Ubice na cesti biramo 26 godina!

Izdvajamo

• I tek tad popucaju šareni baloni puhani vjerom, nacijom, patriotizmom i otvori se sumoran vidik sarajevske svakodnevnice u kojem kule grade i bijesne aute voze upravo oni koji balone pušu dušama građana koji izdišu pod teretom dugova, čak i za hranu.

Povezani članci

• Čovićevim izmjenama Izbornog zakona BiH preko 17.000 Hrvata ne bi imalo svoje predstavnike u Parlamentu FBiH
• Ako se volite smijati, dodjite u Kamerni teatar 55, da se smijemo zajedno, predstava ”LJUPAF”
• Mišo Marić: Godine teške, godine slavne, godine zvjezdane
• Svjetski dan knjige i autorskih prava: Knjige predstavljaju jedan od najboljih destilata ljudskog znanja i iskustva
• PERSPEKTIVNI MLADI AUTORI I AUTORICE U POSEBNOM FOKUSU 55. FESTIVALA MESS
• Plenkovićeva magla na tanjuru

Foto: N1

Birači u BiH najveće dušmane vide u sebi jer sebi biraju dušmansku vlast. U tome nije izuzetak Sarajevo. I ne samo da nije izuzetak, već kao glavni i najveći grad ono je ogledalo i primjer drugima, dozlaboga loš.

Piše: Amer Tikveša

Građane Sarajeva godinama tište brojni problemi koji se direktno tiču njihovih svakodnevnih potreba. Nedostatak pitke vode, psi lutalice, opšte sigurnosno stanje, nekvalitetan gradski saobraćaj, samo su neki problemi specifični za Sarajevo. Tome još treba dodati i one koje manje-više svi imaju – nezaposlenost, loše obrazovanje, itd.

Uprkos tome, javni prostor Sarajeva već duže vrijeme okupiraju teme koje sve te probleme zamagljuju. Ustanovi se na osnovu nikakve argumentacije nedostatak patriotizma, pa se on opet ničim argumentovano pokuša bildati intoniranjem himne i dizanjem zastave pred početak školske godine. Svi problemi u obrazovanju ostanu tako po strani a kao glavni ispliva onaj kojeg nema.

Onda se doslovno izmisli izbacivanje bošnjačkih i bosanskohercegovačkih autora iz lektire u srednjim školama KS i stvori se priča o ugrožavanju bošnjačkog nacionalnog identiteta koja se izjednačava s negiranjem naziva bosanski jezik u RS.

Pokuša se izvršiti fašizacija javnog prostora kroz davanje imena jednoj osnovnoj školi po Mustafi Busuladžiću. Kad taj pokušaj ne prođe na Skupštini KS, onda se opet pokrene priča o ugroženosti.

Studentski parlament Univerziteta u Sarajevu kao glavni studentski problem u javnost plasira to što se predavanja i ispiti mogu održavati za vrijeme džuma namaza. Time se zadire u sekularni karakter Univerziteta, ali kad se odgovori tako, onda opet slijede optužbe o islamofobiji i antibošnjaštvu.

Pritom, da li ima neko ko to ne zna, Sarajevo je grad s apsolutnom bošnjačkom većinom u kojem je bošnjačka nacionalna partija na vlasti, u kojem se većina ljudi deklarisala kao vjernici na popisu, u kojem djeca imaju mogućnost pohađanja vjeronauka u školi, u kojem nesmetano rade organizacije za promociju kojeg god hoćeš vida bošnjačke kulture, u kojem su džamije najprisutniji objekti nakon onih za stanovanje, u koji se nastanjuju Arapi i ulažu a jedan od dominantnih razloga je islam. Dakle, nema govora ni o kakvoj ugroženosti, ali očigledno nema ni veće većine koja se osjeća više ugroženom od bošnjačke u Sarajevu.

Nisu, međutim, ublehe o ugroženosti dolazile samo iz islamsko-bošnjačkog kruga. Kardinal Vinko Puljić pokrenuo je hajku na predstavu Olivera Frljića „Naše nasilje, vaše nasilje“ kao na blasfemičnu i uspio je stvoriti atmosferu straha da su građani upozoreni da na nju ulaze na vlastitu odgovornost. I to nakon što im je ulazak bio zabranjen pa su sami s plaćenim kartama insistirali da uđu.

A onda, u jednoj noći, u Sarajevu manijak na zelenom za pješake, pri prekomjernoj brzini, autom usmrti dvije studentice, a dvije tramvajske stanice odatle drugi manijaci čovjeka nasmrt pretuku bejzbol palicama.

I tek tad popucaju šareni baloni puhani vjerom, nacijom, patriotizmom i otvori se sumoran vidik sarajevske svakodnevnice u kojem kule grade i bijesne aute voze upravo oni koji balone pušu dušama građana koji izdišu pod teretom dugova, čak i za hranu.

Paradoks je u tome što su samo nekoliko dana prije građani birali svoje predstavnike na lokalnom nivou. I odabrali su one koji pripadaju političkoj matrici sijanja straha i uspostave imaginarnih problema kao stvarnih. Ali, recimo da nije kasno pobuniti se pod uslovom da građani sad zaista aktivno prate rad tih koje su birali i da im ga usmjeravaju u pravcu rješavanja vlastitih egzistencijalnih problema a ne da budu gorivo za njihovo bogaćenje.

Ono sa čime vlast u Sarajevu pokušava krenuti u rješenje problema jest smjena komesara MUP-a. Preispitivanje odgovornosti je sasvim legitiman potez pa i eventualne sankcije koje proističu iz toga. Međutim, osim što je legitiman, taj potez je trebao biti i redovan, i to ne samo kad je MUP u pitanju. Reagovanje na taj način tek u ekstremnim situacijama pokazuje koliko je vlast neaktivna i koliko ne osjeća potrebu za preispitivanjem svog rada. Ne tjeraju je na to, ruku na srce, ni građani u dovoljnoj mjeri. I opet je srž problema u njima. Ono što bi sad trebalo uslijediti jest nastavak protesta do apsolutne dezideologizacije i depolitizacije lokalne i kantonalne vlasti. To ne znači da bilo ko na nekoj funkciji u opštini, gradu ili kantonu ne može pripadati nekoj političkoj partiji, ali znači da odgovornost za njegov rad mora pripadati građanima. Građani moraju imati mogućnost skidanja s funkcije onih koji su u njihovoj službi ako svojim postupcima nanose više štete nego koristi. I to prije izbora.

To se postiže tako što im se omogući potpuna transparentnost, uvid u sve aspekte poslovanja svih institucija nadležnih za kvalitet života u lokalnoj zajednici. Formalno, na to imaju pravo, suštinski uvida nema. I to je početna tačka rješenja problema da u svakom trenutku bilo ko od građana može dobiti potpunu informaciju o tome šta se radi po bilo kojem pitanju koje ga se tiče a odnosi se na funkcionisanje lokalne zajednice. Polaganje računa profunkcionisat će tek kad se protesti usmjere protiv onih koji ne daju odgovore i kad se zbog takvih stvari počnu gubiti funkcije.