Nogometna grobnica

Povezani članci

• SP u rukometu: Hrvatska u trileru izbacila Španiju, Slovenija rutinski savladala Katar
• Denver savladao Grizzliese, Nurkić upisao 11 poena
• Evropa se divi geniju: Džeko: Sada je sve u našim rukama
• BiH srušila Rusiju i 10. put postala prvak Evrope u sjedećoj odbojci
• Đoković o Armstrongu: On je sramota za sport
• Teletović ubacio 12 poena u porazu Phoenixa od Brooklyna

Čitav njihov život odvijao se na potezu od nogometnog terena do rudnika. Ondje su im pronađene i kosti

Piše: Saša Ibrulj- telesport.telegram.hr

Kad pričam o njemu, dosadan sam ljudima.

Čudan je to osjećaj, ali poznaju ga ili će ga upoznati svi, prije ili kasnije. Kad izgubiš nekoga bliskog, nekoga tko ti nedostaje stalno, koga nitko i ništa ne može nadomjestiti. I neće ti to nitko to reći naglas – zamaskirati će svoju frustraciju pričom o vremenu koje liječi sve i životu koji se mora živjeti – ali ljudima zaista postaneš dosadan. I to je sasvim normalno. Uvijek iste priče, uvijek ista sjećanja, ono što tebe veseli i rastužuje, a drugima je naporno i žele živjeti dalje. Znaš da je tako. I jednostavno prestaneš pričati i svoju tugu ostaviš sebi.

Selima u okolici Prijedora, niti 150 kilometara jugoistočno od Zagreba, savršeno pristaje atribut pitoresknih. Lijeva obala rijeke Sane ostavlja savršeni dojam naive; zeleni brežuljci načičkani crvenim krovovima i zadimljenim dimnjacima, ponekom crkvicom ili, u ovom slučaju, malenim džamijama, rijetkim ali radišnim i nasmiješenim ljudima. Nisam otuda, ali pročitao sam da netko to zove Mataruškim Brdom, netko lijevom obalom, a netko prosto i jednostavno – Brdom. Šest je to malih sela koja se naslanjaju jedno na drugo i koje povezuje izraubani vijugavi put koji se provlači između brežuljaka. Tipično je to balkansko selo – ljudi nikada nisu imali previše, svoj su kruh zarađivali teškim i poštenim radom.

U ovom kraju oduvijek su još obožavali i nogomet. I ne na način na koji smo ga voljeli mi u velikim – barem u nogometnom smislu – gradovima; u rudarskoj Ljubiji i Prijedoru ponos je bio lokalni FK Rudar, klub koji je većinu svog postojanja proveo u niželigaškim rangovima.

Tijekom 1970-ih je došao na prag plasmana u Prvu saveznu ligu, ali dvaput je gubio u kvalifikacijama. Godine 1989. dospio je do polufinala Kupa, izbacivši prvo skopski Vardar, pa Dinamo iz Vinkovaca, a onda ostvario prvorazrednu senzaciju, pobjedom u dvije utakmice nad Vojvodinom, tada liderom na prvoligaškoj ljestvici. U polufinalu je na svom terenu četiri minute prije kraja nadoknadio zaostatak od 1-0 iz Mostara i Velež sa Semirom Tuceom i Predragom Jurićem odveo do penala. Vukašin Petranović obranio je tri, za Mostarce je odlučujući kazneni udarac pogodio Zdenko Jedvaj – otac Tina Jedvaja – a ta je utakmica za Rudar ostala najveći uspjeh i najtužniji sportski trenutak u povijesti.

Ipak, ovdje je gledanje nogometa oduvijek bila samo sporedna zabava. U Krajini se nogomet igrao.

Bez velikih snova, bez maštarija; samo čisto uživanje u igri i nadmetanju sa komšijama. Svaki je zaselak imao svoju momčad i svoje lokalne zvijezde; desetine klubova natjecalo se u tadašnjim općinskim ligama i igralo velike derbije za koje nije znao nitko izvan njihovog sela. I nije ih bilo briga, imali su svoj mali nogometni svijet i uživali u njemu.

Brdo je na nekoliko minuta vožnje od samog centra Prijedora. Svako od šest sela, pišu oni koji bolje znaju,  imalo je svoj nogometni klub – Patrija iz Rizvanovića, Rakovčani 79 iz Rakovčana, Polet iz Hambarina, Mladost iz Čarakova, Pobjeda iz Zecova i Sloboda iz Bišćana.

Sloboda je osnovana sredinom 1970-ih, kada je nogomet u ovom kraju bio na svom vrhuncu. Bišćani su naselje koje je u to vrijeme, prema popisu iz 1971., imalo 1.319 žitelja: među njima je bilo troje „Ostalih“ te po jedan Srbin i Hrvat, preostali su bili muslimani. Ubrzo nakon odluke o osnivanju kluba, legenda tako kaže, lokalni su mladići odlučili na jednoj od livada izgraditi i nogometni teren na kojem bi bili domaćini. Međutim, dakako da nije bilo novca i načina da bi se do njega došlo, pa je preostala jedina moguća opcija – radne akcije.

Posvuda uokolo tek su brda i šume koje je trebalo pretvoriti u nogometni stadion, a za to im je ipak trebala teška mašinerija koju je imao lokalni rudnik. Površinski kop Tomašica oduvijek je bio mjesto na kojem su se lokalni mladići čeličili, stvarali radne navike i zarađivali prvi novac. Računica je bila jednostavna: rudniku je trebala radna snaga, a budućim nogometašima Slobode mašinerija. Stadion se gradio polako i apsolutno svi mladići iz sela zaljubljeni u nogomet, čak i oni najmlađi, mjesecima su odrađivali manje i veće radne akcije na Tomašici i oko nje, a zauzvrat dobivali priliku da ostvare svoje nogometne snove. FK Sloboda uskoro je zaigrala na svom stadionu i dobila svoje male velike zvijezde.

Desetak godina i mnogo lokalnih derbija kasnije, svijet je za Bišćane stao.

U rujnu 2013. – čitavih 18 godina nakon završetka rata u Bosni i Hercegovini – na području rudnika Tomašica otkrivena je jedna od najvećih masovnih grobnica na Balkanu.

Prema podacima Istraživačko-dokumentacijskog centra u Sarajevu, oko 4.000 Bošnjaka i Hrvata s područja Prijedora je ubijeno ili se smatra nestalima. Još su tisuće bile zatočene u zloglasnim logorima Omarska, Keraterm i Trnopolje. Do sada je locirano gotovo 100 masovnih grobnica. Tri godine traju iskopavanja na prostoru Tomašice i dosad su ekshumirani posmrtni ostaci 435 osoba bošnjačke i hrvatske nacionalnosti. Samo je 275 kompletnih tijela. Nitko se ne usudi procijeniti koliko točno žrtava krije ovaj rudnik. Većina stanovnika Prijedora i danas se besramno pretvara da ne zna što se dogodilo s njihovim komšijama i susjedima i što se događalo na Tomašici. Zato je malo optuženih i osuđenih za ovaj zločin.

Među ubijenima čiji su posmrtni ostaci pronađeni su i braća Enijaz i Ismet Mrkalj, braća Denis i Ermin Mrkalj, braća Ešref i Ismet Duratović. Svima njima zajedničko je to što su bili nogometaši Slobode iz Bišćana, koji su na ovaj ili onaj način sudjelovali u radnim akcijama na kopu Tomašica.

Od 1975. godine, kada je klub osnovan, do 1992. kroz Slobodu iz Bišćana je prošlo skoro 200 igrača, trenera i sportskih radnika. Danas, pored malenog seoskog igrališta koje su gradili vlastitim rukama, stoji mramorni spomenik s jedanaest nišana koji simboliziraju sve one koji su nekada nosili dres ovog kluba, a od ljeta 1992. nisu više s nama. Na spomeniku je danas 61 ime i prezime.

Na Tomašici, mjestu na kojem su sanjali i gradili svoj mali nogometni svijet, svirepo su ubijeni.

xxx

Nogomet se u Bišćanima danas igra tek rekreativno; nedovoljno je povratnika da bi klub normalno egzistirao. Većina nekadašnjih žitelja Brda danas je u inozemstvu, ali dio njih se ipak vratio, a s njima i nogomet. Ovaj put mještani sela s lijeve obale Sane napravili su zajednički klub OFK Brdo, koji se natječe u regionalnoj ligi Republike Srpske, četvrtom rangu natjecanja u BiH.

Procjenjuje se da je preko 200 nogometaša iz prijedorske regije ubijeno ili je poginulo u ratu u Bosni i Hercegovini. Skupina entuzijasta na čelu sa redateljem Avdom Huseinovićem radi na dokumentarcu Tomašica, grobnica fudbalera, koji govori o životu i stradanju nogometaša. Svoj doprinos realizaciji ovog filma možete dati na crowdfunding stranici. (Fotografije: Facebook stranica FK Sloboda Bišćani)