Stid me je!
Izdvajamo
- Ostaje još samo vlastiti stid. Stid žrtve. Stid poniženih i uvrijeđenih građana zbog vlastodržačke - BESTIDNOSTI. A njega nam NIKO i NIČIM ne može zabraniti. Stid me je! Sve ovo ispisujem teškom gorčinom građanskog i ljudskog stida koji me pritišće i melje poput mlinskog kamena. I nije me stid što se stidim. Jer, stid je ona istinska mjera naše ljudskosti.
Povezani članci
- ZVONIMIR NIKOLIĆ: ZAŠTO KOD NAS NE USPIJEVAJU PROTESTI?
- Draško Luković: Brutalna stvarnost
- Čović je pristao na izbornu utakmicu i time potvrdio valjanost Izbornog zakona
- Imena ubijene djece u Sarajevu bit će sklonjena sa spiska “srpskih žrtava”
- Promocija knjige Gorana Simića u Zvonu
- Stari most u Mostaru osvijetljen likom Predraga Lucića
Sve ovo ispisujem teškom gorčinom građanskog i ljudskog stida koji me pritišće i melje poput mlinskog kamena. I nije me stid što se stidim. Jer, stid je ona istinska mjera naše ljudskosti. Samo iz stida progovara istinska čovječnost Čovjeka. Stidim se, dakle, postojim!
Izuzetno loš odaziv građana na godišnjicu protesta, obeshrabrio je mnoge.
Ali nema potrebe za tim.
To i nije tako porazno što na prvi pogled izgleda.
Čak štaviše!
Budimo realni: Razlog lošem odazivu je ili zimsko vrijeme (studen), ili – strah građana.
I jedno i drugo pada na obraz vlasti.
Foto: FN
Dakle:
Ako je u pitanju STUDEN, onda to govori samo o tome da ogroman broj golih, bosih i neuhranjenih građana, nije mogao da se izlaženjem na ulicu, izloži riziku ugrožavanja svog krhkog zdravlja. Tim prije što bez posla i zdravstvenog osiguranja ne bi bili u prilici da sebi obezbijede ionako preskupo liječenje.
Kad bi bilo pameti, umjesto što potajno likuju, vlasti bi trebale da se POSTIDE odsustvom pokazane i ubogošću prokazane bijede vlastitih građana.
A ako je u pitanju STRAH naroda, onda sva vlastodržačka priča o etno-demokratiji pada u vodu, iz koje izranja i drugi, dodatni razlog, za STID ovdašnjih vlastodržaca.
To je logička strana stvari.
Ali, logika je odavde – poodavno protjerana.
Od STIDA VLASTI, baš kao i od njenih pustih OBEĆANJA, očito nema ništa.
Pa šta nam ostaje?
Ostaje još samo vlastiti stid.
Stid žrtve.
Stid poniženih i uvrijeđenih građana zbog vlastodržačke – BESTIDNOSTI.
A njega nam NIKO i NIČIM ne može zabraniti.
Stid me je!
Sve ovo ispisujem teškom gorčinom građanskog i ljudskog stida koji me pritišće i melje poput mlinskog kamena.
I nije me stid što se stidim.
Jer, stid je ona istinska mjera naše ljudskosti.
Samo iz stida progovara istinska čovječnost Čovjeka.
Stidim se, dakle, postojim!