Priča o mitskom klubu: Kako je jedan pogodak stvorio Zubandan!

Povezani članci

• Željo stigao do duple krune!
• Velež traži povratak na stadion pod Bijelim Brijegom
• Lewandowski sa četiri gola potopio Real Madrid
• Slavo Kukić: Zašto bi sljedbenici fašistoidnih ideologija aplaudirali Danu pobjede nad fašizmom?
• Sastankom s članovima Predsjedništva BiH Brammertz počeo posjetu BiH
• Službeno: Christiano Ronaldo još pet godina u Madridu

Od tada je prošlo punih 18 godina. Sva ona djeca koja su tih dana dobila ime po Zubanoviću, Hadis, ovih dana postaju punoljetni momci.

Piše: Zvonimir Nikolić-Al Jazeera

Kada bih pokušao da nekako analiziram sarajevske derbije, siguran sam da sam od dosadašnjiih 107 bio prisutan na barem 50. Ako ne i više.

Jer otkad znam za sebe, naš otac je mog starijeg brata i mene vodio na Željine utakmice. Bio je veliki navijač Želje i imali smo svoje mjesto gdje se njegova raja sastajala, u desnom uglu istočne tribine. Kada se napravio „Zapad“, samo smo se preselili na desni bočni ulaz i negdje oko sredine, pored stepeništa malo udesno je bilo naše mjesto.

Iako je imao običaj da prvo obiđe one svoje penzionere koji su se sastajali ispred „barake“ i koji su pratili čak i sve Željine treninge, pa da tek onda dođe do nas. Znali su ga i oni na ulazima pa je mogao da „prošeta“ po stadionu.

Čudno je to kako je dvije velike Željine utakmice, možda istorijske, obilježila ta 88. minuta.

U onoj prvoj, za nas nesretnoj, onaj levat od Čuhajija je postigao jedan od svojih jedinih golova. I to baš tada kada je najmanje trebao i Želju ostavio bez finala Kupa Uefa i duela sa slavnim Realom.

Pokušati iz sadašnje perspektive smjestiti Real iz Madrida u neko polufinale ili finale sa njim, spada u domen naučne fantastike. Za bilo koji klub iz regiona. Nažalost.

Ipak, 1998. godine se dogodila druga 88. minuta. Ovaj put sretna za Želju. Doduše, neko kaže da je bila 88., neko 89., a opet neko da je bila 90. minuta.

Slavlje uz stari šampanjac

To su bile rane poslijeratne godine. Liga je trebala da se ujedini i da svi klubovi iz cijele BiH igraju zajedno. Do toga nije došlo i izmislili su neki play off da prvih šest  timova igraju nešto kao turnir i razigravaju međusobno i da se tako dođe do prvaka države.

Željo je bio u grupi sa Zrinjskim i Bosnom iz Visokog, a Sarajevo u grupi sa Širokim Brijegom i Čelikom. Iako nismo baš neke velike nade polagali u uspjeh Želje, plavi su ostvarili dvije pobjede, a Sarajevo jednu pobjedu i jedan neriješen rezultat i tako se našli u finalu.

A finale je bilo pred skoro 40.000 gledalaca na stadionu Koševo. Sarajevo je po svima imalo mnogo jaču ekipu, što je u većem dijelu utakmice i pokazalo čak dominacijom u pojedinim trenucima.

Ali ipak, kako kaže poslovica da hrabre sreća prati, jednu loptu koja je išla prema autu na Željinoj polovini, uspio je da stigne Pehlivanović i prebaci je do Šopovića na sredini terena.

Kao da sad gledam, Zubanović je krenuo u trk prema golu Dedića i usput rukom pokazivao Šopoviću gdje da mu pošalje loptu. I Šopović je baš takvu i poslao…Hadis je zaobišao golmana Dedića i lijevom nogom poslao loptu tik uz lijevu stativu. Maestralna akcija u samo tri poteza.

Bio sam sa ocem na stotine utakmica. Ali ne pamtim nikada njegovu radost kao te večeri. Skakao je od sreće, ljubio mene i sve one koji su stajali pored nas. Kada smo krenuli kući rekao mi je:

– Sjećaš se onog šampanjca od pet litara što ga čuvam već 20 godina?

– Sjećam, kako ne, i rat je preživio.

– E znaš šta, večeras ćemo ga otvoriti, pa neka sve ide u vraga. Ima da ovo pravo proslavimo!

Tako je i bilo. Kod mojih roditelja čekali su nas moja mama, supruga, dvije kćerke i sin od godinu dana. I otac je mućkao šampanjac pet minuta i lansirao čep sa balkona na Marindvoru brat-bratu do Soukbunara.

Pola šampanjca se prosulo po balkonu, a mi smo postavljali čaše ispod „vodopada“ iz flaše, da bar nešto ugrabimo kad smo već tako dugo čekali na njega.

Željezničar je igrao u sastavu: Gušo, Hurić, Burek (Pehlivanović), Kunić, Bišćević, Mulaosmanović (Buljubašić), Fatić, S.Zerić (Šopović), Gredić, Vazda, Zubanović.

A za Sarajevo su igrali:  Dedić, Beganović, Hosić, Hadžispahić, Smiječanin, Selimović, Valentić (Čenan), Ihtijarević (Zahirović), Gogalić, Avdić, Granov (Begić).

Posljednja Željina utakmica s ocem

Čak i sudije su bili stranci, tako da niko nije mogao da se poslije vadi na sudije.

Od tada je prošlo punih 18 godina. Sva ona djeca koja su tih dana dobila ime po Zubanoviću, Hadis, ovih dana postaju punoljetni momci.

Željezničar je osvojio tog dana svoju prvu titulu prvaka Bosne i Hercegovine. Osvajao je Željo poslije toga i titule i Kupove, ali vjerujem kada bi svakog navijača Želje pitali koja mu je najslađa, reći će:

– Brate, nema tu priče…slavimo Zubandan, ta je ubjedljivo najdraža i najslađa.

E pa dragi moji Željovci, sretan vam Zubandan!

P.S. Sjećajući se Videotona, upamtio sam mnogobrojne suze. Ali samo od tuge. One od žalosti. Jer nije ni bilo mađarskih navijača da nešto slave.

Sjećajući se tog 05.06.1998. godine, upamtio sam bezbrojne suze od tuge, ali i suze radosnice. I to sve na jednom mjestu.

P.P.S. Kao da je znao…mom ocu je to bila posljednja utakmica voljenog kluba na koju smo zajedno otišli. Ali sigurno i najsretnija!