ENG
INTER PARES
Autor/ica 👤Ivo Anić
Povezani članci
Lustracija je pojam za kojeg je obični Hrvat čuo po prvi puta na predizbornim skupovima, a poznata je stvar da obični Hrvat na predizbornim skupovima ne sluša, već gleda za stol sa biranim hladnim jelima i vinima s markom koja su mu uglavnom nedostupna osim na tim svečanim prigodama. Riječ lustracija dolazi iz latinske riječi “lustratio”, rasvjetljivanje i označava pojam obrednog čišćenja od grijeha, ispitivanja savjesti i nećete vjerovati – pomirenja. Stari Rimljani lustraciju su provodili uglavnom iza krvoprolića kao obredno čišćenje od opačina prošlosti, lustrirale su se osobe ali i životinje koje bi tada bile uznesene na kakva osobita ili posvećena mjesta. Za Antiku lustracija je predstavljala feniks, uzdizanje iz pepela prošlosti u novi, pročišćeniji i bolji svijet u kojem su nastavili po starom.
Lustracija je dakle po svojoj definiciji ispitivanje savjesti i lustracija seže daleko u prošlost.
Čovjek je grabežljiva zvijer, govorio je Voltaire; naša je civilizacija nečuven trijumf nad tom grabežljivom ljudskom naravi. Voltaire je svojom rafiniranošću duboko prezirao borniranost, manjak delikatnosti upravo kod asketa i redovnika koji su zastupali teze lustracije društva. Voltaire je čovjeka stavljao u centar, ističući da iste epohe jednoj vrsti ljudi donose prosperitet, dok drugoj vremena sve gore nepravde i nejednakosti. Voltaire poima visoku kulturu kao stvar ukusa, stvar znanosti, umjetnosti i vidi je kao jedini napredak civilizacije. Za održati društvo, kazivao je Voltaire, potrebno je očuvati „vrijednost civilizacije“ biti vojnikom snošljivosti i posebno paziti i voditi računa na društvene običaje; vrlina i posluh prema stanovitim predrasudama održavaju društvo u cjelini.
Prirodnije je naše prvo društvo, zapisao je Voltaire, društvo bogatih, dokonih: priređujemo lov jedni na druge, strasti ubrajamo u prednosti i ništa nam nije veliko ako se pri tome ne podrazumjeva zločin;svaku veličinu koncipiramo izdvajajući sebe u odnosu na moral. Pun sam nepovjerenja i zlobe u odnosu na one koji koriste riječ „ideal.“
Moderne ideje i njihov latentni anarhizam izrodile su u konačnici beznadni socijalizam, kao ideal i beznadni je prava riječ jer u ljudskoj je prirodi da se traži više nego što se ima, da se ima da bi se postalo više, jače, bogatije. Imati i htjeti više u modernom rječniku označili smo rječju – rast koja je sinonim za sam život. U socijalističkom društvu život niječe sam sebe i samom sebi reže vlastito korjenje. Uzdizanje jednog ideala najveća je kušnja kojoj je moderni čovjek izložen, a unutar stada, dakle inter pares, precjenjivanje istinoljubivosti ima najviše smisla. I u toj istini socijalizam je doživio slom, slom kao pokret čovječanstva, istog onog koje nije imalo osjećaj za mjeru. Lustracija socijalizma tako se doima sasvim logičnom i prirodnom stvari jer se život uvjerio u njegov utopizam. Barem s te točke gledišta mogli bi razumjeti korist lustracije.
Lustracija u Hrvata trebala bi biti obredno čišćenje od socijalizma, svih njegovih zasada i memorije koja se zadržala u kolektivnoj svijesti, memorije koja na prošlost (socijalizam) gleda semantički i sa velikom dozom nostalgije. Obredno čišćenje trebalo bi se izvršiti temeljito i na svim razinama, kultura je svakako na prvom mjestu i kultura je osnova započinjanja obreda, kolektivna svijest treba se očistiti prvo kulturno, a poslije na nižim razinama. Čvrsti potpornji lustracije kroz perjanicu kulturu, znanost su i školstvo koje treba revidirati, unijeti izmjene i prepraviti dosadašnje uvriježene činjenice.
Lustracija u Hrvata trebala bi biti obredno čišćenje i od simbolike. Simboliku kako znamo čine vrijednosti, kako one moralne tako one građanske, besplatno zdravstvo, besplatno školstvo, besplatna skrb za siromašne, industrija i zapošljavanje, rad u struci, visokoobrazovana nacija i zbrinjavanje stambenih pitanja, svakako su simbolika koja nije dobra ili barem ne zvuči dobro današnjici. Simbolika socijalizma govori o „dubokoj nepravednosti“ današnjeg društva koje sekularno tlači slabe od strane jakih, društva koje se razdvaja u slojeve odvojene dubokim ponorima staleža, društva koje je u cjelini razdvojeno na bogate i siromašne. Tu i takvu simboliku logično treba likvidirati, a društvo generalno ostaviti u trajnom stupnju pesimizma, pesimizma koji ne poznaje bolji model.
Taj pesimizam koji je s pravom uočen u postsocijalističkom društvu zahtjeva da se za njega pronađe odgovornost, a u odgovornosti naravno krivci. Lustracija u Hrvata tako postaje otvorena sezona lova na krivce jer posrijedi je potreba da se iznađu krivci, a lustraciji su nasušno potrebni krivci. Lustraciji kao teoriji tako inertno treba privid prava, tj. teorija po kojoj će činjenicu svoje egzistencije u bogatom staležu svaliti na bilo kojeg općeg krivca. U hrvatskom slučaju to je fantom socijalizma kojeg će kasta na vlasti navlaš pogrešno krstiti komunizmom iako naše društvo nikada nije živjelo u komunizmu.
Komunizam je tako postala riječ koju papagajski ponavljaju poslušnici upregnuti u potrebu iznalaženja krivca i potrebu lustracije jednog društvenog poretka prikazujući se kao latentne žrtve zanemarujući jednu naoko nevažnu činjenicu, a ona je vrijeme.
Vrijeme proteklo od socijalizma ne mjeri se više u godinama već u decenijama. Vrijeme je neprijatelj lustracije i mogli smo to zorno vidjeti kod dijaboličnog privođenja Josipa Boljkovca, čovjeka su iznosili na saslušanje u krevetu privezanog za braunilu, potpuno dementnog i izgubljenog. Vrijeme koje nesumljivo nije na strani lustratora jasno nam kazuje svu demagošku opsjenu traženja krivca koje mora radi opstojnosti i svrhe kaste na vlasti iznalaziti odgovornost, odgovornost da bi se opravdalo jedino i ugodno čuvstvo lustracije – osvetu.
Osvetu je kao čuvstvo Homer nazvao „slađom od meda“, osvetu svima onima koje nisu mogli obmanuti, osvetu svima koji su s pravom ismijavali lustraciju čiju je svrhu pregazilo jedno od najbanalnijih mogućih trivijalnosti – vrijeme, osvetu svima koji se usuđuju izrugivati svetoj potrebi koja treba i mora očuvati jedinstvo i opstojnost nacije, dokazati zločin koji se dogodio nad narodom u pedeset godina prosperiteta prema onima kojima će se osvetiti, a pedeset godina ropstva prema onima koji će se osvetiti.
Ludilo svetosti i osvete zagospodarilo je kastom koja mora i hoće očuvati svoju opstojnost, kaste kojoj ne trebaju revolucionari ili pobunjenici, kaste čija je osveta tako postala čista metafizika, psihologija, predočavanje svoje verzije povjesti i kaste koja uzdiže moral, moral kao pijedestal lustracije. Krivci neće mirno spavati, ističe predsjednik i pri tome ne misli na dementne starce niti davno umrle komuniste.Mirno spavati neće oni koji se usuđuju protiviti volji naše lustracije, volji našeg pokreta, volji našeg sustava koji jasno razgraničava jedinke od cjeline jer se cjelini – ne može suditi. Mirno spavati neće oni koji se protive našem novom poretku (neoliberalnom kapitalizmu), kao i oni koji se usude na bilo koji način veličati stigmatizirani socijalizam, njegovu simboliku i njegove zasade.
Lustracija se tako postavila nad uplašeno stado iz kojeg su izdvojeni pojedinci.
Instinkt stada cjeni sredinu i ono “srednje” kao najviše i najvrednije, sredina je mjesto na kojem se nalazi većina; vrstu i način na koji se tu sama i ponaša. Iznimku stado osjeća kao nešto što se prema njemu vlada suparnički i štetno. Antagonizam izlazi na vidjelo u „pastiru“ jer pastir mora imati suprotna svojstva stada. Tendencija stada je mirovanje i održavanje, iz stada će se lustracijom odvojiti zločini i zločinci, ma kojeg totalitarizma bili (još jedna od gorljivih floskula), iz stada se trebaju izbiti memorijske kartice i simbolika stada, stado mora biti usmjereno na jedinu livadu koja postoji i stado je predodređeno za ishranu, ishranu kapitala.
Lustracija je tako kao pojam obrednog čišćenja stada, od osobne osvete lustracija je postala i kolektivna mržnja stada prema onima koji po svojem moralnom imperativu, a po osjećaju opasnosti i zastrane, donose odluku da ne pripadaju stadu.
Vrijednost čovjeka je da uvijek s jednakom predrasudom uzima sve oblike moralnih vrijednosti koje mu se nameću, shodno tome njegova osobna moralnost mora biti prioritet, princip i slobodna volja. Ako čovjek dobrovoljno prihvaća „moralnu hipnozu“ opravdanja nema za zlo koje čini dobrovoljno svojom šutnjom ili pristajanjem. Vrijednost svakog čovjeka mjerljiva je po njegovim posljedicama, posljedicama koje je ovaj ishodio nepripadajući stadu, tako je govorio Voltaire slušajući pomno predizborne skupove.
Dok su Hrvati gledali prema stolu sa biranim hladnim jelima i vinima s markom koja su im uglavnom nedostupna osim na tim svečanim prigodama.
Autor/ica 👤Ivo Anić
