OD VSEG TI SRCA FALA!

Povezani članci

• U Konjicu pet novozaraženih, Mostar se dezinficira
• Marxism for Dummies
• Kamen spoticanja za atletičara antifašistu u Zagrebu
• Marinko Čulić: Orjuna na Kaptolu
• Ponovo “Presuda…” na repertoaru
• Poplavljeno oko 200 stambenih objekata u Prijedoru

Samo su dvije stvari na svijetu beskonačne, svemir i ljudska glupost, samo što istina, za svemir još nismo sigurni, kazao je jednom veliki Albert Einstein aludirajući na svijet oko sebe koji je definitivno išao prema svom rasulu. Svijet Alberta Einsteina, ako hoćete pravo, i dan danas izgleda poprilično identično, svijet je to u kojem dominira ljudska glupost spremna na sve, u svoj svojoj veličanstvenoj beskonačnosti. Kada te notorni glupani drže za sebi ravna glupana, tada imate taj osjećaj beskonačnosti koje je rahmetli Albert tako lijepo opisao. A notorni glupani, imbecili, maloumnici koji nas svakodnevno bombardiraju omotani šalovima tamo negdje iz pičke materine, bogu iza nogu, zameteni u snijegu, kako javne službe ( uključujući i sebe dakako), sve rade što je u njihovoj moći kako bi osigurali da apokalipsa koja se u mojoj Lici zove snijeg, ne blokira ionako blokirane ceste tamo negdje u pički materinoj što ionako nikoga u Lici nije niti briga.

Elem, takvi degenerici i imbecili, koji umjesto da iz neke kafane, uz rakiju nas obavijeste kako je pao snijeg, omotani kao Eskimi, odluče tu i tamo i nas koji ih plaćamo ounačiti sebi ravnima, dakle nevjerojatnim glupanima, pa su nas bombardirali, suptilni kakvi već jesu, danima značajno dižući obrve i namigujući u ekran (jer smo mi glupani pa nećemo shvatiti poantu), kako će se po Novoj emitirati posebna epizoda serije „Naše malo misto“, u kojoj su nam sugerirali namigujući uz prigodno hihotanje, kako će je oni, tj. glupani, nama glupanima konačno prikazati. Jer smo mi što? Glupani naravno, koji smo u mračnom komunizmu živjeli pod takvom torturom s Prisavlja, na kojem su tada radili vjerojatno glupani koji su po direktivi CK –SKJ –u navedenu epizodu zabranili. I mi ćemo je danas, u slobodnoj, nezavisnoj, državi, napokon imati priliku pogledati. Komunističke vlati, saznali smo od debila komentatora, bunkerirale su epizodu u kojoj ( imbecil komentator vrti glavom), se spominje Ban Jelačić i ona, znate je svi iz doba Ive Fabijana, Ustani Bane, Hrvatska te zove ili tako već nešto.

Da je ta ključna epizoda za konačnu potvrdu mraka u kojem smo živjeli zapravo zagubljena, da ju Smoje nije držao dovoljno dobrom, ili da jednostavno i nije epizoda već samo dobra zajebancija, objasnit će nama glupanima vjerujem svim srcem Boro Dežulović, jedini relevantni novinar koji o takvim stvarima sigurno zna više od mene, no to ionako nije puno bitno za ovu moju priču i osvrt na debile, glupane, imbecile koje sam prisiljen hraniti izdvajajući osamdeset kuna mjesečno, kako bi me pravili debilom, imbecilom, i naravno, glupanom. Da bi na koncu, glup kakav već jesam, ipak sjeo i okrenuo na mrski HTV koji upalim slučajnije od porno kanala, dakle kad okrenem daljinski naopako pa se zajebem za program, i ono što su mi te budale priredile bilo je upravo ono o čemu je govorio rahmetli Albert Einstein.

U tom svemiru beskonačne ljudske gluposti jednostavno mora, po sistemu velikih brojeva, dogoditi se jednom, u tom kratkom bljesku big – banga, da ti upravo ta ljudska glupost podari toliko emocija, da na kraju plačeš kao malo dijete. Prvo što sam ponovo vidio neponovljivog Karla Bulića, velikog meštra i kamarjera Roka, a onda onu za koju je sam Mika Antić, veliki, najveći, otvoreno molio Smoju da je ostavi na životu. Na koljenima. Kao što je Smoju cijela Jugoslavija na koljenima molila da je ne ubije, ne sahrani, da je odvede „prid oltar“ i da tako završi jedna serija koja je ucrtala Split, Dalmaciju, na kartu svijeta.

A na onu emocionalnu je ucrtala Bepina.

Vidjevši je živu, suze su mi same krenule. Onako našu, onako jednostavnu, priprostu kakve su bile naše majke, bake, suze su mi krenule prvo zbog Mike koji bi otvorio bocu najboljeg vina da je živ i da je vidio svoju Bepinu za koju je toliko molio Smoju da je ostavi na životu. I tada, u naletu emocija, koje su mi ne zaboravimo priredili glupani pod sasvim drugim imbecilnim smislom, već onako ganut dogodi se ono valjda najgluplje što se u beskonačnom svemiru imbecila i glupana jednostavno po zakonu fizike moralo dogoditi. Karlo Bulić, alias Luiđi, svojoj je Bepini isprva tiho, a onda sve tiše zapjevao pjesmu koju sam nakon toliko godina zaboravio, ali čvrsto vjerujem da je cijela Jugoslavija nije i nikada neće zaboraviti. Jer glupani, glupi kakvi već jesu, nisu računali na takvu jednu sitnicu kao što je obična pjesma, kao što imbecilni kakvi već jesu nisu računali kome je ta pjesma bila namijenjena i kome je na ispraćaju pjevala cijela Jugoslavija u suzama. Zašto? Pa zato što glupani ne znaju zašto su to ljudi pjevali, dijelom i zbog toga što je taj čovjek kojem su je pjevali od njih, nevjerojatnih glupana napravio ljude, dao im poslove, stanove, gradove i od glupana koji će se pobiti čim on umre, napravio uljuđene i pametne drugove i drugarice, koji će među ostalim i snimiti jednu tako veličanstvenu seriju kakva je bila „Naše malo misto.“

I tada su me preplavile emocije. Sjetio sam se svog djeda koji je u suzama, tiho, sebi u bradu pjevao tu pjesmu koja je parala srca Jugoslaviji taj dan, taj nezaboravni dan i moment, dan u kojem je otišao taj za glupane „bunkerist“, a za nas obične glupane čovjek koji je od nas i naših blatnih kasaba napravio ljude. Školovao ih da bi mu jednom, večeras, namigujući nam šeretski, glupi kakvi već jesu odali najveću počast. A veće počasti nema od suza jednog dječaka, koji danas kao odrastao čovjek plače, a glupani misle da plače pred televizorom zbog slobode koju uživa, divote u kojoj živi sa njima imbecilima.

I jesam. Plakao sam sinoć kao malo dijete i nije me sram i nikada me neće biti sram. Zbog ljudi kakav je bio Mika Antić, zbog ljudi kakav je bio Miljenko Smoje, zbog ljudi koji su taj dan zajedno sa cijelom Jugoslavijom pjevali tu pjesmu koju nam je sinoć naš dobri dotur Luigi otpjevao i ja znam, a zna to svaki pošten čovjek, da je upravo ta pjesma, tužna i zahvalna, najbolje što nam se svima moglo dogoditi.

Da se svi zajedno sjetimo kako smo jednom živjeli kao ljudi, a kako danas živimo kao glupani. Omotani šalovima negdje u pički materinoj, bogu iza nogu, zamišljajući onako smrznuti da smo pametni ljudi. A zapravo smo svi kolektivno najveće budale na svijetu. Jer svatko u Lici zna, i malo dijete, da kad zakija snijeg treba u kafanu. Na rakiju. I dovest tamburaše, najbolje one iz Petrovaradina, da se svi zajedno u suzama sjetimo njega:

Za vsaku dobru reč,
Kaj reći si mi znala,
Za vsaki pogled tvoj,
Za vsaki smeh tvoj, fala!

Tak malo dobrega
V živlenju tu se najde,
I če je sunce čas,
Za oblak taki zajde.

A ti si v srce mi
Tak puno sunca dala.
Kaj morem ti neg reć:
Od vsega srca Fala!