno djelovati na narodna gospodarstva i posebno na zapošljavanje nekvalifikovane radne snage. Joe Stiglitz je to ovako formulisao: „Pošto se mašine ne mogu zaraziti virusom, one će biti atraktivne za poslodavce, posebno u branšama u kojima se zapošljava relativno mnogo nekvalifikovane radne snage.“

U opasnosti su malo kvalifikovna radna mjesta i kroz pretpostavljeno trajnije smanjenje poslovnih putovanja, što smanjuje radna mjesta u uslužnim djelatnostima (hoteli, avio kompanije, restorani, taksiji, barovi i gastronomija). Davaoci usluga u centrima mjesta osjećaju smanjenje saobraćaja od kuće do posla jer sve više zaposlenih će i nakon pandemije raditi kod kuće.

Biden zbog toga mora u SAD stvarati i očuvati dobro plaćena radna mjesta. Međutim u ovom pogledu njegove izjave ne razlikuju se u osnovi od Trumpove filozofije.

Biden zbog toga mora u SAD stvarati i očuvati dobro plaćena radna mjesta. Međutim u ovom pogledu njegove izjave ne razlikuju se u osnovi od Trumpove filozofije. Biden ne djeli „defetističko držanje prema kojemu snage automatizacije i globalizacije spriječavaju da mi ovdje u Americi možemo održavati dobro plaćena sindikalno organizovana radna mjesta i stvoriti ih još više. On ne vjeruje ni jedne sekunde da dinamika američke industrije pripada prošlosti. U Drugom svjetskom ratu industrija je bila arsenal za demokratiju a danas ona mora doprinijeti za arsenal blagostanja u Americi, za gospodarski oporavak radničkih porodica.

Kako se to može ostvariti? Još jednom originalni Bidenov govor: „Ako inteligentno investiramo u proizvodnju i tehnologiju, ako zaposlenim i preduzećima damo u ruke alate, koje oni trebaju, da bi opstali u konkurenciji, ako mi sa poreskim novcem kupujemo američke proizvode i podstičemo američke inovacije, ako se borimo protiv nefer ponašanja kineske vlade, insistiramo na slobodnoj trgovini i svim ljudima u Americi otvorimo više šansi na tržištu rada mogli bismo već danas mnoge proizvode koji se proizvode u inostranstvu proizvoditi ovdje.“

Ova strategija koja počiva na „Amerika first“ i „više industrije“ je upitna. Trump sa svojim naporima da pokrene prerađivačku branšu i smanji trgovinski deficit sa Kinom, nije uspio: Udio industrije u bruto domaćem proizvodu u njegovom predsjedništvu je još smanjen. Sa spekta digitalizacije i automatizacije u proizvodnji pokušaji da ovaj već dugo trajući trend u visoko razvijenim narodnim gospodarstvima izmjeni moraju propasti.

Problem nije globalizacija nego nepravedna podjela prihoda iz globalizacije – posebno u SAD.

Ali odakle treba da dođu nova radna mjesta? Odgovori se nalaze u Bidenovom programu:

• „Za izgradnju nove američke infrastrukture i čistog energetskog gospodarstva mi trebamo milione radnika u građevinarstvu, zanatstvu i planiranju gradnje. Ova radna mjesta otvoriće šanse mladim ljudima, starijoj radnoj snazi koja prelazi u nove profesije, ljudima svakog porijekla i iz svih porijekla i iz svih zajednica.”
• „Biden će se pobrinuti za to da Amerika raspolaže najčistijim, najsigurnijim i najbržim sistemom željeznica u svijetu – za putnike kao i za teret.“
• „Svaki američki grad sa preko 100 000 stanovnika dobiće uz pomoć saveznih investicija visoko kvalitetnu, bez emisija, mrežu javnog saobraćaja. Tako nastaju, zahvaljujući jakim uslovima zaštite na radu, dobra, u sindikat uvezana radna mjesta ali i prema potrebama orijentisani saobraćajni sistemi: od metroa preko poboljšanja postojećih željezničkih i bus linija do stvaranja infrastrukture za pješake i bicikliste.“
• „Transformacija sektora električne energije u SAD je – zajedno za sve većom elektrifikacijom gospodarstva – najjači motor za stvaranje radnih mjesta i šansi za zapošljavanje u 21. stoljeću. Za ova radna mjesta biće potrebni radnici iz svih područja, od naučnika i zaposlenih na gradnji i prozvodnji struje do varilaca i inžinjera.“

Da bi ostvario ove ciljeve Biden planira „u svome prvom mandatu savezne investicije u visini od 400 milijardi dolara za kupovinu roba proizvedenih u SAD, što znači transparentne i ciljane investicije koje jačaju potražnju za domaćim robama i uslugama i stvaraju radna mjesta. To će biti najveća mobilizacija javnih investicija u nabavke, infrastrukturu, istraživanje i razvoj nakon Drugog svjetskog rata.“

Koliko god je legitimno braniti se protiv ponašanja kineske vlade, toliko je pogrešan slogan „Buy American“ (kupi američko), pogotovo u javnom sistemu nabavki i plan „mnoge u inostranstvu izrađene proizvode proizvoditi sami.“ Od Adama Smitha i Davida Ricarda ekonomisti znaju da međunarodna podjela rada povećava „bogatstvo nacije“. Problem nije globalizacija nego nepravedna podjela prihoda iz globalizacije – posebno u SAD.

Umjesto strategije „Buy-American“ važnije bi bilo razvijati socijalnu državu po uzoru evropskih zemalja.

Umjesto strategije „Buy-American“, koja bi kod najvažnijih američkih trgovinskih partnera mogla izazvati protekcionističke mjere, važnije bi bilo razvijati socijalnu državu po uzoru evropskih zemalja. Povlačenjem poreske reforme i poreskih povlastica za bogate i velike koncerne mogao bi se mobilisati iznos u visini od oko dva posto bruto domaćeg proizvoda.

Bidenova strategija da modernizira američku infrastrukuru i učini je „zelenijom“ time ide ispravnim smjerom. I kod rastuće zaduženosti iznos od 400 milijardi dolara na četiri godine – godišnje manje od jednog procenta bruto domaćeg proizvoda – je pregledan. Međutim ideja da se preko strategije „Buy-American“ pokrene industrijska proizvodnja je opasno nasljedstvo Trumpove ere koje Biden, što prije to bolje, treba odbaciti.

Ono što svijet danas stvarno treba su globalna rješenja. Šefica MMF Kristalina Georgieva je o tome rekla: „1944. pod vođstvom John Maynard Keynesa i Harry Dexter Whitea stvoren je sistem Bretton-Wood, koji je obuhvatao i MMF i Svjetsku banku. U zamislivo najstrašnijem vremenu, u polovini rata, na ovaj način osmišnjen je bolji svijet. Da bi smo nakon pandemije stvorili svijet koji je integrativniji i otporniji, mogli bismo dobro iskoristiti taj duh“.

Prije svih finansijski slabe zemlje neće moći krizu samostalno prebroditi jer ne mogu, kao veliki finansijski prostori, izdavanjem obligacija u vlastotoj valuti obezbjediti novac. Međutim globalna borba protiv izbjegavanja poreza i porezne konkurencije mogla bi i u SAD otvoriti put za više poreze i zemlji dati na ruke finansijska sredstva za izgradnju pravičnog društvenog poretka.

Nakon noćne more četiri godine Trumpa svijet žarko želi novog predsjednika SAD koji je u poziciji i ima volju da se uhvati u koštac sa problemima pred kojima stoji naš planet – problemima koji traže hitna rješenja. Ovaj moment Bretton Wooda Biden ne bi trebao propustiti.

Peter Bofinger predaje na Univerzitetu Würzburg kao profesor ekonomije. Od marta 2004. do kraja februara 2019. bio je član Stručnog savjeta za procjenu ukupnog gospodarskog razvoja (Gospodarski mudraci).

ipg-journal.de    12.11.2020