Sedam dana nakon potresa: Više od 33.000 žrtava, spasioci svjedoče ‘čudima’

Povezani članci

• Uprkos rekordnim donacijama: UN-u nedostaje sredstava za humanitarnu pomoć
• U sklopu vježbi Kina ispalila projektile u blizini Tajvana
• Rezultati izbora u Madridu kao poticaj španskim desničarima
• Trump, Kosovo i Srbija: Ima li šta za twitovanje?
• Evropski sindikati u Bruxellesu prosvjeduju protiv politike štednje
• Cipras kod Merkel: Pomirljivo, ali bez konkretnih rezultata

foto: arhiva

Prošlo je sedam dana otkako je smrtonosni potres pogodio Tursku i Siriju, pri čemu je život izgubilo više od 30.000 ljudi. Usred sveg očaja, bilo je i priča o “čudima”, odnosno o sretnicima koje su spasioci izvukli žive iz ruševina nakon više dana.

Necla Camuz je 27. januara rodila drugog sina. Nazvala ga je Yagiz, što znači “hrabri”. Deset dana kasnije, u 4:17 sati po lokalnom vremenu, dogodio se potres. U tome je trenutku Necla bila budna i dojila dijete. Ubrzo je bila zatrpana ruševinama. Necla i njezina porodica živjeli su na drugom katu novije peterokatnice u gradu Samandagu. “Bila je to lijepa zgrada, tamo sam se osjećala sigurno”, rekla je majka.

“Kad je počeo potres, htjela sam otići do muža koji je bio u drugoj sobi, a on je pokušao napraviti istu stvar. Međutim, kad je krenuo prema meni s našim drugim sinom, na njih je pao ormar i nisu se mogli pomaknuti”, ispričala je Necla, prenosi BBC.

“Kako je potres postajao sve jači, počeli su se rušiti zidovi. Soba se tresla, a zgrada micala. Kada je prestao, nisam ni shvatila da sam propala sprat niže. Zvala sam supruga, ali se niko nije javljao”, dodala je.

Ova 33-godišnjakinja ostala je ležati ispod ruševina s bebom na prsima. Živote im je spasio ormar koji je pao na njih i time spriječio da iz ih zgnječi velika betonska ploča. Ostali su u tom položaju gotovo četiri dana. Oko Necle je bio mrkli mrak. Ništa nije vidjela. Osluhnula je sina i shvatila da i dalje diše. Kazala je da joj je bilo toplo u ruševinama.

Osjećala je kao da su ispod nje dječje igračke, ali se nije mogla pomaknuti da provjeri ili da se udobnije smjesti. U daljini je čula glasove. Pokušala je vikati u pomoć i lupati po ormaru. “Je li netko tamo, da li me čujete?”, vikala je.

Kada nije bilo odgovora, uzela je komadiće zidova koji su bili pored nje i lupala po ormaru. No, i dalje nitko nije reagirao. Tada se preplašila, shvatila je da možda nitko neće doći. Ali, nije odustala. U skučenom prostoru je ipak mogla dojiti Yagiza. U očaju je pokušala popiti vlastito majčino mlijeko, ali nije uspjela. Čula je bušilicu i korake iznad glave, ali su zvukovi bili daleko.

Odlučila je šutjeti i štedjeti energiju, sve dok se spasioci ne približe. Stalno je mislila na svoju porodicu – bebu na grudima te muža i sina koji su također bili pod ruševinama. Beba je većinu vremena spavala, a kada se probudila onda ju je podojila. Nakon više od 90 sati pod ruševinama, čula je glasan lavež pasa. Prvo je pomislila da sanja.

“Jeste li dobro? Pokucajte jednom za da”, povikao je netko. Uskoro nakon toga su je izvukli van. Kada je predala sina spasiocima, stavili su je na nosila. Oko nje je bila gomila ljudi, no nije nikoga prepoznala. U bolnici je saznala da su njen suprug Irfan i trogodišnji sin Yigit Kerim također spašeni, ali da su prebačeni u drugu medicinsku ustanovu jer su zadobili ozbiljne ozljede nogu i stopala.

Na svu sreću, Necla i Yagiz nisu pretrpjeli ozbiljne povrede. Zadržali su ih u bolnici 24 sata, a zatim otpustili. Necla se više nije mogla vratiti u svoj stan. Član familije ju je odveo u improvizirani plavi šator izrađen od drveta i cerade. Tamo ih se sada nalazi 13 – svi su ostali bez domova. Kuhaju kavu na malom štednjaku, igraju šah i pokušavaju se međusobno bodriti.

RSE