Fidel Castro – posljednji komunistički hidalgo

Izdvajamo

• Fidel Castro u imaginaciji ne samo Kubanaca nego i velikog dijela svijeta, ostaje lik romantičnog borca, simbol otpora, komunistički don Quijote, čovjek koji je, prema legendi, izbjegao 600 atentata (mahom CIA-inih) i koji će, po svoj prilici, i kraj života dočekati, a da neće morati gledati propast svog životnog projekta.

Povezani članci

• Drago Bojić: Za šaku srebrenjaka mnogi predstavnici vjerskih zajednica klanjaju se ovozemaljskim bogovima
• Poštovana gospođo suzdržana
• Slobodarska farsa
• Božićni obid
• Sjećate li se korone?
• Predrag Lucić: Čudnovate zgode ustaše Hlapića

Foto: dailymail

Što god da se dogodi s Kubom i kubanskim društvom u budućnosti možemo pretpostaviti da će Fidel Castro ostati nacionalna veličina, kojoj nitko neće moći prigovoriti manjak patriotizma, anacionalnost i sve ono što se često znalo prigovarati komunističkim vođama (i uopće elitama)  u Europi. On je kroz svoju vladavinu  vrlo uspješno i umješno povezivao nacionalizam i komunističku ideologiju. Njegova revolucija, bila je prije svega borba za nacionalno oslobođenje, a komunizam je, premda logično, ipak nakalemljen naknadno. 

Piše: MARINO BADURINA 

Kubanke i Kubanci slave 90. rođendan (13. kolovoza) El Commandantea.  Za tu priliku Kuba će biti pretvorena u veliku glazbenu pozornicu, iako nikakve službene državne parade i manifestacije neće biti. No nije to samo rođendan povijesnog vođe kubanske revolucije, čovjeka koji je gotovo 50 godina bio na čelu te male otočne države već i prilika, kao i svaka slična obljetnica, za rekapitulaciju posljednjih 60 godina kubanske povijesti.  Nepobitno je da Castro svoj jubilej doživljava na Kubi koja se po mnogočemu razlikuje od one koju je on desetljećima vodio i gradio. Kuba je danas zemlja koja polako, ali sigurno, klizi prema tržištnom gospodarstvu, vlast sve više dozvoljava, čak potiče, privatnu inicijativu,  odnosi sa SAD-om, opterećeni višedesetljetnim embargom i podozrenjem, već su godinama u postupno uzlaznoj putanji. Ove godine Barack Obama bio je prvi američki predsjednik koji je došao u povijesni službeni posjet Kubi od pobjede revolucije (1959.) naovamo (točnije čak od 1928.), diplomatski odnosi ponovno su uspostavljeni, krajem kolovoza između dviju zemalja ponovno će biti otvoreni i komercijalni avionski letovi što će biti još jedan kick in the ass kubanskom turizmu, gospodarskoj grani u koju Kubanci već neko vrijeme polažu najviše nade. No sve to, koliko god blagotvorno djelovalo na kubansko društvo i ekonomiju, nezaobilazno prijeti da s vremenom potkopa i same temelje društvenog sustava. Ekonomski eklekticizam i pragmatizam moraju se kad-tad preliti i na političko polje, a to praktički znači preispitivanje i relativizaciju svega postojećeg. Time će se i prošlost, sadašnjost i budućnost kubanske revolucije naći na povijesnom ispitu. Ipak, današnja Kuba i dalje je nepobitno Castrova Kuba. I to ne samo zbog činjenice da vlast i dalje čvrsto drži njegov pet godina mlađi brat Raul i komunistička partija.  No, Fidel, kako ga prisno oslovljavaju njegovi sunarodnjaci, nije samo obični komunistički vođa i ideolog.  Za Kubance on je i svojevrsni „otac nacije“.  Nedavno je jedna mlada Kubanka izjavila da ga doživljava kao „svog djeda, kojeg svi vole“. On je nešto kao kubanska Kraljica majka, čovjek koji je oduvijek tu, bez kojega je teško zamisliti svakodnevicu. Što god da se dogodi s Kubom i kubanskim društvom u budućnosti možemo pretpostaviti da će Fidel Castro ostati nacionalna veličina, kojoj nitko neće moći prigovoriti manjak patriotizma, anacionalnost i sve ono što se često znalo prigovarati komunističkim vođama (i uopće elitama)  u Europi. On je kroz svoju vladavinu  vrlo uspješno i umješno povezivao nacionalizam i komunističku ideologiju. Njegova revolucija, bila je prije svega borba za nacionalno oslobođenje, a komunizam je, premda logično, ipak nakalemljen naknadno. Doduše, nije kubanska revolucija po tome jedinstvena. Čitavo iskustvo 20. stoljeća pokazalo je da su komunistički pokreti imali uspjeha samo ondje gdje su se usko povezali s borbom za nacionalnu emancipaciju. No, u kubanskom slučaju to se može doimati i kao pitanje što je bilo prije, kokoš ili jaje?

Stidljivi komunist

Castro je svoj autoritet vođe revolucionarnog pokreta protiv Batistinog režima gradio kao nadideološka figura, pozivajući se prije svega na patriotske tradicije Joséa Martíja, borca za oslobođenje Kube od španjolske kolonijalne vlasti i američkog ekspanzionizma u 19. stoljeću. U početku dakle, nikakav komunizam nije se spominjao. Kako je svjedočio nekadašnji bliski Castrov suborac Carlos Franqui, svi  su znali da je njegov brat Raul komunist, da su komunisti Che Guevara, Camilo Cienfuegos, Celia Sánchez itd.  (kasnije sve istaknuti vođe kubanske revolucije), ali za Fidela to nitko nije znao, niti je on tako istupao. Dapače, još 1960., više od godinu dana po zauzimanju vlasti, za međunarodnu javnost izjavljivati će: „Vrlo jasno… nismo komunisti!“ . Takvo njegovo držanje mnogi će kasnije interpretirati suviše doslovno, izvlačeći zaključak kako je pritisak SAD-a na Kubu zapravo najviše doprinjeo Castrovom otkliznuću u komunizam i, što je još važnije, u sovjetski lager. No to može biti samo djelomično točno. Nepobitno je da su Castro i njegovi suradnici od početka bili ne samo nacionalno već i socijalno revolucionarni. Supstrat njegovog pokreta „26. srpanj“ (nazvan po datumu neuspješnog napada na Batistinu vojnu utvrdu Moncada 1953.) činili su već gotovo formirani komunisti (gore navedeni), a mnogi, uključujući i samoga Castra, očigledno su bili u nastajanju. Prema tome, politika SAD-a  (barem ona nakon 1959.), teško se može okriviti za komunizam na Kubi. Castro kao mali David naprosto nije mogao od početka gurati prst u oko velikom Golijatu i otvoreno proklamirati komunizam. Američka poslijeratna doktrina temeljila se na spriječavanju širenja komunizma u bilo kojem kutku zemaljske kugle. Bilo je, stoga, vrlo smjelo uspostavljati prvu komunističku vlast u zapadnoj hemisferi. To je trebalo raditi vrlo polako i perfidno. No kako Amerikanci nisu bili bedasti oni su relativno rano odlučili početi raditi na obaranju Castrove vlasti, ne čekajući da se otvoreno pokaže njen pravi karakter.  No upravo tu su učinili i ključnu pogrešku. Jer su na perfidnu igru odgovorili otvorenim neprijateljstvom. Dokaz je to kako se i veliki Golijat može uspaničiti, ako mu se mali David isuviše približi. Naravno, paniku je najviše izazivala mogućnost da će David sa sobom za ručicu dovesti svog, crvenog, Golijata tj. SSSR. Američki obavještajni izvori tijekom 1960. govorili su o Castrovom nepobitnom antiamerikanizmu  i prosovjetskom stavu, čak i ako dugo nisu mogli sa sigurnošću potvrditi njegovo komunističko opredjeljenje.

Odnosi sa SAD-om

No SAD su procijenile da Castro za njih predstavlja opasnost čak i bez komunizma. Nešto slično onome što će kasnije primjerice biti Ajatolah Homeini u Iranu. No, upravo tim svojim otvorenim neprijateljstvom, koje su sigurno potencirali, kao što to čine i danas, jastrebovi u Washingtonu, SAD su u svom najbližem susjedstvu  i dobile, ne samo jednu komunističu državu, već i vjernog igrača Sovjetskog Saveza. Dali su otvoreni alibij Castru da prizove sovjetsku pomoć, a Sovjetima da interveniraju u ime zaštite male državice pred velikom imperijalističkom silom. Da je bilo više mudrosti Kuba je možda otpočetka mogla biti nesvrstana zemlja, koja ne bi predstavljala prijetnju SAD-u, čak štoviše, poput svojevremeno Jugoslavije, računala bi na pomoć jedne velesile pri obrani od druge i obrnuto. Castro je bio dovoljno svojeglav i nesklon stavljanju pod bilo čiji strani utjecaj da ga se moglo privesti k takvoj poziciji. Ako je to bilo moguće s Jugoslavijom i Titom koji  je na čelo svoje Partije svojevremeno došao  kao direktni čovjek Moskve i Kominterne, sigurno bi bilo moguće i sa Castrom za kojega Sovjeti u početku nisu niti čuli,  niti znali tko je. Ovako Castro je dodatno poguran u čvrsti sovjetski zagrljaj.  Kuba kasnije, doduše, jest bila članica Nesvrstanih, ali je i u tom pokretu maltene igrala ulogu sovjetskog trojanskog konja.  Zbog takvog Castrovog nagnuća u rujnu 1979. preko oceana će se, na konferenciju nesvrstanih u Havani,  s velikim naporom morati uputiti i već onemoćali Tito, upravo zato da bi svojim autoritetom spriječio „svrstavanje Nesvrstanih“.

Takva politika SAD-a prema Kubi bila je plod, koliko prvotne nedovoljne zainteresiranosti, potom trenutne kratkovidnosti i panike, toliko i povijesnog razumijevanja čitave Latinske Amerika kao „dvorišta SAD-a“, u kojemu se mora znati tko je gazda. Zato se ono što su u nekim dijelovima svijeta SAD radile kapilarno, idejno, politički, ekonomski itd., ovdje željelo uraditi đonom. Prvo vojnom invazijom (Zaljev svinja 1961.), a potom i, pokazat će se višedesetljetnom, ekonomskom blokadom tj. embargom kojom se Kubu željelo slomiti. Konačno, kubanska nuklearna kriza 1962. bila je točka bez povratka. U njoj je uloga Fidela Castra bila praktički nebitna. U dramatičnih trinaest dana pregovora između Hruščova i Kennedyja, ova dvojica nisu ga kontaktirali niti jednom, kao da se radi o ničijoj zemlji. Castro je iz te krize izašao povrijeđena ponosa i sujete. Od tada Kuba je postala još jedno dijete Hladnoga rata  i iz tog okvira više nije mogla izaći ni da je htjela.

No, ako SAD i nisu krive za samu uspostavu komunizma na Kubi upravo se u njihovoj politici krije veliki dio odgovora na pitanje zašto se komunistička vlast ondje tako dugo održala. Dugotrajna ekomomska, pa i politička blokada, kubanskoj vlasti pružila je psihološko opravdanje i alibij za sve eventualne neuspjehe, podarila joj vanjskog neprijatelja od kojega živi svaki autoritarni režim. Koliko je  dugotrajna izolacija štetila Kubi, toliko je kubanskom režimu koristila. Takva inertna politika SAD-a počela se bitnije mijenjati tek s Obaminom administracijom. Ta politika sada ima daleko veće šanse da utječe na društveno-političke promjene na Kubi. Hoće li se ona nastaviti u istom smjeru razvijati i nakon predstojećih američkih predsjedničkih izbora, ostaje da se vidi. U međuvremenu, Fidel Castro u imaginaciji ne samo Kubanaca nego i velikog dijela svijeta, ostaje lik romantičnog borca, simbol otpora, komunistički don Quijote, čovjek koji je, prema legendi, izbjegao 600 atentata (mahom CIA-inih) i koji će, po svoj prilici, i kraj života dočekati, a da neće morati gledati propast svog životnog projekta.