Poraz, alibi i mit vrijedniji od Scudetta

Bilo je to 26. aprila 1998. godine na čuvenom Delle Alpiju. Tri kola prije kraja Juventus je imao 66 bodova, jedan više od Intera. Stara dama je slavila sa 1:0 maestralnim golom Alessandra Del Piera i praktično je već tada prigrabila novi Scudetto, ali sve to je ostalo u potpunoj sjeni “nedosuđenog penala nad Ronaldom”, koji je u stvari bio kamen temeljac u izgradnji Calciopolija, potpomognut medijskom harangom protiv Juventusa koja kulminirala 2006. godine izbacivanjem najtrofejnijeg i najpopularnijeg italijanskog kluba u niži rang i “vraćanjem otetog” Interu.

Igrao se 70. minut kada je Iuliano ušao u putanju Ronaldu, a sudija Ceccarini se nije oglasio nakon čega je nastala opšta histerija na klupi i među igračima Intera. Nakon 30 sekundi situacija je potpuno eskalirala, kada je uslijedila kontra Stare dame u kojoj je dosuđen penal za Juve, a koji je Pagliuca uspio da odbrani Del Pieru. Pobješnjeli Nerazzurri i trener Gigi Simoni nisu mogli vjerovati, okružili su i sudiju, ali uzaludni su bili protesti.

Bivši sudija Massimo Chiesa analizirajući spornu situaciju kazao je da smatra da penal nije bio, a Ceccarini je nakon niza godina kazao da bi gledajući usporeni snimak možda signalizirao prekršaj, iako mu se u prvi mah učinilo da je Ronaldo rukometnim rječnikom napravio “probijanje”. Kasnije je tvrdio da je u najmanju ruku to bila opstrukcija koja se mogla sankcionisati kao indirektan udarac, ali da ne bi dosudio penal “čak i da su ga mučili”.

Simoni i Pagliuca i dalje tvrde da je Interu tada ukraden naslov, te da je duel Iuliano-Ronaldo odlučio prvenstvo. Ostavljajući po strani regulatorna pitanja, koja se različito tumače, matematika baš i ne ide u prilog tvrdnji bivšeg trenera i golmana Intera. Hipotetički, da je Inter dobio penal samo bi izjednačio rezultat, te bi i dalje bio bod iza Juventusa tri kola prije kraja.

Da li bi taj rezultat ostao do kraja nikada nećemo saznati, ali Inter svoje šanse prethodno nije iskoristio, te je Juve uglavnom kontrolisao igru i u preostalih 20 minuta do kraja meča. Stara dama je završila prvenstvo sa pet bodova ispred Nerazzurra, a jedina neosporna činjenica, matematika, bila je na strani Juventusa.

Naslovnice italijanske štampe tih su dana bile prepravljene naslovima “Krađa”, “Inter oštećen za penal”, a kolika je tenzija vladala možda najbolje svjedoči da je dva dana nakon meča u Italijanskom parlamentu došlo do tuče dvojice zastupnika koji su se prepirali na ovu temu. Debata se nastavila i na političkoj sceni, ali i u medijima.

Ceccarini je dobivao prijetnje smrću, život mu se pretvorio u pakao, a Juventus je bio izložen konstantnom medijskom linču. Trojica italijanskih kolega novinara izdala su knjigu pod nazivom Clean Feet, aludirajući na doktrinu čistih ruku (Clean hands op.a.), koja kaže da ako ste napravili nešto ilegalno i onda ste bili oštećeni, ne možete doći na sud i tražiti pravdu. Možete samo ako imate ‘čiste ruke”, a vrijeme je pokazalo da ni Inter nije imao čiste ruke.

Bio je to sudar svjetova u vrijeme kada je Serija A bila apsolutno najjača liga svijeta. I prvi meč u Milanu u kojem je Inter slavio sa 1:0 nije prošao bez polemika, jer je i Juventusu mogao biti dosuđen penal nakon starta Westa nad Inzaghijem, a kasnije je poništen gol popularnog Pipa zbog navodnog igranja rukom.

Juventus je te sezone poražen u finalu Lige prvaka od Reala 1:0 i to, simptomatično, golom iz ofsajda kojim je Mijatović nakon 32 godine vratio Kraljevima krunu, dok je Inter za utjehu u finalu Kupa Uefa sa 3:0 savladao Lazio. Bio je to i duel dva najbolja igrača svijeta koja su bila na vrhunucu – Ronalda i Alessandra Del Piera. Il Fenomeno i Pinturicchio su te sezone postigli kombinovano 66 golova u svim takmičenjima, ali već u narednoj su doživjeli teške povrede koljena, nakon čega više nikada nisu bili isti igrači.

Označilo je to i kraj jedne ere i početak nove ispunjene kontoverzama, a čuveni meč je definitivno poslužio kao glavni povod za ono što će se desiti osam godina poslije, u fudbalskim svijetu poznato kao Calciopoli, a među navijačima Juventusa isključivo i samo kao Farsopoli.

“Biti žrtva daje društveni prestiž, omogućava da vas se čuje, da budete u centru pažnje, da dobijete priznanje, generira emocije i identifikaciju. Istodobno, lišava vas svake kritike, garantuje vam nedužnost i oslobađa vas svake sumnje”, kazao je svojevremno Daniele Giglioli, profesor za komparativnu književnost na Univerzitetu u Bergamu.

Postoje porazi koji politički mogu biti vrijedniji više od pobjede, a identifikacija sa žrtvom može biti zauvijek korisna. Misitifikacija ove utakmice i poraz koji se nakon godina gorkih razočaranje regenerisao u savršen alibi za ostale klubove, u prvom redu za Inter koji je na titulu čekao od 1989. godine, a koji je najčešće bio vrlo daleko od cilja uprkos stotinama miliona eura koje je u ekipu uložio Massimo Moratti, bio je i pokušaj prikaza da historiju mogu pisati i gubitnici.

Interu su 2006. konačno vratili “oteto”, čak i sa bonusima na račun Juventusa, ali gubitnici nikada stvarno ne pobjeđuju, a pobjednici nikada ne odustaju. Nerazzurri, ali i ostali koji su tada uživali u propasti torinskog giganta nisu znali da historiju pišu samo pobjednici i da se ona ponavlja, ali da svaki put sve više košta. Stara dama se digla poput Fenixa i ponovo je bacila svoje najljuće rivale na koljena, jer kada Juve pobjeđuje, tada pobjeđuje i historija…