JA SAM PRVO I PRIJE SVEGA DIJETE

Povezani članci

• Omaž za Predraga Lucića: O PREDRAGU (I NAMA BEZ PREDRAGA)
• Pirova pobjeda
• Quo vadis, Hrvatska?
• Viktor Ivančić: CROWDEN
• Predrag Lucić: Maksi-strah od ”mini-Haaga”
• Vanjskopolitička CRO komedija

Mama kaže da je zbunjujem. Kaže mi da sam normalna djevojčica i onda plače. Ja nemam zaostatke ni oštećenja govora, kako tvrdi moj doktor, niti problem samopoštovanja, koji uzrokuje manjak interakcije s mojim vršnjacima. Ja sam prvo i prije svega dijete. Nisam ni prekomjerno debela, nisam kratkovidna, imam dobru koordinaciju pokreta. Moje osobine doktori su jasno definirali i stavili u rubrike. No ja sam samo dijete, ja svoje osobine tek otkrivam. Tko od njih može znati za što ću ja sve u životu biti sposobna? Možda budem prvakinja svijeta u skokovima sa skakaonice u vodu? Tko zna. Njihova očekivanja su poražavajuće niska.

Doktori i moji roditelji misle da ja štošta ne mogu napraviti. Ja im svojom reakcijom govorim kako ne želim da se uopće trudim. Zašto bih? Ako mi nitko od njih ne pruža osjećaj da bih ja to mogla ili znala napraviti. Zvukovi, mirisi, okusi, dodiri, za mene znaju biti jako bolni. Mislim da je čak i moja sredina, ova soba u kojoj me drže jako neprijateljska. Mislim da su i moji roditelji jako neprijateljski sa mnom. Oni nikada nisu pokušali shvatiti da se ja samo želim zaštititi. Jučer me majka vodila u kupovinu. U trgovini su deseci ljudi pričali odjednom i bila je glasna, napadna muzika. Blagajna je imala nepodnošljiv, prijeteći zvuk, jedna beba je plakala u kolicima dok je njena majka pričala s prodavačicom. I ta fluorescentna, neonska, užasavajuća svijetla.

Sigurno se pitaš zašto ja ovo tebi pričam? Kao što se zasigurno pitaš i zašto stojim i zurim u tebe. Zašto samo šutim? Zato jer mislim da moju šutnju samo ti čuješ, da me ti, koja isto šutiš, savršeno razumiješ. Isplazi jezik ako me razumiješ? Eto, znala sam. Ti si mi najbolji prijatelj iguano, moja majka ne razumije moju šutnju i užas, kada čuješ kavu kako zuji dok protiče kroz kafe aparat, kada čuješ kako se tiho u garderobi dvoje ljudi ljube i govore jedno drugom da ovdje nije mjesto i vrijeme, kada ona riba što ju je kupila majka nije svježa i užasno zaudara, a ona to ne može osjetiti, njoj miriše, a ja znam, znam joj po ugaslim, mrtvim očima da su prošle led, jer samo led u očima napravi takvu maglu.

Prodavaonica je posprejana jakim dezinfekcijskim sredstvom, cijeli prostor pulsira i bole me snažno oči, onaj čovjek što čisti stakla struže po njima nekakvom gumom i taj škripavi zvuk me dovodi do ludila, ja ne mogu filtrirati toliko informacija, brojim na kasi račune, zbrajam ih u glavi i sortiram, ja znam da su dok smo tu utržile točno dvije tisuće kuna i petstotina lipa, jedna žena vadi kovanice, ja znam da joj ih je ostalo još dvije, jer je po zvuku dok ih je brojala,  jedna ogrebala drugu. Kada sam napokon zatvorila uši i počela vrištati svi su ušutjeli i stali.

Tada sam uspostavila ravnotežu.

Meni je sve to teško kazati doktoru i majci, ja ne znam riječi kojim bi opisala to što vidim, čujem, osjećam. Ja znam da je mašina za robu okrenula se točno dvije stotine i pedeset šest puta u centrifugi. Ja govorim tijelom, ne ustima. Ja dignem obrvu ili učinim tik usnama ako sam uznemirena.

Mama kaže da je zbunjujem rasporedom stvari u sobi. Stvari koje presložim svako jutro po svom rasporedu. Jastučnice, bilježnice, olovke, svoje crteže kojima im puno toga govorim, ali oni ne slušaju. Mene samo ti slušaš. Moji ispadi kudikamo su strašniji za mene, nego li za njih. Ja ih ne mogu spriječiti. Oni se samo dese, dođu sami. Mislim da sam alergična na mlijeko, voće i meso. Kada vidim sirovo meso dogodi se taj histerični napad, a ja ne znam zašto. Moja majka tada počne plakati i zove doktora, koji mi mjeri puls i tlak, dok ono meso i dalje stoji na stolu. Nitko ga ne miče. Nacrtam im meso, meso kako izlazi iz okretnog stroja za mljevenje i nacrtam im kako je Jura jučer pao s tobogana, no njima te poveznice nisu jasne. Ali meni jesu. Jurino koljeno je izgledalo kao to sirovo meso što u pravilnim razmacima izlazi iz mašine.

Kada bi ona makar, je mantra moje majke.

Kada bi ja makar što? Bila uspješna u nečem što je njoj bitno? Bila samostalna? Bila u društvu svojih vršnjakinja koje po cijele dane vise na mobitelu? Moj svijet je sposobnost, ne nesposobnost. Oni ne znaju, ali ti znaš. Znam koliko ima zvijezda, nabrojala sam i izračunala, samo je broj previše velik. Znam koliko ima okretaja motor u automobilu mog oca, znam koliko ima violina, violončela, oboa i fagota u Bachovoj simfoniji, znam koliko je puta Messi udario loptu nogom za vrijeme utakmice, znam koliko je Shakespeare u svojim dramama puta napisao riječ ljubav. Moja šutnja je nešto kao tvoji šiljci na leđima koji ti služe samo da zastrašiš protivnike. Kao ruži trnje. Ti kao i ja kada si uplašena pokušavaš pobjeći i ti zaroniš kada ti, kao i meni dođe taj histerični napad panike. Ja to znam jer te promatram.

Evo isplazi jezik ako me razumiješ. Eto vidiš. I znaš što? Možda smo ja i ti, Shakespeare, Bach i Messi  zapravo normalni.

A oni su svi autisti.