ENG
Zbog Guze sam zavolio nogomet
Autor/ica 👤 Saša Ibrulj
Povezani članci
Sećate li se vi svoje prve utakmice?
Ja ne. Jedini koji bi se možda mogao sjetiti i ispričati neku priču odnedavno više nije sa mnom. A ja se naprosto ne sjećam jer sam bio premali. Iskreno, ne vjerujem ljudima koji tvrde da mogu, barem ne onima koji su ljubav prema klubu naslijedili s djedovog ili očevog koljena. Nema logike. Ali, nije da ne bih volio da se sjećam. Volio bih da je netko u nekoj ladici ostavio ulaznicu na koju sam prvi put prošvercan na Bijeli brijeg – doduše, i ako jest, nije preživjela devedesete – ili da imam neku požutjelu sliku na čijoj poleđini piše datum, ime suparnika i rezultat.
Jer, kad bih već mogao birati, to bi bila ta utakmica. Uostalom, moralo je biti baš nekako u to vrijeme kad me otac počeo voditi na stadion. Već sam bio dovoljno velik da me na ramenima pronesu kroz kapiju i premalen da bih išta shvaćao. A pogotovo da bi se bilo čega sjećao. Ali ne bi se mnogo toga razlikovalo od bezbroj iskustava u godinama poslije toga.
Odlazak na stadion bila je obiteljska tradicija. Veliki obiteljski ručak kod bake s očeve strane (mi smo je uvijek zvali majkom) na Strelčevini, a onda, svatko sa svojim ritualom i praznovjerjem u kratku šetnju i zauzimanje uobičajenog mjesta na stadionu.
I moralo je biti tada, ne samo zato što je Velež igrao dobro, što je u prvenstvu imao tek dva poraza u 11 kola (Dinamo i Vardar), a kod kuće ispustio jedan bod i primio jedan gol i to iz penala (Partizan, 1-1), i ne samo zato što je u gradu vjerojatno vladala euforija prije utakmica s Borussijom Dortmund, nego i zato što je kapetan Rođenih u tom trenutku bio ponos obitelji
Semir Tuce, čiji je otac brat moje bake, već neko vrijeme nije dolazio na obiteljske ručkove. On je na stadion morao prije nas ostalih.
Kada je Sulejman Rebac sastavljao čudesnu Veležovu momčad iz sredine 1970-tih, on nije dovodio pojačanja sa strane, nego bi lutao mostarskim igralištima i sam birao dječake za omladinski pogon. Njegova ideja kasnije je modernizirana, pa je Velež bio jedan od organizatora tradicionalnih ‘turnira mahala’ – divljih natjecanja dječaka iz različitih gradskih kvartova. Jedan od igrača koje je Velež skautirao na takvom turniru 1975. godine bio je i Tuce, koji je igrao u Građepu, momčadi dječaka iz naselja Rudnik.
“Mahale su bile najbolji filter. Nije tamo bilo švercanja, nitko te nije štedio. Tu sam naučio sve što sam znao”, ispričat će kasnije Semir.
A znao je puno. S jedva navršenih 18 debitirao je za prvu momčad Veleža u ožujku 1982., u trijumfu protiv Zagreba 5-1, ali tek je par godina kasnije dobio glavnu ulogu. Kao Veležova ‘jedanaeska’ ordinirao je po lijevoj strani, zabijao, a njegov ‘suhi list’ – kao i centaršut Seje Kajtaza s desne strane –napravio je od Predraga Jurića jednog od najboljih centarfora svog vremena. Čuvena ‘JUKATU navala’.
“Bježi”, u šali će, baš mostarski, kasnije prepričati Tuce. “I moja baba je mogla biti vrhunski napadač pored Seje i mene. Sve što je trebao raditi je da postavi glavu”.
Semir iz svemira, kako su mu navijači tepali, čovjek je iz raje; boem koji nije igrao nogomet, nego se igrao lopte. U intervjuu Venu – sjećate li se TV magazina Ven? – ’86. je poručio kako živi svoj san, da obožava nogomet, ali i kako uživa u driblingu. Nekada mu je draže da prevari beka nego da sam zabije gol, rekao je tada. I što god se oko njega događalo, nastavio je igrati lopte za raju. Nakon prvih dobrih partija stigli su pozivi – Beograd u crno-bijeloj koverti, Zagreb u plavoj, Split u bijeloj. I njegove odbijenice. Zarađivao je manje starih milijuna, ali bio sretan.
“Hajde, jadan, nije sve u parama, ima i drugih ljepota. Tu su mi prijatelji, familija, Sejo, Peđa Jurić, a i djevojka Dajana (danas supruga, nap.a.). Ovdje mi je najljepše”.
Međutim, nije Guza – u Mostaru baš svatko ima nadimak – bio tipični precijenjeni, legendama i mitovima prenapuhani boem iz nogometne bajke, koji je dobro funkcionirao samo u svom dvorištu. Njegov Velež iz druge polovice 1980-ih bio je zaista moćan i na pragu titule prvaka, ali zadovoljiti se moralo Kupom nakon pobjede nad Dinamom u finalu 1986. On će biti proglašen za najboljeg igrača lige i u izboru beogradskog Sporta i zagrebačkih Sportskih novosti te natjerati selektora na poziv u reprezentaciju.
Najveći trenutak njegove karijere trebao je biti u studenom 1986. na Wembleyu. Jugoslavija je gostovala kod Engleske u kvalifikacijama za Europsko prvenstvo. Bio je to tek njegov drugi nastup za reprezentaciju; Ivica Osim nikada ga, da se ne lažemo, nije pretjerano volio. Na teren ga je u 71. minuti poslao umjesto Harisa Škore.
Prošle su točno 42 sekunde prije nego što je prvi pas otišao prema njemu. Tuce je napravio korak naprijed, ali igrač s brojem pet kod Engleza je startao s leđa i Semir se srušio uz bolni krik. Austrijanac Franz Woehrer nije čak svirnuo ni faul; pet minuta kasnije Tucu su na nosilima iznijeli s najvećeg londonskog stadiona.
Dijagnosticiran mu je lom noge. U Mostaru će vječno ostati mit – takvu verziju prepričava i u nju vjeruje i sam Tuce – da mu je s leđa startao Terry Butcher i da je on bio ‘mesar’ koji je ubrzao kraj Semirove karijere. Međutim, to nije istina. YouTube video jasno pokazuje da je na leđima broj pet tu noć nosio Mark Wright. U to vrijeme igrač Southamptona, koji će kasnije igrati i za Derby County i Liverpool i, valjda zbog neke kozmičke pravde, zbog bizarnih ozljeda propustiti EP u Švedskoj i ono 1996. na domaćem terenu. Guza će već 11 dana kasnije biti u sastavu Veleža za gostovanje na Maksimiru.
Velež se borio za titulu prvaka i slijedila mu je serija teških utakmica, a raja više nije mogla čekati da se Semir oporavi i priključi ostatku momčadi. Nagovarali su ga, ali nije ni trebalo previše nagovaranja; skinuo je gips, “procijenio da je ozljeda ipak lakša i da ne boli” te zaigrao u prvenstvu.
Vahid Halilhodžić ima običaj reći da mu je prezime bilo predugo za semafor na Marakani. Tuce, koji će do kraja karijere skupiti još samo pet nastupa za reprezentaciju, ima je drugi problem. Selektor Osim se pravdao da je za njegov ukus bio spor i previše sklon soliranju – ali to mu nije smetalo kod, recimo, Safeta Sušića, kojega je kao 35-godišnjaka vodio u Italiju na SP 1990.
Tuce je prije toga odradio godinu u vojsci, a onda je došlo vrijeme za odlazak u inozemstvo. Navodno su sijevale ponude sa svih strana – iz Njemačke, Italije i Francuske, ali švicarski Luzern je bio najbrži. “Dali su nešto akontacije”, objasnit će Tuce, “ja sam već bio počastio raju i nije bilo smisla ne potpisati ugovor, bez obzira što su ostali plaćali bolje i bili veći klubovi”.
Mislio je ostati maksimalno godinu dana, odradio je i vrhunsku sezonu tamo, navodno je na njegovu adresu legla ponuda Juventusa, ali je nije mogao prihvatiti.
“Znaš, imao sam nekog strašljivog predsjednika kluba. I kad su novine objavile da idem iz Luzerna, digla se i kuka i motika, čitav grad mu došao pod balkon da me ne pusti. I nisam imao srca otići. Nije sve u parama”.
Kraj karijere došao je prebrzo, 1995. je odigrao zadnju utakmicu za Luzern, a bila mu je tek 31. Batine koje je dobivao po jugoslavenskoj ligi s godinama su ga sustigle; ozljede su se nizale, a najteža je bila ona kuka, zbog koje je morao proglasiti kapitulaciju. Nije imao izbora. Bolovi nikada nisu prestali, i danas je često u bolnicama i na operacijama.
Možda je Semir iz svemira napravio mnogo manje nego što je objektivno mogao i trebao, ali njegovo ime uvijek će ostati sinonim za majstorski nogomet, za igranje lopte iz ljubavi i za raju. Igrač kakvih više nema.
I ako ne znam kada sam se točno zaljubio u nogomet, onda barem znam zbog koga.
Niko te nikad voljeti neće, ko što te volim ja…. Semire, Semire, Bože fudbala!
Autor/ica 👤 Saša Ibrulj
