Preživjeli nacističke opsade Lenjingrada osuđuju rat u Ukrajini

Povezani članci

• Mi svi ipak jedva da imamo pojma
• Nema zaštićenih: Policija pretresa stan direktorke MMF-a
• Reporteri bez granica osudili insceniranu smrt Babčenka
• Bolsonaro, brazilski ekstremni odgovor
• Možda ipak ne završimo kao stari Rimljani
• Put u vrijeme nakon apokalipse

Foto: AFP

“Oni su svi mrtvi”, napisala je. “Ali ja sam živa. I više nego bilo ko drugi imam pravo, a to je i moja dužnost prema njima, da govorim protiv rata.”

Piše: Robert Coalson

Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski je uporedio napad Rusije na Mariupolj, lučki grad na Azovskom moru sa nacističkom opsadom Lenjingrada tokom Drugog svjetskog rata, 900-dnevnog košmara iza kojeg je ostalo 900.000 mrtvih civila. Svega nekoliko ljudi koji su prošli kroz to iskustvo i užase tog vremena je sada živo, ali tri preživjele žene su progovorile protiv ruske invazije na Ukrajinu.

Ana Klementjeva (90) iz prve ruke zna šta je rat. Rođena u Lenjingradu, današnjem Sankt Peterburgu, evakuisana je u Jaroslavl sa školskim drugaricama dok su se približavale njemačke trupe. Međutim, ozbiljno se razboljela i poslana je nazad u svoj rodni grad u septembru 1941, piše redakcija Radija Slobodna Evropa na engleskom jeziku.

“Naš voz su napala dva njemačka bombardera 8. septembra 1941.”, napisala je u pismu upućenom za North.Realities Radija Slobodna Evropa (RFE/RL) iz svog doma u Španiji. “Ispostavilo se da će naš voz biti posljednji koji je ušao u Lenjingrad. Krug je zatvoren i opsada je počela.”

“Ja sam siroče”, piše Klementjeva. Njena majka i sestra su ubijene pokušavajući da napuste grad takozvanim Putem života preko Ladožkog jezera kada je kamion u kojem su bile pogodila njemačka bomba. Njen otac je pozvan u vojsku da brani grad, ubijen je u svojoj prvoj bitci.

“Oni su svi mrtvi”, napisala je. “Ali ja sam živa. I više nego bilo ko drugi imam pravo, a to je i moja dužnost prema njima, da govorim protiv rata.”

Klementjeva je jedna od nekolicine preživjelih 900-dnevne opsade Lenjingrada, iza koje je ostalo prema procjenama 900.000 mrtvih civila. Preživjeli sada govore protiv ruskog rata u Ukrajini.

Od kada je Rusija 24. februara pokrenula invaziju širokih razmjera, opkoljeni su ukrajinski gradovi i bombardovani civilni ciljevi uključujući škole, pozorišta, stambene zgrade i trgovački centri. Iako su Ujedinjene nacije (UN) registrovale približno 1.000 poginulih civila, navodi se da je stvarni broj vjerovatno mnogo veći.

Ukrajinska vlada je rekla da je najmanje 2.300 ljudi ubijeno samo u opkoljenom lučkom gradu Mariupolju na Azovskom moru, sa desetinama hiljada drugih zarobljenih bez osnovnih potrepština poput vode, hrane i goriva. Civilne zone u nekoliko drugih gradova i sela u velikom dijelu zemlju teško su pogođene onim što se zbiva.

“Građani Rusije, kako se vaša blokada Mariupolja razlikuje od blokade Lenjingrada tokom Drugog svjetskog rata”, rekao je ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski 17. marta u izjavi. “Nećemo zaboraviti nikoga koga su ubili okupatori.”

Preživjela opsade Lenjingrada, Margarita Morozova (87), koja je posljednjih šest decenija živjela na sjeveroistoku Ukrajine u gradu Harkivu, drugom gradu po veličini u zemlji, koji je teško bombardovan tokom tekućeg rata.

“Nikada nisam mogla da zamislim da će u mojoj starosti početi novi rat”, rekla je za agenciju Reuters u video intervjuu 20. marta. “U mojim najgorim noćnim morama nismo ni mogli zamisliti da će se takvi masakri ponoviti.”

Rođena u Lenjingradu u aprilu 1941. Ljudmila Vasiljeva je imala pet mjeseci kada je počela opsada. Više od 80 godina kasnije, policija ju je tri puta privodila, jer je protestvovala protiv rata. Prvi put je pritvorena 25. februara.

“Kada su me priveli, tražili su mi pasoš, a ja sam im rekla: ‘Pogledajte gdje sam i kada rođena.’ Pogledali su i bilo im je malo neprijatno. Kasnije su me dovezli kući svojim kolima i čak ušli u posjetu. Narednog dana su mi rekli da nikada nisam bila pritvorena i da su mi samo ponudili da me odvezu kući. Kao da se ništa nije desilo.”

Vasiljeva je ponovo privedena 27. februara, zajedno sa njenim odraslim unucima. Kada je policija ponovo ponudila da je pusti, ona je insistirala da neće otići bez svojih unuka. Konačno, njenoj unuci, koja je od tada napustila Rusiju, kao i desetine hiljada drugih uglavnom mladih ljudi koji se protive ratu protiv Ukrajine i zabrinuti su kakve sljedeće korake Kremlj može da poduzme u pritiscima zbog neslaganja i ekonomije koja je pogođena sankcijama zbog invazije, bilo je dozvoljeno da ode sa Vasiljevom kući.

Vasiljeva je treći put privedena 6. marta, ali nakon razgovora sa policajcima, puštena je bez odvođenja u policijsku stanicu. Kući se sama vratila podzemnom željeznicom.

Rekla je za RFE/RL da ima naviku da “edukuje ljude iz perspektive njenih poodmaklih godina”, uključujući i policiju.

“Sve vrijeme sam im govorila, nemojte da izvršavate zločinačke naredbe, to vas neće osloboditi odgovornosti”, rekla je Vasiljeva.

Kada su joj u policiji rekli da potpiše zapisnik o privođenju, odbila je.

“Ništa neću potpisati ili pisati bilo kakvo objašnjenje”, prisjeća se da im je rekla. “Ovo je moj grad. Cijeli svoj život sam živjela ovdje, i vas treba da pitam kuda mogu da hodam?”

Vera Somina (83) takođe je cijeli život provela u Sankt Peterburgu.

“Preživjela sam rat i opsadu kao malo dijete i bila sam sigurna da se ništa slično više nikada ne može ponoviti”, rekla je za RFE/RL. “Moja generacija je morala da prođe kroz to, ali sada se čini da je takav užas moguć za generacije moje djece i unučadi.”

Iako živi u Španiji, Klementjeva prati dešavanja u Rusiji i gleda rusku državnu televiziju.

“Kada sam vidjela sva lica na našoj televiziji koja su se izobličila od mržnje i kada sam čula slogan ‘Možemo to ponovo'”, napisala je, misleći na slogan Kremlja koji se referiše na to da ruska vojska može da prođe Evropu i pobijedi neprijatelja tamo kao što je sovjetska armija uradila u Drugom svjetskom ratu. “Sa užasom sam shvatila koliko je živ virus fašizma, porazili smo ga, ali mi sami smo bili zaraženi.”

“Da, oni to ponovo rade”, nastavlja. “Rat je počeo i proklinjem one koji su ga započeli. I znam kako će da se završi. Neka djevojčica koja sada ima devet godina će ponavljati moje riječi kada bude imala 90 – Prokleti bili, ne, vi ste već prokleti.”

*(Prema izvještavanju RFE/RL North.Realities; doprinos Current Time)

RSE