Ahmetov podržava revoluciju: Hoće li ovaj oligarh spasiti istok?

Povezani članci

• Obilježava se pedeset godina od smrti Che Guevare na Kubi
• Predsednik Perua podneo ostavku zbog korupcionaške afere
• Kineska policija smaknula devet napadača naoružanih hladnim oružjem
• Prirodne katastrofe usmrtile 17.000 ljudi od početka pandemije
• Egipat: Istorijska objava produženja Sueckog kanala
• Prosječna plata od 40.000 kruna (3.000 KM) nije dovoljna. Radnici Škode hoće povećanje od 18 posto

Podrška revoluciji: ponešto govori u prilog tomu da je Rinat Ahmetov doprinijeo padu Janukoviča

On je najbogatiji čovjek Ukrajine. Rinat Ahmetov vlada Donbasom i ima najbolje kontakte sa Rusijom. Međutim podjela regiona je suprotna njegovim interesima.

Preveo i odabrao: Ešref Zaimbegović

Prošle nedjelje, osam dana pošto je narodni ustanak na kijevskom Majdanu srušio ukrajinskog predsjednika Viktora Janukoviča, njegov naslijednik, revolucionarni prelazni predsjednik Oleksandar Turčinov donio je odluku od koje su mnogi ostali bez riječi: on je u oblastima Donjeck i Dnjepropetrovsk na industrijskom istoku zemlje za guvernere postavio multimilionera Segeja Tarutu i milijardera Igora Kolomojskog. Nešto kasnije Taruta je objavio da je njegovo imenovanje dogovoreno ni s kim manjim nego baronom čelika i uglja Rinatom Ahmetovim, gospodarom rudarske oblasti Donbas i najbogatijim čovjekom Ukrajine.

Postavljanje ovih ljudi bila je senzacija. Naime ukrajinska revolucija je prije svega ostalog stajala pod parolom “Gangsteri van”. Njena žilavost bila je hranjena duboko ukorjenjenom mržnjom prema “oligarsima”, prema milijarderima ove veoma siromašne zemlje, za koje neki ovdje pretpostavljaju da su svoj imetak prigrabili prevarama a u najgorem slučaju ubistvima. Njih ukloniti bio je glavni cilj protesta. Čak veće izenađenje od ovoga spajanja revolucije i oligarha je to kako je revolucionarna masa prihvatila ova imenovanja.

Ko međutim baci pogled dalje od Kijeva razumjeće zašto. Poslije pobjede revolucije nad Janukovičem u centru pažnje stajale su nove brige: to su brige o istoku i jugu Ukrajine, gdje je većina ljudi proruski orijentisana i gdje su simpatije za “evropsku” revoluciji veoma mlake. Na poluotoku Krim i u Donbasu čak je izbila i kontrarevolucija – ili bolje rečeno: pripremana sa ruskom pomoću. Ruske trupe su intervenisale, proruski “demonstranti” su okupirali vladine zgrade a Vladimir Putin je od ruskog parlamenta dobio bjanko ček za vojnu intervenciju. Rat visi u zraku, egzistencija Ukrajine izgleda ugrožena, stara velesila Rusija ispruža ruku.

Savez sa oligarsima

U takvoj situaciji je nastao savez revolucije sa oligarsima. Jurij Luzenko, raniji ministar unutrašnjih poslova, koji je pod Janukovičem jedno vrijeme proveo u zatvoru i koji je zajedno sa Turčinovim i Julijom Timošenko pripremao ovaj iznenađujući novi pakt objašnjava kako je to bilo moguće: poslije pobjede nad Janukovičem prvobitno dominirajući “antioligarski” impuls revolucije je zbog ruske prijetnje potisnut “antikolonijalnim” motivom. Zbog prijetećeg sukoba sa starom imperijalnom velesilom svima je postalo jasno da se dosadašnji “ukrajinsko – ukrajinski rat” mora hitno završiti ako neće da čitava zemlja postane plijen Rusije.

Karakter revolucije morao se izmjeniti. Dosada je ustanak Majdana protiv Janukoviča bio uvijek ustanak ukrajinsko – patriotske zapadne Ukrajine protiv “prosovjetskog” i “prooligarhijskog” istoka i juga gdje je režim imao svoja uporišta. Luzenko sada kaže da je s aspekta nove moskovske prijetnje novo, zapadno orijentisano rukovodstvo u Kijevu brzo shvatilo da moraju dobiti istok ako hoće da spriječe raspad Ukrajine. Prije svega mora se ljudima na istoku objasniti da ova revolucija nije, kako tvrdi ruska propaganda, napad na vlast odputanih “fašista” zapadnoukrajinskog kroja kojima upravlja ”Amerika” nego da se “respektuje i mentalitet istoka”.

Za ovu poruku upotrebljeni su “megafoni”, “najugledniji ljudi Istoka” – a pošto tamo niko ne uživa  više ugleda nego milijarderi Ahmetov i Kolomojski, bio je u momentu prijetnje savez sa njima jedino rješenje. Oligarsi su sa svoje strane imali razlog da prihvate ispruženu ruku. Od raspada Sovjetskog saveza njihov svijet se promjenio. Mnogi od njih su počeli kao gangsteri, tada prije 20 godina, kada se borba za tvornice, rudnike i banke vodila još sa kalašnjikovima i kada su stražarske službe fabrika i mladi ljudi iz sportskih društava postajali teško naoružane privatne armije u ratu svi protiv svih. Mnogi su tada izrešetani mecima ili raskomadani bombama. Preživjeli, od kojih neki danas spadaju u najbogatije ljude u zemlji, promjenili su odtada svoj karakter.

Ahmetov kao „Primus inter Pares“

Novi vlasnici gospodarskih imperija angažovali su bataljone odvjetnika i danas, umjesto od raspada velike sile žive od njenog stabiliziranja. Njihova imovina treba mir. Najbogatiji čovjek Ukrajine Rinat Ahmetov je danas istovremeno taj kome mir najviše treba. On je najveći preživjeli divljih devedesetih godina. Tada, kao mlad čovjek, pripadao je mreži Ahata Bragina, jednog tatarskog mesara, koji je kratko vrijeme bio najveća riba u Donbasu, bazenu punom ajkula. Ahmetov je jeo za stolom sa Braginom i plesao na njegovim proslavama. Rame uz rame pratili su obojica kovčeg kada je sahranjivan neko od njihovih ubijenih poslovnih partnera.

Kad je sam njegov mentor 1995. godine na tribinama nogometnog kluba “Šahtjor Donjeck” bio raznesen bombom, preuzeo je Ahmetov, koji tada nije imao još ni trideset godina, njegovo mjesto kao „Primus inter Pares“ među autoritetima Donbasa. U poslednje vrijeme “Donjecki klan” nije vladao samo Donbasom nego cijelom zemljom. Oni su od predsjednika Janukoviča stvorili političku figuru. Do pred sam pad vlade klan je tamo na centralnim pozicijama imao ljude  koji su ili porijeklom iz Donbasa ili su tamo proveli važan dio svoga života. Za to da je baš Ahmetov sada spreman za savez sa revolucijom ima više razloga.

Kao prvo mnogo govori za to da njegov odnos sa njegovim štičenikom Janukovičem već dugo nije bio bez napetosti. Sa početkom svoga mandata predsjednik je počeo da stvara vlastiti gospodarski imperijum tako da su reviri ostalih došli u opasnost. Istovremeno je Janukovič, preko svoje rastuće moći nad “trouglom smrti” od sudova, policije i tužilaštva postao opasnost za ljude koji su ga stvorili.

Bez pomoći Janukoviču

Ova distanca je u “borbi na Majdanu” postajala sve jasnija. Ahmetov je više puta apelirao za mir i time se jasno ogradio od oštre retorike predsjednika. Najuočljiviji je bio nastup milijardera 31. decembra. Kad su se tog dana i pred njegovom privatnom rezidencijom u Donjecku okupili demonstranti dovezao se on osobno, sportski obučen u trenerci i bez tjelohranitelja u jednom Mercedesu do demonstranata da im zaželi sretnu novu godinu. Tada je rekao: “Ja sam patriota naše zemlje. Ako vi želite jaku Ukrajinu ja sam sa vama.” Kad je 22. februara Janukovič pobjegao iz Kijeva ova rečenica je postala još važnija.

Mnogo upućuje na to da je srušeni predsjednik pokušao da se stabilizuje u Harkovu. Osnovu bi pritom eventualno činio skup moćnika na čijem čelu bi on mogao organizovati otpor  protiv kijevske revolucije “Zapada”. takva strategija bi mogla spasiti Janukovičevu moć ali bi vodila podjeli zemlje. Da se to nije desilo treba očigledno zahvaliti među ostalim ljudima kao što su Ahmetov i Kolomojski. Njihovi ljudi u Harkovu su se izjasnili protiv svega što je moglo ugroziti jedinstvo Ukrajine. Poslije toga Janukovič se uopšte nije ni pojavio na skupu.

U jednom intervjuu ispred žute zavjese na nepoznatom mjetsu govorio je o “izdajicama”. Nije poznato šta je tada radio Ahmetov. Ipak je upadljivo da predsjednik u Donjecku, gdje je riječ Ahmetova zakon, nije izgleda dobio ni najmanju pomoć. Avion, kojim je htio odletjeti, nije dobio dozvolu za start i na kraju je Janukovič morao bježati katastrofalnim ukrajinskim cestama – na Krim a kasnije u ruski egzil. Već tada su oligarsi de facto podržali revoluciju. Otkako su ruske separatističke trupe pošle na Krim i Donbas ova veza je postala još bliža. U slučaju Ahmetova se poznaju mnogi razlozi. U najvećem dijelu su poslovne prirode.

Kao prvo on je sa svojim velikim koncernom System Capital Management (SCM) već prerastao granice Donbasa. Kao poslodavac za više od 200.000 ljudi on je prisutan u cijeloj zemlji. Uz rudnike i željezare u Donbasu došli su novi dijelovi preduzeće: električne centrale u zapadnoj Ukrajini, luke na Crnom moru, plinska polja u centru zemlje, uz to banke, telefonske firme, TV stanice. Za takvo preduzeće bio bi raspad Ukrajine katastrofa: kao vlasnik izoliranog “Transnistriena” u Donbasu ne bi bio Ahmetov ni sjena samog sebe – i bio bi talac ruskog predsjednika Putina.

Uz to dolazi i jaka poslovna povezanost sa Evropom. SCM posjeduje čeličane u Italiji, Velikoj Britaniji i Bugarskoj; njegovo preduzeće DTEK izvozi struju u EU. Povezanost sa Zapadom je prema izjavi Jock Mendoza-Wilsona, koji je u koncernu zadužen za međunarodne odnose, puno jača nego sa Rusijom. Doduše Ahmetov i dalje izvozi tamo cijevi i rudarske mašine, ali Mendoza – Wilson ukazuje na to da je koncern 2011. ostvario samo 10% svojih prihoda u Rusiji – iz Evrope dolazi nasuprot tomu 22%. Postoji doduše i dalje izvjesna zavisnost od ruskog gasa ali to će se značajno smanjiti modernizacijom i osvajanjem novih gasnih polja.

Ukoliko više oligarsi Donbasa nadrastaju Donjeck utoliko više  se kod njih tanji proruski izgled njihove domovine – njihovi gospodarski interesi su trenutno”ukrajinski” ili čak “evropski”. U to se uklapa i činjenica da su ih ruski separatisti iz istočne Ukrajine već odavno identifikovali kao protivnike. Na proruskim demonstracijama prošlih dana u Donbasu su stalno izvikivane neprijateljske parole protiv oligarha. Rukovodstvo u Kijevu je u međuvremenu ubjeđeno da su najveći neprijatelj imperijalisti sa one strane granice. Oni vide da je jedinstvo zemlje ugroženo i traže saveznike. Jurij Luzenko, u normalnim vremenima, krvni neprijatelj ljudi kakvi su Ahmetov ili Kolomojski našao je za to drastičnu formulaciju. “I Hitlera “; kaže on,”ne bi bilo moguće pobijediti da se Čerčil i Ruzvelt nisu udružili sa Staljinom.”

faz.net