Spomenici životu – spomenici smrti

Izdvajamo

• Bogdanović je Partizansko groblje – jedan od najznačajnijih simbola Mostara i najboljih arhitektonskih ostvarenja na ovim prostorima – kao i druge svoje spomenike gradio u duhu univerzalnosti i humanosti, u želji da promoviraju i svjedoče život, da budu simboli novog vremena u kojemu neće biti spomenika. Bogdanovićevi spomenici su uzvišene i veličanstvene pohvale životu za razliku od mnogih sadašnjih koji slave patnju, prkose drugima, zaudaraju na smrt i vapiju za osvetom.

Povezani članci

• Desetak radnika Gradskog saobraćajnog preduzeća Sarajevo stupilo u štrajk glađu
• Održana Noć knjige u Buybooku
• Dragan Markovina: Kome i zašto smeta obnova Partizanskog groblja u Mostaru?
• Cafe Nostalgija: Jajce, na ruševinama utopije
• Hrvatska koristi vodu Buškog jezera bez sporazuma sa BiH, po dozvoli Herceg-Bosne
• NEKOME VAŠA ČASNA BORBA SMETA

 Foto: šg

Bogdanovićevi spomenici su veličanstvene pohvale životu. Mnogi današnji su paćenički spomenici koji slave patnju i njeguju kulturu smrti kojoj nikad dosta mrtvih

Piše: Drago Bojić

Činjenica da su devedesetih godina devastirani i uništeni mnogi antifašistički spomenici podignuti u bivšoj državi najbolje oslikava razaračku energiju nacionalnih i vjerskih ideologija koje su uništavale i uništavaju sve ono što je njihova duhovna, kulturna, etička i estetska suprotnost. Sadašnji odnos prema Partizanskom groblju u Mostaru, njegovom stvarnom i simboličkom značenju, posve je u skladu s nacionalističkim mentalnim sklopom, pogledom na svijet i kulturom života. Partizansko groblje u Mostaru, kao i neki drugi veličanstveni spomenici iz vremena bivše države, naprosto su smetnja koju se želi ukloniti baš onako kako su se uklanjali i uklanjaju i ljudi koji se ne uklapaju u sadašnju dominantnu nacionalističku paradigmu života. Spomenik podignut u znak sjećanja na poginule mostarske partizane, na antifašiste koji su se suprotstavili zlu fašizma, mora biti smetnja u gradu i društvu u kojem većina podržava fašizam. Sadašnje uništavanje Partizanskog groblja jest uništavanje i same ideje antifašizma, pokušaj da se ona posve zatre i da se zastraši i ušutka mali preostali dio društva koji čuva antifašističku baštinu i zastupa njezine vrednote.

U zadnjim godinama svoga života, kad su se njegovim spomenicima klanjali Beč, Europa i svijet, dok su te iste spomenike devastirali i uništavali balkanski nacionalisti, Bogdan Bogdanović je govorio da je gradio spomenike tako da ne liče na spomenike, da je stvarao kontemplativne igrarije jer je volio element igre i da je cijelo to vrijeme priželjkivao svijet bez spomenika. Zato su ga užasavali novi spomenici za koje je govorio da su strašni, da su paćenički spomenici koji slave patnju, a na život. Bogdanovićev odnos prema vlastitim i uopće prema spomenicima dočarava i anegdota koju je sam pričao. Za svoje spomenike je dobio mnoge pohvale i nagrade, ali je jedan od najdražih komplimenata i to baš za spomenik u Mostaru dobio od jedne žene koja mu je jednom prilikom ispovjedila da su je njezini roditelji „napravili“ na Partizanskom groblju.

Za razliku od veličanstvenih Bogdanovićevih spomenika, većina današnjih pokazuje totalnu odsutnost duha, osjećaja za lijepo, za mjeru. Ta gorostasna arhitektonska rugla koja unakazuju mnoge gradove nisu građena iz pijeteta prema mrtvima i njihovim stradanjima, već zbog ludosti živih da im posluže kao kolektivna nacionalna svetišta u kojima će se buduće naraštaje napajati zlopamćenjem, mržnjom i osvetom. Mnogi suvremeni spomenici koji su podignuti uz crkve, hramove, džamije, na grobljima i mezarjima, ne svjedoče Boga života nego Boga patnje i smrti pred čijim se licem izjednačavaju žrtve i krvnici. Ti spomenici maskiraju pojedinačna stradanja, zastiru lica ljudi, obescjenjuju žrtve, pretvaraju ih u brojeve, po mogućnosti što veće, kako bi se pojačala mržnja i isključivost prema drugima. Na njima se ponekad odašilju iste one političke poruke zbog kojih su stradavali ljudi, žrtve se zloupotrebljavaju za sadašnje probitke, mrtvima se maše kao trofejima – sve to uz duhovnu asistenciju i zazivanje Božjeg imena. Mnogi od tih spomenika ne dopuštaju mrtvima da počivaju u miru, jer ih se stalno i iznova „sahranjuje“, kako bi se na njihovom stradanju beskrupulozno bogatilo, kako bi služili kao mrtva vojska sadašnjih i budućih političkih, nacionalnih i vjerskih netrpeljivosti i sukoba. Tako se njeguje kultura smrti, kojoj nikad nije dosta mrtvih i nikad dosta spomenika.

Ništa tako precizno ne govori o naravi sadašnjih nacionalističkih ideologija kao njihova spomenička kultura. Spomenici s nacionalnim simbolima, križevima, krstačama i nišanima koji su posijani posvuda, simboli su kolektivne primitivnosti, nacionalne opijenosti, vjerskog fanatizma, ljudske gluposti i bahatosti. Kultura je općenito, a posebno spomenička na ovim prostorima izgubila na uzvišenosti, zaglibila u primitivizam, vulgarnost i dekadenciju. Izgubila je svoju višu dimenziju, univerzalnu vrijednost i postala je dio političkog sukobljavanja i razračunavanja s neistomišljenicima. Iz tog fašističkog mentalnog sklopa dolaze i zahtjevi za nacionalnom standardizacijom kulture, za javnim linčom, sankcioniranjem i uklanjanjem ljudi duha i mišljenja.

Bogdanović je Partizansko groblje – jedan od najznačajnijih simbola Mostara i najboljih arhitektonskih ostvarenja na ovim prostorima – kao i druge svoje spomenike gradio u duhu univerzalnosti i humanosti, u želji da promoviraju i svjedoče život, da budu simboli novog vremena u kojemu neće biti spomenika. Bogdanovićevi spomenici su uzvišene i veličanstvene pohvale životu za razliku od mnogih sadašnjih koji slave patnju, prkose drugima, zaudaraju na smrt i vapiju za osvetom.