Timski duh umjesto timova punih solera umišljenih da su polubogovi

Povezani članci

• Šok za Staru damu: Maestro propušta Romu, a možda i revanš
• Bogdanović: Sreća pa uz sebe imam Mirzu, puno mi pomaže
• Pele poklonio dres sa posvetom reprezentaciji BiH
• Čovjek od riječi: Sir Saša Papac
• Indiana Pacersi izbacili Anthonyja i društvo
• Poraz Netsa u Bostonu, Teletović ubacio 15 poena

Nakon što je sinoć utakmica gradskih rivala Čelzija i Totenhema završila neriješeno, Lester je postao prvak Engleske. Odmah su krenule i salve komentara po društvenim mrežama. U moru ovakvih i onakvih, nađe se tek pokoji smislen komentar od kojeg vrijedi nešto uzeti. Zapanjujuća je spoznaja koliko je fudbal postao globalno uticajan i nešto s čim se ljudi mogu poistovjetiti, bez obzira na granice, boju, rasu i naciju.

Piše: Muamer Brekalo

Lester je sigurno tim za kojeg u zadnje vrijeme navijaju svi ljubitelji fudbala širom svijeta, osim onih Totenhemovih naravno. Ali nemojmo ni sumnjati da Totenhemovi navijači ne respektuju Lester. To je Engleska pobogu. To je kolijevka fudbala, kult fudbala.

Nekoliko teza o Lesteru, Vardiju, Mahrezu, Kanteu i Ranieriju, koje se kod nas provlače po portalima i društvenim mrežama naprosto ne stoje. Jedna od njih je da je ovo bila neka nenormalna sezona, pa se eto Lester pojavio niotkuda. O ovoj tezi je besmisleno raspravljati.  Može li onda neko odgovoriti zašto umjesto Lestera to nisu Sautempton, Vest Hem ili Everton? Svaka sezona ima svoje značajke i karakteristike. Svaka ima velike klubove koji imaju padove, i one manje koji imaju uspone pa i iznenađenja.

Druga teza je da su veliki timovi, oba Mančestera, Arsenal, Čelzi i Liverpul imali teške i turbulentne sezone sa puno utakmica u više takmičenja. Djelomično tačno, ali samo djelomično. Lester nije igrao u Evropi, ali jeste u FA i Liga kupu. S druge strane, gore pomenuti klubovi su imali neusporedivo širi roster kvalitetnih igrača za razliku od Lestera koji je skoro čitavu sezonu igrao u sastavu koji na pamet zna svaki ljubitelj fudbala na svijetu. I još u istoj formaciji, 4-4-2.

E da, Lesterova formacija. 4-4-2. Upravo ona govori o nadmoći Lisica. Od početka do kraja igrali su u istoj formaciji. Dakle, nema nepoznatih stvari kad igrate sa Lesterom. Uvijek ista formacija, isti igrači. Sve znaju o njima i njihovoj igri. Ali zašto ih onda ipak ne mogu pobijediti?

Ovakvu samouvjerenost može demonstrirati samo karizmatičan trener poput Ranierija. Italijanski štih i šarm, i vjera da ništa nije nemoguće u sinergiji sa engleskim fudbalskim fanatizmom, dinamikom i borbenošću. Ovakvu igru može pružiti samo uravnotežen tim u kojem je filozofija da svaki igrač svoju igru podređuje kolektivu.To može samo ekipa koja ima spartansku disciplinu u svim linijama. To može samo fizički odlično pripremljen tim. To može samo tim koji ima mangupa sa fazonom poput Mahreza, golgetera i lidera poput Vardija, okretnog japanca Okazakija, vladara sredine terena Kantea, radilice i trkače u veznom redu poput Drinkvotera i Kinga, asistenta poput Albrajtona, iskusnu zadnju liniju sa prosjekom od 30.5 godina, Simpson, Morgan, Hut i Fuks, golmana poput Šmajhela i džokera s klupe poput argentinca Uloe.

Prije par dana Pelegrini reče da Lester više nikada neće osvojiti Premier ligu. Da, to je onaj isti Pelegrini kome je nedavno Ranijeri očitao lekciju na Etihadu pobijedivši ga sa 3:1, i koji ima 22 preskupa igrača. Ili čika Venger sa neprestanim izmišljanjem tople vode. Pa je na kraju ipak napravio transfer iz Lestera. Ne, nije doveo nikoga od Lesterovog šampionskog tima, ali je doveo Lesterovog skauta za kojeg je mislio da je otkrio Mahreza i Kantea. Ispostavilo se da su doveli pogrešnog skauta.

Isto onako kako je Venger doveo pogrešnog skauta, tako su pogriješili i svi koji su mislili da se titula u Engleskoj jedino može osvojiti ako uložite stotine milijardi eura i ako tim nakrcate skupim, umaženim zvjezdama.

 Fudbal nije izgubio na čari, a u modi su izgleda ponovno radnici, ne umjetnici. Timski duh umjesto timova punih solera umišljenih da su polubogovi.