Slavljenička orgija frikova i pandi

Autor/ica 31.10.2012. u 20:44

Povezani članci

Baseball je koncipiran kao igra u kojoj se kvaliteta dokazuje kroz dulji vremenski period po čemu jako nalikuje životu. Usponi i padovi sastavni su dio sezone čak i najboljih i najkonzistentnijih igrača, a na kraju sezone, nakon 162 odigrane utakmice, podvlači se crta koja razdvaja elitu od ostatka lige. U četiri utakmice najgora ekipa lige može zveknuti najbolju tri ili čak četiri puta, kroz 162 utakmice najbolja ekipa lige će isplivati kao uvjerljivi pobjednik.

Baseball doigravanje je stoga poprilično stupidan način odlučivanja prvaka, zar ne? Na samom kraju sezone, kada su svi izubijani i ozlijeđeni, u hladnom vremenu koje usporava let loptice i smeta igračima, serija od 5 ili 7 tekmi odlučuje tko će dalje i tako tri puta, sve dok ne dobijemo prvaka. Playoff je lutrija u kojoj momčad sa 85 pobjeda može pomesti ekipu koja je skupila 15 pobjeda više.

Unatoč tome što je doigravanje glup način odlučivanja pobjednika ne bi ga se odrekao za sve pare svijeta. Nema boljeg sporta za gledanje kada je 3-2 u donjem dijelu devetog, kada su dva igrača vani i dva na bazama, a pitch count je pun. Kada vam taj trenutak određuje sudbinu, kada odlučuje ishod čitave sezone, kada odlučuje hoćete li igrače svoje momčadi zvati pobjednicima ili luzerima, pa ima li napetijeg trenutka u bilo kojem drugom sportu? Svaka sekunda u kojoj bacač drži lopticu, svaka sekunda u kojoj se udarač ukopava u zemlju, svaka sekunda koju obrana provede u stavu ubrzava otkucaje srca. Playoff ne odlučuje koja je momčad najbolja, ali definitivno odlučuje koja momčad ima najveća muda.

Zato skidam kapu San Francisco Giantsima koji su osvojili dvije titule u posljednje tri sezone. Osvojili su titule kada se tome nitko nije nadao, oba puta kao peta momčad po broju pobjeda u sezoni, oba puta kao ekipa koja nije bila favorit ni u NL-u pokraj Philliesa dvije i desete odnosno Washingtona i Cincija i Cardsa ove sezone ni u World Seriesu pokraj Rangersa odnosno Tigersa koji su sasuli najskuplju momčad lige u paramparčad. Giantsi bi mogli postati prva prava autsajderska dinastija ukoliko uberu još koji naslov u sljedećih nekoliko godina, što je lako moguće kada uzmemo u obzir koliko su baseball rezultati u kratkim serijama nasumični.

Nemojte me krivo shvatiti, Giantsi su zasluženo osvojili naslov. Pokazali su žilavost potrebnu za opstanak u kratkim serijama, pobijedili su u šest eliminacijskih utakmica porazivši Redse i Cardinalse, bivše šampione koji su kroz prva dva kruga doigravanja nosili naslov majstora eliminacijskih utakmica dok ih luda ekipa iz Kalifornije nije razbucala s tri uzastopne pobjede. Giantsi nisu samo osvojili naslov, osvojili su ga sa zabavnom, spaljenom momčadi koja je igrala zabavan, napet i zanimljiv baseball, i u regularnoj sezoni i u doigravanju.

Giantsi su prošli kroz godinu s hrpetinom uspona i padova. Izgubili su svog bradatog closera Briana Wilsona odmah u startu zbog ponovljenih problema s ligamentima u laktu. Njihov najbolji pitcher Tim Lincecum, dvostruki osvajač Cy Young nagrade, momak kojeg s pravom zovu The Freak potpuno se raspao, izgubio brzinu i kretanje fastballa i gotovo u potpunosti ispao iz rotacije. Njihov najbolji udarač, čovjek koji je nosio San Francisco u teškim periodima suše, suspendiran je kroz 50 utakmica zbog dopinga. Njihovi najveći rivali odradili su najveći trejd polusezone dovukavši tri bivša all – star igrača u svoje redove. Giantsi su izdržali. Dovukli su se do playoffa i onda su pokazali tko je gazda.

Njihov fenomenalni catcher Buster Posey ohladio se u najgorem trenutku kao udarač, ali je uspio tresnuti dva važna home runa i drastično olakšati posao svojim pitcherima pametnim zvanjem loptica i krasnom defanzivnom igrom. Pablo Sandoval, čovjek koji je završio na klupi u prošlom World Seriesu zbog problema s težinom, ušao u nevjerojatan udarački niz okrunjen prvom utakmicom finala u kojem je poput kakvog baseballskog Obelixa udario tri home runa u jednoj utakmici i upisao svoje ime u knjigu rekorda uz Babea Rutha, Reggieja Jacksona i Alberta Pujolsa, legendama koje su uspjele napraviti isti podvig prije njega. Tim Lincecum je mirno prihvatio ulogu igrača bullpena i odbacao par sjajnih inninga protiv ponajboljih udarača lige Princea Fieldera i Miggya Cabrere. Santiago Cassilla i Jeremy Affeld su mu dali ruku i dokazali kako uistinu spadaju u bullpen elitu. Sergio Romo je na sebe preuzeo ulogu ekscentričnog closera i unatoč tome što njegova igra nije uspjela zasjeniti Wilsonovu njegova igra jest. Romo je briljirao u završnicama utakmica, smiren, spreman, čarapa visoko podignutih preko hlača, nogu mirno ukopanih u gumu bacačkog humka, sušta suprotnost preludom Wilsonu po svemu osim po bradi i po kvaliteti igre.

Giantsi su ionako dobili dovoljno ludila od Barrya Zita, do ove sezone najpreplaćenijeg bacača u povijesti lige, mistika koji se posvetio proučavanju Zen vještina i astrologije zanemarivši bezdušno napadanje strike zone koje je krasilo početak njegove karijere. Zito se preporodio ove sezone koja je zenit doživjela u zadnje dvije utakmice doigravanja u kojima je mjesec ušao u sedmu kuću i nastupilo je doba Vodenjaka za nekoć omraženog bacača koji kroz 14 odbacanih inninga protivnicima nije dao šansu. I dok je Zito bio zadužen za individualno ludilo Hunter Pence je vodio ekipu do kolektivnog transa. Njegovi govori prije početka utakmica priskrbili su mu nadimak Propovjednik, a sve je kulminiralo u utakmicama finala kada je Pence tjerao suigrače da proslavljaju pobjede prije početka svakog susreta, na taj način određujući sudbinu momčadi. Marcu Scutaru, naravno, ništa od takvih psiholoških igara nije trebalo, čovjek je jednostavno ušao u brutalnu seriju udaraca u playoffu i nikakav vodoo ni bacanje uroka ni bilo šta drugo nije ga moglo izbaciti iz takta. Brandon Crawford i Gregor Blanco začinili su seriju s nekoliko spektakularnih poteza u obrani, Angel Pagan je pomogao svojom all – around igrom, Matt Cain, Ryan Volgesong i Madison Bumgarner odradili su startni posao kao pravi profesionalci pokazavši koliko kvalitetna rotacija vrijedi u doigravanju.

Giantsi su gledateljima ponudili pravu SanFran ekipu, momčad sastavljena od luđaka, autsajdera i ekscentrika koji bi se sa svojim dugim kosama i raščupanim grivama i hipsterskim frizurama i gustim bradama prije uklopili u Haight-Ashbury scenu u šezdesetima ili u pank scenu krajem sedamdesetih ili indie scenu u nultima nego u konzervativno ozračje profesionalnog baseballa, najtradicionalnijeg sporta na svijetu. Ne samo da su navijačima ponudili domaći proizvod nego su im se uvukli u kožu moralnim potezom kojim su sami sebi pucali u nogu kada su odbili primiti najboljeg power udarača momčadi Melkya Cabreru natrag u momčad nakon što mu je istekla doping suspenzija pokazavši kako neke stvari jednostavno nisu prihvatljive.

Oboružani golemom količinom karme i masivnim mudima, u opuštenoj i zdravoj atmosferi koja nije istrunula čak ni kada su se nalazili na rubu ispadanja Giantsi su postali vrući u presudnom trenutku i okitili se naslovom prvaka. Njihova serija u finalu protiv Tigersa završila je brzo zbog milijun grešaka ekipe iz Detroita i sigurno neće ostati upamćena kao prošlogodišnja, ali koga briga? Seriju možda neću pamtiti, ali ove Giantse svakako hoću. Postali su neočekivani ali zasluženi šampioni, jedna od najosebujnijih ekipa ikada sastavljenih, i zbog toga im hvala. Bio je užitak gledati ih.

Moram ić čistit kestene ili nešto tako da nemam vremena za daljnje razglabanje. Samo da šibnem link na fejs po običaju i da vam spomenem kako jedva čekam vidjet na koga će Soxi spičkati lovu u nadolazećoj postsezoni.

izvor: Čovjek koji je buljio u ekran