Ruski san

Povezani članci

• Papa u Turskoj o pomirenju s pravoslavljem: Mi smo braća koja su odrasla razdvojena
• Veliki protesti u srcu EU: U sukobu sa policijom ozlijeđeno minimalno 27 osoba
• Pogrešan raspored časova
• Potres na jugu Italije, nema žrtava ni materijalne štete
• Stručnjak Oxford instituta: Evropi treba gasna alternativa
• Ured za zaštitu ustavnog poretka u Bavarskoj prati rad AfD-a

Autoritarna država, potlačeno društvo – ova slika o Rusiji prisutna je na Zapadu. Međutim realnost izgleda drugačije, smatra Reinhard Krumm.

Intervju vodila: Claudia Detsch  

Preveo i uredio Ešref Zaimbegović

Foto: DPA

Vi ste Vaš esej o ruskom društvu i njegovom odnosu prema državi u proteklih 300 godina nazvali „Ruski san“. Pa kako izgleda ruski san?

San Rusa se kroz stoljeća mijenjao što se događa i u svakoj drugoj zemlji. Ne smijemo zaboraviti da je američki san socijalnog napretka formulisan tek u tridesetim godinama prošlog stoljeća. Osim toga rusko društvo je vrlo kasno izdiferenciralo, još u početnim godinama Sovjetskog saveza dominiralo je ruralno stanovništvo, dakle seljaci. Sa forsiranom industrijalizacijom i preselenjem sa sela u grad i potrebom za rastućom upravom to se mijenjalo.

Poslije drugog svjetskog rata i prije svega nakon takozvanog otopljavanja početkom šezdesetih godina želja stanovništva bila je živjeti u miru, imati na raspolaganju skromno blagostanje kao stan, auto i možda malu baštu. Pored ovih nama dobro poznatih snova postojala je žudnja za slobodom koja se ne zaustavlja na granicama druge osobe, anarhistička sloboda. Značajno na tome je da država to dozvoljava sve dok se ne ispolje političke ambicije. To je jedna karakteristika ruskog sna.

Na koji način istorijska iskustva i nadanja ovih 300 godina utiču danas na rusko društvo?

Rusko društvo je daleko više individualizirano nego što mi uopšte mislimo. Saznanje da je čovjek u principu oslonjen samo na sebe – uprkos svim pokušajima države da propagira kolektivno zajedništvo – dovelo je do toga. Ruski naučnici čak govore o atomiziranju, dakle razbijanja individua i nedostatak solidarnosti.

Ovo iskustvo ima korijene u ruskoj istoriji ali je ponovo aktuelizirano kroz teške godine transformacije nakon sloma Sovjetskog saveza. Skoro da nema porodice koja nije bila pogođena socijalnim rezovima. Moralo se osloniti na vlastite snage da bi se ovi izazovi savladali. Država u početku nije bila od pomoći jer u takvoj situaciji teško da bi neka država to mogla.

Na zapadu je rasprostranjen utisak da rusko društvo i ruska država stoje u potpuno asimetričnom odnosu, društvo je skoro potlačeno. Kako je sa Vašega stanovišta moguće karakterisati odnose između društva i države u današnjoj Rusiji?

I ja sam se dugo držao slike ove takozvane dvostruke Rusije. Međutim u međuvremenu mislim da ovo suprotstavljanje nedovoljno analizira ovaj odnos. Kako se može objasniti da u oba rata koja su stvarala identitet, dakle rusko – francuskom ratu u 19. stoljeću i rusko – njemačkom ratu u 20. stoljeću, građani i građanke tako junački brane svoju zemlju.

Društvo zna za velike slabosti ruske države. Međutim ono se kreće unutar parametara koje mu država daje. Ne svi, mora se reći. To vidimo ovih dana, uostalom ne samo u Moskvi. A država je veoma uznemirena jer u 21. stoljeću ni izdaleka nema instrumente potčinjavanja kao u stoljeću prije toga. Ipak većina društva je suzdržana.

Rusko društvo mnogi smatraju pasivnim društvom koje se ne buni protiv svoga autoritarnog vođstva. Može li se ovaj veoma kritički opis održati kod preciznijeg posmatranja?

Nije stil rukovođenja državnih institucija kriterijum za pobunu ili ne, nego je to socijalna efikasnost države – druga karakteristika ruskog sna. Tu spadaju klasični stubovi kao zdravstveno i penziono osiguranje. Obje ove kategorije su se u poslednje vrijeme poboljšale ali još nije uspio veliki skok. Uostalom to važi u mnogim državama centralne i istočne Evrope.

Zahtjevi za političko učešće su u međuvremenu postali jači ali još ne u onoj mjeri koja dovodi u pitanje strukturu ruske države. Osim toga zemlja se vanjskopolitički postavlja tako da jasno povezivanje sa Zapadom  nije više bez alternative. Time se naravno stvara i zbunjenost kod društva koje više nema pred očima jasan model Zapada kao u vrijeme Hladnog rata.

Vi pišete da pojam modernost ne može više biti samo zapadnoevropski. Kakvu predstavu o modernizaciji u međuvremenu imaju Rusi?

U najmanju ruku ruska država okreće Rusiju u međuvremenu i prema istoku, prema Aziji. Upravo regioni na Dalekom istoku cijene trgovinu u svim pravcima. Tako Rusija pokušava da izbjegne vječitu dilemu takozvane modernizacije koju treba nadoknaditi, dakle već dugo ne nastoji da jednostavno slijedi zapadno orijentisanu modernizaciju. Upitno je da li će to uspjeti jer gospodarstvo nije ni približno tako uspješno kao u azijskim državama.

Ruski san o individualnoj slobodi uz istovremeno insistiranje na socijalnoj sigurnosti garantiranoj od države počiva na nezvaničnom društvenom ugovoru. Državne garancije u socijalnom području kao i tolerisanje sloboda koje su u autoritarnom režimu čak i neuobičajene za garanciju društva da će ostati politički suzdržano.  Odlučujuće pitanje glasi da li takav dogovor može opstati u 21. stoljeću.

Dr. Reinhard Krumm vodi od 2016. regionalni biro Zaklade Friedrich Ebert za suradnju i mir u Evropi sa sjedištem u Beču.Prije toga od kraja 2012. vodio je referat Srednje i Istočne Evrope zaklade Friedrich Ebert u Berlinu. Od 2008. on je ovlašteni predavač za istočnoevropsku istoriju na univerzitetu Regensburg.On je vodio biroe zaklade u Centralnoj Aziji i Ruskoj federaciji. Prije toga pisao je za razne njemačke medije, među ostalim kao dopisnik sa Baltika za Deutsche Presse Agentur iz Rige i kao dopisnik iz Rusije za Spiegel iz Moskve.

ipg-journal.de