ENG
Odluka Švedske kraljevske akademije nauka da Nobelovu nagradu za književnost dodijeli austrijskom piscu Peteru Handkeu naišla je na oštra reagovanja zbog njegove podrške režimu Slobodana Miloševića, ali i izazvala rasprave o ulozi književnosti i postavila pitanje da li se literarno djelo može odvojiti od političkih stavova autora, pišu svjetski mediji.
Evropske političke linije
Dva dobitnika ovogodišnje Nobelove nagrade za književnost otkrivaju evropske i političke trusne linije: liberalna Poljakinja koja je razljutila konzervativnu vladu svoje zemlje i Austrijanac koga su mnogi liberali optužili da je apologeta srpskog ratnog zločina, ocjenjuje agencija Asošijeted pres (Associated Press).
Rijetka dvostruka najava pobjednika – s tim da će nagrada za 2018. godinu otići u Poljsku Olgi Tokarčuk i nagrada za 2019. u Austriju Peteru Handkeu – uslijedila je nakon prošlogodišnjeg seks skandala koji je uzdrmao švedsku Akademiju, koja dodjeljuje književnu nagradu. Ipak, ako su se organizatori nagrada nadali da će ove godine dodijeliti nagradu bez kontroverze, vjerovatno će biti razočarani, ističe agencija.
Švedska akademija nazvala je Handkea “jednim od najutjecajnijih pisaca u Evropi” i pohvalila njegov rad zbog istraživanja “periferije i specifičnosti ljudskog iskustva”. Ali 76-godišnji autor odavno se suočio s kritikom zbog svoje energične odbrane Srba tokom ratova koji su pustošili Balkan devedesetih nakon raspada Jugoslavije. U eseju iz 1996. godine “Pravda za Srbiju” Handke je optužio zapadne medije da Srbe uvijek prikazuju kao agresore. Negirao je da je genocid počinjen kada su trupe bosanskih Srba masakrirale oko 8.000 muškaraca i dječaka bosanskih muslimana u Srebrenici 1995. godine i bio je protivnik NATO udara na Srbiju pokrenutih zbog nasilnih akcija Beograda na Kosovu krajem 1990-ih.
Pisac Salman Rušdi (Rushdie) kazao je da ostaje pri onome što je izjavio 1999. godine kada je Handkea, zbog njegovih stavova, nazvao kandidatom za “međunarodnog morona godine”. Predsjednica PEN-a Amerike, spisateljica Dženifer Igan (Jennifer Egan), rekla je da grupa pisaca duboko žali zbog izbora Handkea. “U trenutku porasta nacionalizma, autokratskog vođstva i raširene dezinformacije širom svijeta, književna zajednica zaslužuje bolje od ovoga”, naveo je PEN.
Iako je Handkeov Nobel izazvao talase nezadovoljstva, izbor Olge Tokarčuk pozdravili su brojni autori i liberalni istomišljenici u njenoj rodnoj Poljskoj i šire, ističe AP. Novelistkinja (57) poznata po svojim humanističkim temama i razigranim, subverzivnim crticama, često je bila meta napada poljskih konzervativaca ali i trenutne desničarske vlade Poljske – i dobijala je prijetnje smrću – zbog kritikovanja aspekata prošlosti zemlje, uključujući epizode antisemitizma. Akademija je saopštila da je izabrana za djela koja istražuju “prelazak granica kao oblik života.”
Tokarčuk je tek petnaesta žena koja je osvojila Nobelovu nagradu za književnost u više od jednog vijeka. Oba dobitnika nagrade za književnost dobit će punu novčanu nagradu, čija je vrijednost skoro milion američkih dolara, zlatnu medalju i diplomu na ceremoniji u Štokholmu, 10. decembra.
Svjetlost i tama ovogodišnjeg Nobela
Djela dvoje autora, ovogodišnjih dobitnika Nobelove nagrade za književnost, su studija o kontrastima prikazujući rascjepe koji proganjaju Evropu u ovim danima ideološkog sukoba krajnje desnih nacionalista, neonacista te antifašista i kosmopolita – dijelom oko toga jesu li svi moralni stavovi doista jednaki i slično hvaljeni. Nudeći verziju nagrade za “obje strane”, članovi Švedske akademije očito su odbili donijeti moralni sud o tome šta dobra literatura zahtijeva, napisala je pakistanska spisateljica Rafija Zakarija u komentaru objavljenom na portalu televizijske kuće CNN.
Rad Olge Tokarčuk obuhvata stvaranje književnih mostova i istraživanje granica i fokusiran je na propitivanje zataškavanja ugnjetavanja iz prošlosti i govori protiv nacionalističkog narativa poljske istorije. Handkeov politički projekat u njegovom književnom djelu je jeziviji, ističe Zakarija navodeći kako Handke posvećuje svoju snagu lukavom zamagljenju moralnih kategorija – u onome što je njemački komentator 2006. godine nazvao “koketno razigranom relativizacijom” moralnog saučesništva Srba predvođenih Miloševićem u masakru gotovo 200.000 ljudi u Bosni.
Handke se branio u jednom intervjuu 2006. godine rekavši da Milošević “nije heroj niti tragično ljudsko biće” i da je on “pisac, a ne sudac”. Čovjek može zamisliti da se Handke osjeća sasvim drugačije sada kad je on proglašen kraljem, a njegov užareni genij potencijalno je apsolvirao, barem u očima Nobelovog komiteta, njegovu zlonamjernu politiku, ukazuje komentar objavljen na CNN.
Irelevantnost jednih prema drugima doista može biti racionalizacija Nobelovog komiteta za nagrađivanje Handkea, ali takvo razmišljanje ne uspijeva prikriti smrad časti čovjeka koji je počastio ratnog zločinca posmrtnim slovom. Da bi odbranio izbor, Mats Malm, sekretar Nobelovog komiteta rekao je da je odbor izabrao pobjednika na literarnoj i estetskoj osnovi i da “nije mandat akademije da uravnoteži književni kvalitet naspram političkih razmatranja”.
Krivica akademije nije u ograničenju njihovog mandata, već u njihovom očiglednom prećutnom odbijanju prihvatanja da je sama književna kvaliteta inherentno povezana s moralnim razmatranjima. Handkeov rad tako dobro predstavlja desnu stranu političke podjele u Europi, onu koja nastoji oživjeti zamišljenu prošlost i koja sadašnjost doživljava kao trenutak viktimizacije zadirući u druge, žene, manjine i posebno neugodne migrante, napisala je Zakarija za CNN.
Nobel za piščev nobelovski neuspjeh
Nobelova nagrada za književnost za 2019. godinu dodijeljena Handkeu predvidljivo je izazvala oluju protesta, kako u zemljama koje su nekada bile dio Jugoslavije, tako i globalnoj književnoj zajednici. Ali, odluka Švedske akademije zaslužuje više nijansiranu reakciju nego ogorčenje, ocjenjuje Leonid Beršidski, kolumnista Blumberga (Bloomberg) ističići da je Handke lutao po toj ružnoj teritoriji dok je bio na legitimnom istraživanju za kojim pisci imaju potrebu, ali im za to često nedostaje hrabrosti.
Milošević je bio diktator natopljen krvlju. Handkeova pisanja o njemu, i o onome što se događalo za vrijeme jugoslavenskih ratova devedesetih – poput članka u francuskom dnevnom listu Liberasion (Liberation) – pokušala su uspostaviti ravnotežu u osudi ratnih zločina koje su počinili Srba na čelu sa Miloševićem i onih koje su počinili njihovi neprijatelji, uglavnom Hrvati i muslimani. To je duboko pogrešna vježba, jer svaki ratni zločin stoji sam u svojoj monstruoznosti, naglašava Beršidski.
Jedna od ponavljajućih tema u Handkeovom radu je neadekvatnost jezika kao instrumenta komunikacije. Beschreibungsimpotenz – nemoć opisa – jedan je od njegovih omiljenih termina. Čini se da je Handke svoj rad doživljavao kao pokušaj pronalaženja preciznijih načina za opisivanje iskustava nego što ih ljudi obično koriste.
Handke je zaronio u jugoslavenske ratove barem dijelom zbog iritacije nabijenim jezikom koji novinari i javni intelektualci koriste da ih opišu. Za Liberasion je napisao: Konačno poslušajmo jedni druge, umjesto da vrištimo i lajemo u dva neprijateljska tabora. Ali, neka i mi više ne podnosimo bića (?), Zle (!) Duhove (?), koja u magičnom jugoslovenskom problemu nastavljaju da ispaljuju metke riječi poput “revizionizam”, “aparthejd”, “Hitler”, “krvava diktatura” itd.
U ovoj iritaciji mogla bi se vidjeti cinična potraga za moralnom ekvivalentnošću, za opravdanje ambicija Srbije da cjelokupnu Jugoslaviju drži pod svojom vlašću. Ali vjerovatnije je da je Handke uglavnom tražio način da promijeni jezik, da ukloni “riječi metaka” radi boljeg i preciznijeg opisa.
Putovanje koje je poduzeo bio je jedan od njegovih pokušaja da načini jezik nekonfliktnim, kako bi se iz njega izvukla mržnja, tako da značenja postanu transparentnija, jednaka osnovnim iskustvima. Iako nije imao uspjeha, barem je pokušao ići tamo gdje bi se mnogi uzdržali zbog straha šta bi to moglo učiniti njihovoj sposobnosti da bez kontroverzi prikupljaju književne nagrade, zaključuje kolumista Blumberga.
Nagrada koja omalovažava žrtve genocida
Bez obzira na njegove književne zasluge, mračni moral Petera Handkea trebao ga je diskvalifikovati, ocjenjuje Ed Vulijami (Vulliamy) u komentaru objavljenom u Gardijanu (The Guardian).
Peter Handke je apologeta genocida koji je u živoj memoriji u srcu Europe. Govori jedno, dok tle širom Balkana govori drugo u masovnim grobnicama. Dok Handke iznosi svoje stavove, kosti su činjenice, napisao je novinar koji je izvještavao o ratu u Jugoslaviji 1990-tih.
Istina je danas ugrožena. Neistinite “činjenice” se lako proizvode i šire. Političari zamagljuju i manipulišu razlike između istine i laži. Handkeovo izjednačavanje Srebrenice sa manjim zločinom bosanske vojske je nalik onome kada Donald Tramp (Trump) krivi “sve strane” za masakr u Šarlotsvilu i pronalazi “vrlo fine ljude” među neonacistima. U stvari, može se vidjeti da trenutni politički zeitgeist o odbijanju življenja s “drugima” ima svoje korijenje u postjugoslovenskom pokolju.
Ima nešto čudno u Bosni, ističe Vulijami postavljajući pitanje zašto u životima javnih ličnosti, poput Nobelovca Harolda Pintera ili Noama Čomskog (Chomsky) nije važno da li su odobrili ili negirali pokolj, odnosno da li ti ljudi poput Handkea preispituju svoj uticaj na preživjele i ožalošćene. O tome je, piše novinar Gardijana, govorio dr Idriz Merdžanić, koji je u logoru Trnopolje pokušavao pomoći mučenim muškarcima i zlostavljanim ženama: “Teško je pronaći riječi za opisivanje logora i onoga što se s nama dogodilo, ali nemam riječi da opišem šta ti ljudi rade.”
Svako ko se bavi očuvanjem neke priče u skladu sa onim što se dogodilo u Bosni može na ovu nagradu reagirati samo gorkim iscrpljenjem, osjećajem da su ti napori bili uzaludni. No, kako ističe Vulijami, nasuprot Handkeu su riječi Albera Kamija (Albert Camus), pisca koji je prihvatajući nagradu za književnost u Štokholmu 1957. govorio kako je dužnost pisca da radi više od pisanja, ali i da svjedoči istinu.
