SERGIO ŠOTRIĆ: HVALA TI MOJ STANIŠIĆU
Povezani članci
foto: G. Leber
Na kraju krajeva, Saša Stanišić je zbog “mojih” danas to što jeste: njemački književnik, porijeklom iz Bosne i Hercegovine, kao što su danas mnogi od nas: njemački naučnici, njemački sportisti, njemački privrednici, njemački konobari, njemačke sobarice i njegovateljice…
Mnogo je zadnjih sedmica u Njemačkoj pisano, o momku iz multietničke Bosne i Hercegovine – Saši Stanišiću (rođen u Višegradu 1978.), mnogo je komentara na radio stanicama u eter emitovano ne samo o činjenici da je Stanišić (između ostalih nagrada) 2014. bio dobitnik nagrade sajma knjiga u Leipzig-u, te da je Saša ove godine dobitnik najrenomiranije njemačke književne nagrade („Buchpreis“), nego prije svega o njegovom javnom nastupu pri dodjeli ovogodišnje književne nagrade o njegovoj javnoj kritici dobitnika ovogodišnje Nobelove nagrade za književnost austrijskog književnika Petera Handke, koji je u prošlosti na razne načine bio prominentni advokat srpskog ultra-nacionalizma.
Prilikom dodjele ovogodišnje književne nagrade, Saša Stanišić se mogao kurtoazno zahvaliti sa mnogo “bla-bla-bla” (kao sto je to i „dobar“ običaj), mogao je da uopšte ne spomene Handkea (i time ne polarizira svoje poštovaoce), ali nije…
Siniša Stanišić je izabrao puno tezi put, u njemačkoj i svjetskoj javnosti, i javno rekao u medijske mikrofone (između ostalog): “Ja sam imao sreću, da izbjegnem svemu onome, što Peter Handke NE OPISUJE u svojim tekstovima”.
Nakon toga su pljuštali medijski komentari u stilu: da li je Stanišić trebao da koristi „svetu binu“ dodjele njemačke književne nagrade, da politizira, da to ipak nije bilo mjesto, da nije bilo vrijeme, da nije ovo, da nije ono…
Što se mene lično tiče, želim da kažem, da sam sa ovim Sašu Stanišića doživio ne samo kao genijalnog njemačkog pisca (Saša piše na Njemačkom jeziku), nego i kao čovjeka, koji kako bi znali reći moji preci – ima muda, koji ima snagu u najsvečanijim trenucima njegove profesionalne karijere (kada je većina sklona konformizmu, relativizaciji ili onome sto u BiH stoji ispod naslova:”ne talasaj”), da se suočava sa zločinima “svojih” (koji su i “moji”) u Višegradu, u Bosni i Hercegovini.
Na kraju krajeva, Saša Stanišić je zbog “mojih” danas to što jeste: njemački književnik, porijeklom iz Bosne i Hercegovine, kao što su danas mnogi od nas: njemački naučnici, njemački sportisti, njemački privrednici, njemački konobari, njemačke sobarice i njegovateljice…
Tek kada se većina nas (što sam ja srećom davno uradio) suoči sa zločinima, greškama, zabludama “svojih” i svih “naših”, tek tada će multietnička Bosna i Hercegovina krenuti putem prosperitetnog razvoja države, iz koje mladi talenti neće biti prisiljeni odlaziti, države u koju će početi ulaziti i kapital i stručnost i život dostojan svakog čovjeka.
Zadnjih sedmica me uopšte nisu sekirali pojedini komentatori njemačkih medija, koji su se trudili naći razloge, da Stanišić ipak nije trebao, jer znate – ipak to nije bilo mjesto, ipak nije bilo vrijeme, znate – ne prilići književniku Stanišiću da javno kritikuje književnika Handke-a, znate – umjetnička djela treba promatrati odvojeno od ličnosti autora itd.
Moj komentar – u poređenju sa njihovim opširnim “stručnim” analizama – je vrlo kratak:
Hvala ti MOJ Stanišiću!