Uspon i pad socijaldemokratije

Povezani članci

• Ban Ki-moon: Hitno spriječiti provokacije Sjeverne Koreje
• Iran oduzeo pasoše slavnim osobama koje su podržale proteste
• Ukrajina ima najgore za sobom ali je život tamo i dalje težak
• Kobane na korak od kapitulacije: Džihadisti zauzeli tri četvrti grada
• Predsjednički izbori u Venezueli 22. travnja
• I Hong Kong se budi: Stotine hiljada demonstranata na ulicama

Politolog Simon Hix o budućim strategijama uspjeha, lumpenproletarijatu i novim zajedničkim pokretima za preraspodjelu.

 Razgovarao: Daniel Kopp

Preveo i prilagodio: Ešref Zaimbegović

U Vašoj najnovijoj publikaciji „Uspon i pad socijaldemokratije“ analizirate sve demokratske izbore u Evropi između 1918. i 2017. želeći iznaći o čemu ovisi da li će socijaldemokratske partije naići na podršku ili ne. Prema Vama postoje tri talasa socijaldemokratije. Koji su to?

Prvi talas su partije koje su htjele da parlamentarnim sredstvima ostvare socijalizam. One su se oprostile od komunizma i polazile od toga da bi u industrijskom društvu, na izborima, mogle dobiti većinu jer su tamo u većini radnici. Kad bi svi radnici birali socijaldemokrate, oni bi posljedično dobili izbore. Od toga nikada nije bilo ništa jer nisu svi radnici dali svoj glas socijaldemokratima. Neki su birali komuniste, neki nisu uopšte glasali, a preostali su birali kršćanske demokrate ili konzervativce.

Zbog toga su se socijaldemokrati morali šire postaviti. Tako je nastao drugi talas – talas narodnih partija, kao što je njemački SPD prema Godesberškom programu. Ove su partije bile atraktivne svim klasama. Obraćale su se dijelu stručnjaka i samostalnih radnika, koji su više pripadali srednjoj klasi, prije svega u javnom sektoru, kao što su ljekari, učitelji, akademičari, advokati itd. Istovremeno partije su postajale umjerenije.

Onda je došao treći talas. Pošto se gospodarstvo u toku globalizacije liberaliziralo, a u društvu su se javljale nove vrijednosti, partije su smatrale da bi morale sklapati nove saveze.

Koja saznanja ste Vi dobili o ova tri vremenska perioda?

Mi smo htjeli da rekonstruišemo sa čime su bile, u više zemalja i vremenskih perioda, povezane promjene u podršci socijaldemokratskim partijama. Postoji prilično mnogo istraživanja o poslijeratnom periodu, prije svega u zapadnoj Evropi. Mi smo se htjeli vratiti još dalje i započeti sa 1918. da bi tadašnju historiju uspona socijalne demokratije uzeli pod lupu i zatim ustanovili da li se u jednom stoljeću historije izbora, neovisno o zemlji i periodu, može prepoznati temeljni uzorak kad se radi o podršci socijaldemokratiji.

Podaci pričaju historiju nastanka i erozije određenih političkih i društvenih saveza. Oni pričaju historiju međuratnog perioda do Drugog svjetskog rata, što omogućuje zaključak da je podrška socijaldemokratima u velikoj mjeri ovisila o proizvodnoj industriji i radnicima koji su tamo radili.

Uspon socijaldemokratije i uspon industrijskog društva išli su ruku pod ruku.

Indikatori iz više zemalja i perioda pokazuju da se sa rastom proizvodnog sektora povećavala i podrška socijaldemokratskim partijama. U zemljama sa većim proizvodnim sektorom, socijaldemokratske partije su nalazile više pristalica, nego u zemljama sa manjim proizvodnim sektorom. Interesantno je da je to, u tom vremenskom periodu, bio jedini faktor o kojemu je ovisila podrška socijaldemokratskim parijama. Uspon socijaldemokratije i uspon industrijskog društva išli su, dakle, ruku pod ruku.

Je li se taj razvoj nastavio i poslije 1945. godine?

Iznenađujuće je da je korelacija sa veličinom proizvodnog sektora bila vrlo izražena i u poslijeratno doba, ali tu dolazi u igru nova, vrlo uočljiva činjenica – visina državnih izdataka. To pokazuje da se baza saveza proširila. Uz radništvo proizvodnog sektora, koje je prvobitno bilo osnova, sad su došli i zaposleni u javnim službama.

Time se stvorio izrazito jak politički savez sindikalno organiziranih industrijskih radnika i novih zaposlenika u državnoj službi koji su, kroz masivnu izgradnju javnog sektora u pedesetim i šezdesetim godinama, stupili na pozornicu – treba pomisliti samo na veliku izgradnju obrazovnog i zdravstvenog sistema, komunalne samouprave i javnog prometa. Ta je izgradnja dovela do toga da se u novije vrijeme pojavio značajan broj zaposlenih u javnim službama. Ovaj je politički blok tada postao jezgra socijaldemokratskog saveza.

Taj razvoj je bio na vrhuncu 1960-ih i 1970-ih godina, kad su prerađivačka industrija i državni izdaci dosegli najvišu tačku. Od 1970-ih godina se smanjuje prerađivački sektor. To je imalo dva uzroka: globalizacija i tehnološke promjene. Pošto se broj zaposlenih u ovom sektoru smanjivao, erodirao je, naravno, i jedan od stupova socijaldemokratskog saveza i to vrlo brzo. Uprkos tome, socijaldemokrati su još uvijek imali dobru poziciju jer su bili snažno oslonjeni na zaposlene u javnim službama. U Francuskoj, na primjer, Socijalistička partija se nazivala „učiteljskom partijom“. Drugačije je bilo u Njemačkoj gdje je i dalje postojao veliki proizvodni sektor. U pojedinim su, dakle, zemljama oba stupa ostala vrlo jaka.

Prije 2008. socijaldemokrati su sa programom Trećeg puta mogli dobivati izbore. Zašto se ovaj projekat tako brzo urušio?

Novi centar ili Treći put je bio pokušaj da se stvori novi savez. U nekim većim zemljama, u kasnim 1990-im godinama, to je, u početku, stvarno donijelo uspjeh. Uslovi su, u to doba, bili povoljni. Novi se savez sastojao od onoga šta je preostalo od industrijskog radništva i velikog dijela zaposlenih u javnom sektoru te pripadnika nekih novih profesionalnih grupa u privatnom gospodarstvu, sociokulturalnim pozivima, kreativnim branšama i drugim područjima. U prvom planu je bilo manje poziva za državnim izdvajanjima, a više želje za regulacijom gospodarstva. Državni izdaci služili su, više socijalnom osiguranju, nego raspodjeli bogatstva. Posebnu težinu dobile su društvene vrijednosti koje su novim grupama ležale na srcu, kao što je ravnopravnost polova, prava homoseksualaca i prava žena.

Nakon nekog vremena, desni centar je krenuo istim putem. Na primjer, svuda u Evropi najavio je najveći broj mainstream partija ovaj spektar: „Mi nismo rasisti, mi smo za prava homoseksualaca, podržavamo homo brakove i za ravnopravnost smo žena“ itd. Nema razloga zašto partije desnog centra ne bi mogle zastupati ove stvari. Mnogi liberalni zaposlenici iz privatnog gospodarstva, koji su se kao birači tada zagrijali za socijaldemokrate, uskoro su promijenili opciju budući da više nisu imali potrebu birati socijaldemokrate kad su, isto tako dobro, mogli birati liberale, konzervativce, zelene i druge partije. Da bi se ostvarilo ono što im je bilo važno, nisu trebali dati svoj glas socijaldemokratima. Zato je bio krhak novi socijaldemokratski savez koji se je, nakon prvih početnih uspjeha, vrlo brzo i raspao.

Koju je ulogu, u ovim odnosima, imala finansijska kriza 2008. godine?

Finansijska kriza 2008. je sa sobom donijela rezove javnih izdataka i politiku štednje. Zajedno s tim je došla privatizacija i pojava erozije u mnogim dijelovima javnog sektora. Mnogi, koji su do tada indirektno radili za javni sektor, odjednom su se ponovno našli u privatnom gospodarstvu. Cijela struktura zaposlenih u javnom sektoru se promijenila iz temelja. Nakon što se istopio prvi stup, industrijsko radništvo, počeo se smanjivati i drugi stup zaposlenih u javnim službama. Činilo se kao da nema više nikoga tko bi birao socijaldemokrate. Ukratko, naše istraživanje govori o historiji uspona i raspada određenog političkog saveza.

Jedna od strategija za spašavanje socijaldemokratije je ideja da se partije gospodarskopolitički usmjere prema lijevo, ali da kulturalno i socijalpolitički postanu konzervativnije. Neki govore o „Danskom modelu“. Vaše istraživanje daje diferenciranu sliku. Možete li nam o tome reći nešto više?

Na osnovu podataka, o ovome ne možemo govoriti jednoznačno. Logika je, u svakom slučaju, ta da će socijalisti, pošto su izgubili mnoge tradicionalne birače jer su socijalističke partije postale previše socijalno liberalne, postati socijalpolitički konzervativniji i tako vratiti izgubljene birače. Ali, ovih birača, ustvari, više nema. Predodžba da postoji masovni „lumpen proletarijat“, koga bi socijalisti opet mogli dobiti za sebe, je jednostavno pogrešna jer je ova grupa birača, u međuvremenu, postala sasvim mala. To je pokazalo naše istraživanje.

U mnogim se zemljama proizvodna industrija značajno smanjila. Osim toga „radnička klasa“ je danas ekstremno pluralistička. Postoje ogromne razlike između radnika na skraćeno vrijeme, radnika na određeno vrijeme, zaposlenih u područjima usluga, u malim proizvodnim pogonima ili drugim malim pogonima ili u nisko kvalifikovanim poslovima različitih gospodarskih grana – čistači i čistačice, konobari ili prodavači u trgovini na malo. Grupe radnika sa malom zaradom danas su mnogo raznovrsnije nego ikada prije. Koje grupe socijalisti žele svojom socijalno konzervativnom strategijom privući natrag? Oni time vraćaju, možda, par starijih birača koji žive na selu ili na periferiji grada i koji su prije birali socijaliste, ali ta strategija ne donosi ništa ako se radi o značajnom pridobivanju mlađih birača nove radničke klase, od koji su mnogi ženskog pola i pripadaju manjinama.

Zbog toga sam skeptičan je li to, dugoročno, strategija uspjeha. Pod sasvim određenim uslovima, na primjer, na posljednjim izborima u Danskoj, ova se strategija ostvarivala samo pod pretpostavkom da se određena grupa birača odvojila od socijaldemokrata i sad glasala za Dansku narodnu partiju. Međutim, ove okvirne uslove, ne mogu stvarno prepoznati ni u jednoj drugoj zemlji. U većini drugih zemalja, na primjer u Njemačkoj, nekadašnji socijaldemokratski birači su se podijelili na sve političke opcije, nisu svi prešli ni desničarsko populističkoj niti socijalno konzervativnoj partiji.

Kako bi mogla izgledati strategija uspjeha?

Ja ne bih strategiju uspjeha vezao samo za jednu partiju. Socijaldemokratske partije prave grešku kad kažu: „Mi, kao socijaldemokrati, moramo sklapati novi savez.“ Mislim da se zadatak sastoji u tome da se formira novi progresivni zajednički pokret koji se zalaže za preraspodjelu. Thomas Piketty, u svojoj novoj knjizi „Kapital i ideologija“, tvrdi da je stari savez za preraspodjelu prošlost i zalaže se za formiranje novog saveza za preraspodjelu. Pritom se jako fokusira na socijalističke partije dajući im političke preporuke. Ja o tome imam drugačije mišljenje. Smatram da se tu radi više o izgradnji zajedničkog pokreta iz različitih društvenih grupa, od kojih neke biraju liberalne partije, neke zelene, a neke socijaliste.

U nekim zemljama to se može desiti pod okriljem jedne partije. U mnogim zemljama je vjerovatnije da iz ovoga zajedničkog pokreta nastane izborna koalicija više partija, koje se obraćaju različitim društvenim grupama. Zbog toga bi se moralo razmisliti o tome koje su grupe u društvu za novi gospodarski model, novu socijalnu državu i proširenje socijalnih prava. Nakon toga treba formulirati široki program koji bi bio atraktivan za ovako šaroliki novi socijalni zajednički pokret.

U razgovorima sa predstavnicima socijaldemokratskih partija u Briselu i mnogim evropskim zemljama, ustanovio sam da oni, nehotice, imaju u glavi sliku čovjeka srednjih godina, bijele kože, koji radi u tvornici automobila i čiji glas moraju „ponovno dobiti“. Ova slika, po mom mišljenju, ne odgovara radničkoj klasi koju danas imamo. Mi imamo one koji malo zarađuju u različitim područjima. Zbog toga bi pitanje trebalo da glasi: Sa kojom političkom ponudom se može obuhvatiti veliki broj različitih interesa kojih ima u ovoj veoma širokoj i pluralističkoj grupi? Vjerujem da jedna partija sama to ne može učiniti.

Kažete da je posebno važno privući mlade glasače. Upravo to su pokušali Corbyn ili Bernie Sanders, sa određenim uspjehom, ali na kraju nisu uspjeli osvojiti vlast. Šta mislite o tome?

Nešto od toga šta su Corbyn, Sanders, Podemos ili Syriza postavili kao svoju agendu, i šta je naišlo na odjek kod mladih birača, je vrlo svrsishodno. Međutim, oni su drugim zahtjevima, otjerali mnoge druge birače, koje progresivna partija mora imati uz sebe.

Postoji preraspodjela imetka između generacija. Mladi birači moraju se izboriti na mnogo konkurentnijem tržištu rada, često otplaćivati mnogo veće dugove za obrazovanje, nose mnogo više socijalne rizike i još puno toga. Zbog toga je pitanje: Koje političke korake moramo poduzeti da bismo ostvarili novi generacijski ugovor? Nema razloga da ovaj cilj bezuslovno vežemo za podržavljenje većih dijelova narodnog gospodarstva ili za posebnu intervencionističku socijalističku vanjsku politiku. Nije nigdje zapisano da se mora preuzeti čitav politički paket iz 1970-ih, ako se želi privući mlađe birače.

Može biti da su Corbyn, Sanders, Podemos i Syriza našli dobre mogućnosti kako se obratiti mladim biračima, ali su, za sobom, vukli pun ranac radikalne ljevičarske politike što je zastrašilo mnoge ljude srednjeg staleža, koji su za preraspodjelu i pravedno društvo, ali imaju osjećaj da ta politička agenda nije prava za njih.

Kako Vi zamišljate uspješnu socijaldemokratsku partiju?

Na mnoge je načine Scottish National Party moderna socijaldemokratska partija. Veoma je poučno pogledati savez koji su oni sklopili. Velike investicije u obrazovanje, bez studijskih taksi, počeci rješavanja problema kao što su hipotekarni dugovi, organizovanje izgradnje državnih stanova, veći izdaci za zdravstvo, umjereno ali ne i premalo povećanje poreza za viša primanja, ekološka politika, izjednačavanje spolova, manjinska prava itd. Na određeni naćin SNP je nova socijaldemokratska partija. Napraviti nešto tako je, dakle, moguće.

Ne možemo, a ne osvrnuti se na korona krizu. Zato na kraju pitanje: Koje izazove i šanse nosi ova kriza za socijaldemokratske partije?

Postoje određene šanse za novi društveni ugovor. To znamo iz historijskog iskustva. Iz oba svjetska rata i Velike depresije naučili smo da je, nakon velikih kriza, poreski sistem temeljito preuređen. To ćemo vjerovatno doživjeti i nakon Covid – 19. Razlog za to je saznanje da su grupe ili pojedinci sa manjim primanjima, koji su radili na prvoj liniji fronta, najviše pogođeni dok su oni koji više zarađuju, u velikoj mjeri, osigurani ili se mogu izolirati.

Nova bi svijest o solidarnosti mogla značiti da grupe stanovništva sa većim prihodima moraju preuzeti više odgovornosti za troškove koji nastaju izgradnjom socijalne države kroz veće izdatke za zdravstvo, veće minimalne plate, više potpore ljudima u teškim prilikama zapošljavanja i više javnih izdataka u mnogim područjima. Slično kao nakon Drugog svjetskog rata i Velike depresije, postoji šansa da se zaključi novi društveni dogovor.

Stvarnu opasnost ili izazov ja, međutim, vidim kod individualnih prava na slobodu. U kojem se pravcu krećemo ako  koristimo osobne podatke i nadziremo kretanje ljudi, njihovo ponašanje pa čak, nekim pojedincima ili grupama, kažemo da moraju ostati kod kuće dok drugi smiju izlaziti iz kuće? Trenutno svi govore o javnom zdravstvenom sistemu, o opštem dobru i kolektivnoj odgovornosti, ali jednom će ljudi reći: „Stani malo, šta je sa mojim pravima? Šta radite sa mojim podacima? Kako pratite moje ponašanje?“ i slično. Ova pitanja postaju pravi izazov za svaku slobodarsku demokratiju. Pošto stranke desnog centra, u takvim pitanjima, imaju manje skrupula, nego stranke lijevog centra, polazim od toga da će to, u mjesecima i godinama koji dolaze, biti pozornica političkih rasprava o demokratiji.

Simon Hix je politolog i profesor političkih nauka na London School of Economics and Political Science.

ipg-journal.de