ENG
Sarajevski univerzitet i bahati vlastodršci: ŠTRAJK ILI PROPAST
Autor/ica 👤Enver Kazaz
Izdvajamo
- Danas su on i njegova akademska zajednica na raskrsnici. Ako uđu u sukob sa kantonalnom vladom u tehničkom mandatu i to pred izbore, mogu potpuno obesmisliti političku scenu i oduzeti i zadnju preostalu mrvu ugleda bahatim političkim oligarhijama. No, to bi značilo radikalnu promjenu u djelovanju do sada pasivne akademske zajednice i njen izlazak na ulice, u javnu borbu sa političkim moćnicima. U toj borbi politika bi izgubila sve, a akademska zajednica mogla bi dugoročno postati kritičkim faktorom vlasti i stalnim njenim korektivom. Univerzitet bi se, dakle, vratio svojoj prirodnoj zadaći – kritici moći i stvaranju društvenog i humanističkog znanja kao stalnog procesa dostizanja novih i novih vrijednosti. Pitanje je samo da li akademska zajednica ima svijest o toj mogućnosti i dovoljno odlučnosti da poduzme takav korak.
Povezani članci
Foto: Oslobođenje (Studenti Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu)
Nužno je poduzeti takvu vrstu štrajka, koji bi pokrenuli profesori i studenti zajedno. On bi mogao uistinu blokirati kompletan državni sistem i razobličiti vlast, te dovesti u pitanje ne samo njen opstanak, nego i poslati poruku svakoj budućoj vlasti da učas može biti izbačena iz svojih stolica. Istodobno s tim, takav štrajk bi stvorio i novi model građanskog neposluha i kanalizirao građansko nezadovoljstvu u smjeru institucionalizirane direktne demokratije i stalnog građanskog neposluha kao korektivnog faktora vlastodržačkih oligarhija
Izvan interesa medija, zaokupljenih budućim izborima i kandidaturama za članove Predsjedništva BiH, te pripremama busija iz kojih će pucati protiv svakoga ko eventualno njihovom kandidatu nastoji uzeti mjesto u troglavoj bosanskoj aždahi, kako građani BiH često nazivaju zgradu u kojoj sjede etnopredsjednici, odvija se vrlo zanimljiv proces unutar sarajevske akademske zajednice. Naime, vlada Kantona Sarajevo, u tehničkom mandatu od ovogodišnjih februarskih građanskih protesta, nije uplatila čak tri tranše ovdašnjem univerzitetu, čiji ga zaposlenici vrlo često u svojoj samoljubivosti vole nazivati centralnim i najboljim u BiH. I dok se mediji raspoređuju utvrđujući linije fronta pred oktobarske izbore, profesorski, asistentski i birokratski kadar sarajevskog univerziteta stidljivo šapuće o mogućem štrajku u septembru, još uvijek dvojeći oko toga da li konačno izaći iz dvadesetogodišnje pasivnosti u koju je dobrovoljno otišao i iz koje je na različite načine davao legitimitet vlastodršcima. Natjeran filozofijom gladnih stomaka i prijetnjom da će se u potpunosti urušiti sistem visokog obrazovanja u sarajevskom kantonu, a onom na nivou BiH kao i da i nema spasa, taj kadar proklizava u provincijalizaciji, komercijalizaciji i getoizaciji znanja, čast prerijetkim izuzecima, a danas je na raskrsnici – ili će odgovornost za svoju i sudbinu visokog obrazovanja uzeti u vlastite ruke, ili će i dalje, podjarmljen, služiti moćnicima na vlasti i servilno ispunjavati sve njihove bezočne želje.
Ako se odluči za prvu mogućnost, on će se konačno suočiti sa leproznom stvarnosti zemlje u kojoj radi i vlastitom odgovornosti za nju, bez velikih šansi da tu stvarnost u bitnome promijeni, ali bi mogao započeti mukotrpni i dugotrajni proces liječenja, i vlastitog i društva u cjelini. Ako, pak, nastavi sa svojim dosadašnjim pokorničkim odnosom prema vlastodržačkim kartelima, može očekivati smo jedno – sopstvenu i akademsku i egzistencijalnu propast i potpun trijumf koruptivne, nepotističke, kriminogene vlasti u zemlji koja još nije mentalno izašla iz rata i koja je talac političkih kartela što manipuliraju nacionalističkom ideologijom, kako bi maksimalno efikasno opljačkali sve društveno bogatstvo.
Ali, prije analize ove dvije mogućnosti pred kojima se nalazi sarajevska akademska zajednica, nužno je istaći da su upravo njeni pripadnici osmislili i izveli nakaradnu reformu visokog obrazovanju u BiH i kreirali narativni sistem nacionalizma i kvazinacionalizma stvarajući platformu za identitarni obrat sve tri etničke zajednice i bosanskohercegovačkog društva u cjelini. Treba se samo sjetiti ministrovanja npr. Fahrudina Rizvanbegovića Federalnim ministarstvom za nauku i obrazovanje, njegovog potpisivanja segregacijske odluke o dvije škole pod jednim krovom i devastacije obrazovnog sistema, ili vlasti Hasana Muratovića i njegovog naredbodavnog provođenja Bolonjske reforme, pa da se shvate razmjere nekompetentnosti koja je obrazovni sistem postavila na pogrešne osnove i omogućila njegovu stalnu destrukciju. Začetak današnje krize stoga treba tražiti u strategiji koju je postavila tadašnja vladajuća politika, a koju su osmislili pomenuti univerzitetski profesori. Ta strategija je i proizvela kantonalno visoko obrazovanje sa njegovom potpunom ideološkom instrumentalizacijom. Jesu li ova dva i njima slični profesori pri tom izvukli i enormnu ličnu korist, i finansijsku, i političku, iz projekta urušavanja obrazovnog sistema, neka utvrđuju nadležni organi. Ovdje je važno istaći da se vlastodršci u pravilu odlučuju da ujarme nekompetentne profesore, kako bi lakše njima manipulirali.
Stvarajući kantonalni obrazovni sistem, bošnjačke političke oligarhije su, zajedno sa akademskim elitama, do krajnosti razvile potencijal koji im je ponudio Daytonski ustav, pa je svaki kanton sa bošnjačkom etničkom većinom dobio i svoj državni univerzitet. A to u praksi podrazumijeva dejtonizaciju visokog obrazovanja, i potpuno demaskiranje političke retorike koja zagovara promjenu Daytonskog ustava na nivou BiH, dok na teritoriji pod svojom političkom kontrolom do maksimuma koristi sve njegove negativne odredbe, kako bi od kantona načinila države-feude. Unutar dejtonizacije visokog obrazovanja stvoreno je na prostoru pod bošnjačkom političkom kontrolom npr. čak pet filozofskih fakulteta, dok je prije rata bio samo jedan i zadovoljavao potrebe cjelokupne BiH. Nakaradnost takve strategije ne ogleda se samo u činjenici da tih pet fakulteta vrši hiperprodukciju nastavničkog kadra za osnovne i srednje škole, već i inflaciju znanja, devalvaciju diploma, komercijalizaciju obrazovnog sistema i u konačnici obmanu studenata kojima se omogućuje da stiču diplome bez šanse da za života nađu posao u struci. Drugim riječima, već danas bi se pojedini odsjeci i studijski smjerovi na tim fakultetima mogli zatvoriti a da tržište rada to uopće ne osjeti. Doda li se tome činjenica da osim ovih pet u BiH postoje još zapadnomostarski, banjalučki i paljanski filozofski fakultet, postaje bjelodanom činjenica gotovo potpunog besmisla studiranja na njima u BiH. Broj svršenih profesora npr. književnosti naroda BiH i bosanskog/srpskog/hrvatskog jezika mogao bi, kako u šali kažu pojedini cinici, uskoro dostići broj novorođene djece, pa je pitanje da li i daleko bogatije zemlje od naše mogu finansirati takav besmisao. Država koja daje plaće tolikom broju profesora, asistenata i drugog osoblja potrebnog za odvijanje nastavnog procesa, zapravo, vrši likvidaciju svog visokog obrazovanja.
Slična situacija je i sa drugim fakultetima, a neusklađenost obrazovnog sistema i potreba tržišta rada rezultira daljnjim urušavanjem njenog ekonomskog sistema. Treba odmah istaći da je akademska zajednica objeručke prihvatila ovakvu strategiju „razvoja“ visokog obrazovanja i provođenje Bolonjske reforme na bosanski način, što je rezultiralo time da se u visokoškolskom procesu izgubi naučnost, a u prvi plan izbije njegova nastavnost. Drugim riječima, mala akademska zajednica, kakva je bosankohercegovačka, i ne može proizvoditi značajna nova znanja, ali može ona iz visoko razvijenog svijeta primjenjivati u BiH, ili u oblasti društvenih i humanističkih nauka stvoriti lokalno kritičko znanje. Namjesto takvog profiliranja univerzitetskog znanja, BiH je dobila sa Bolonjskom reformom srednjoškolizirane univerzitete, uz to ideologizirane i bez kopče na tržište rada i potrebe ovdašnje krhke ekonomije. U oblasti društvenih i humanističkih znanosti takvi univerziteti proizvodili su (čast prerijetkim izuzecima) narativni sistem za arhaizaciju, getoizaciju, autoviktimizaciju, klerikalizaciju, autostereotipizaciju, autogegzotizaciju sva tri etnička identiteta, a druge naučne oblasti razvijane su tako da zemlju učine nekom vrstom neokoloniziranog prostora, bilo ekonomija iz susjedstva, bilo onih iz svijeta. Jednostavno rečeno, univerzitetima nije data šansa da proizvodnjom znanja emancipiraju zemlju od ratnih ideologija i učine ju sposobnom za primjenu novih tehnologija, a na planu ekonomije konkurentnom sve agresivnijim tržišnim ekonomijama iz svijeta.
Grupa studenata Univerziteta u Beogradu u zgradi Rektorata tražili besplatno obrazovanje 2013.
Zato je glomazni, preskupi dejtonizirani univerzitetski sistem postao kočnicom, a ne faktorom razvoja BiH. Gledan iz te perspektive, Univerzitet u Sarajevu podijelio je sudbinu drugih, znatno manjih visokoškolskih organizacija, pri čemu je on nerijetko znao biti vodećim u proizvodnji konzervativnog modela znanja u društvenim i humanističkim naukama.
Danas su on i njegova akademska zajednica na raskrsnici. Ako uđu u sukob sa kantonalnom vladom u tehničkom mandatu i to pred izbore, mogu potpuno obesmisliti političku scenu i oduzeti i zadnju preostalu mrvu ugleda bahatim političkim oligarhijama. No, to bi značilo radikalnu promjenu u djelovanju do sada pasivne akademske zajednice i njen izlazak na ulice, u javnu borbu sa političkim moćnicima. U toj borbi politika bi izgubila sve, a akademska zajednica mogla bi dugoročno postati kritičkim faktorom vlasti i stalnim njenim korektivom. Univerzitet bi se, dakle, vratio svojoj prirodnoj zadaći – kritici moći i stvaranju društvenog i humanističkog znanja kao stalnog procesa dostizanja novih i novih vrijednosti. Pitanje je samo da li akademska zajednica ima svijest o toj mogućnosti i dovoljno odlučnosti da poduzme takav korak. Bojati se da za jedan takav lokalni kopernikanski obrat ona nema snage. Zato je vjerovatnije da neće napustiti svoju sadašnju ulogu u kojoj se do danas osjećala mediokritetski dobro i da će samo malo promijeniti svoj odnos prema vlastima, nastojeći da bude što manje vidljiva u njihovoj kritici. Takvo rješenje vodilo bi je očuvanju status quo situacije i poštovanju pakta sklopljenog sa vlastima na principu – ne ugrožavajte vi nas, nećemo ni mi vas.
Ali, vlast nema drugog rješenja. Ona je u svom rasipništvu odvela zemlju u dužničko ropstvo, pa sad mora štedjeti ne u svom, nego u tuđem ataru. A akademska zajednica pokazala se kao najposlušnija društvena grupa, poslušnija čak i od klera, kao ključnog ideološkog faktora u izgradnji etničkog i ukupnog društvenog identiteta. Ona nema, kao npr. na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, čak ni organiziran sindikat koji bi natjerao vlasti da sarjevski univerzitet uvrsti u budžet, njeni pripadnici nemaju čak ni potpisan kolektivni ugovor, a menadžmenti fakulteta i samog univerziteta dozvolili su gubitak autonomije univerziteta za račun vlastite političke funkcionalizacije.
U takvoj situaciji Rektorat Univerziteta i svi dekanati, čak uz suglasnost pojedinih studentskih organizacija, odlučili su da poskupe cijene studija, kako bi od studenata namakli novac za plate, otvarajući na taj način socijalni konflikt na univerzitetu. Jedino je svoj glas protiv digla studentska organizacija Filozofskog fakulteta, koja se izdvojila iz univerzitetske, pokazujući da je društveno odgovornija i zrelija od svojih profesora. Ona je i zaslužna što je inicijativa upravnih tijela univerziteta za poskupljenje cijena studija došla u javnost i izložena oštroj kritici. To je, ne zaboravimo, ona organizacija koja je tokom poplava prikupljala pomoć nastradalima i išla čistiti bosanske gradove od tona i tona otrovnog smeća. Tražeći javnu pobunu protiv gramzive vlasti, ta je organizacija akademsku zajednicu pozvala na zajednički štrajk. Ideja štrajka koji bi prekinuo bahati odnos vlastodržaca prema univerzitetu, potekla je od najboljeg djela akademske zajednice – nezavisne studentske organizacije, a ne univerzitetskog sindikata, koji je instrumentaliziran od vlasti kao i kompletan Bajramovićev, tobože nezavisni, sindikat.
A vlasti su manipulativno i mudro gurnule rektorat i dekanate fakulteta u sukob sa studentima, da bi svu studentsku ogorčenost lošim uslovima studiranja, bijednim standardom, osjećajem besperspektivnosti, čak beznađa usmjerile na njih i skinule odgovornost sa sebe. Iza toga se, naravno, krije bijedni cilj – uštedjeti neku mrvicu novca na račun ionako slabo plaćenog profesorskog kadra i do kraja potčiniti akademsku zajednicu svojoj vampirskoj političkoj volji. Drugim riječima, instinktom predatora, vlast je osjetila gdje je najmekše i ugrizla tamo, jer joj je akademska zajednica u svojoj servilnosti bila do kraja odana. Za razliku od npr. srednjoškolskog, osnovnoškolskog ili nekih drugih sindikalnih organizacija, sindikat visokog obrazovanja nikad se nije ozbiljnije usprotivio vlastima. Iza svega toga, pak, krije se krajnji cilj vlasti osmišljen još u vrijeme apsolutne vladavine SDA u Kantonu Sarajevo – stvoriti takav državni univerzitet koji neće biti konkurentan privatnima, Ganićevom, Jusufranićevom i sl., jer su pomenuti važni faktori te stranke. Druge stranke i strančice koristile su, pak, univerzitet, kao SDP npr., za afirmaciju svojih kadrova – izvjesnog Budimlića, Samira Arnautovića, Dubravka Lovrenovića, Fahrudina Oručevića, koji danas kao intelektualni snajperisti te stranke pišu demonizacijske bedastoće na portalu Ekran o porodici Uge Vlaisavljevića, ili demoniziraju rektora Avdipahića, kako bi stvorili utisak klanovsko-političke borbe na Sarajevskom univerzitetu. Time se oni svete Avdispahiću što je na izborima za rekotra pobijedio njihovog kandidata Dubravka Lovrenovića i nastoje prikriti odgovornost svoje stranke za urušavanje sarajevskog univerziteta dok je kantonalni ministar za nauku i obrazovanje bio Fahrudin Oručević. A obrazovni sistem i danas sa pozicije federalnog ministra za nauku i obrazovanje uništava SDP-ov ministrić Damir Mašić.
Akademska zajednica morala bi se ograditi od takve vrste manipulacije njenim interesima i odlučno zahtijevati korjenitu reformu visokog obrazovanja. Ona bi sadašnji preskupi, glomazni i nefunkcionalni dejtonizirani visokoobrazovni sistem zamijenila funkcionalnim, ozbiljno organiziranim i na naučnim temeljima zasnovanim državnim univerzitetom, bez komercijalizacije i merkantilizacije znanja kao javnog dobra jednako dostupnog svim socijalnim kategorijama.
Studenstski štrajk u Quebecu
Naravno, akademska zajednica morala bi odbaciti i model dosadašnjeg upravljanja Univerzitetom, gdje je sadašnji rektor, kao i svi njegovi prethodnici, uistinu dozvolio da Univerzitet bude ucijenjen od strane bahatih vlastodržaca i da uskraćivanjem tri i po tranše od strane kantonalne vlade dođe u pitanje i sam njegov opstanak. Ako se šaputanje o štrajku pretvori u septembru u nevidljivi oblik obustave rada po principu: držimo ispite, da studenti ne bi bili oštećeni, samo ne držimo nastavu, onda će vlast takav štrajk jednostavno prećutati i nastaviti sa dosadašnjom praksom urušavanja Univerziteta. Zato je nužno poduzeti takvu vrstu štrajka, koji bi pokrenuli profesori i studenti zajedno. On bi mogao uistinu blokirati kompletan državni sistem i razobličiti vlast, te dovesti u pitanje ne samo njen opstanak, nego i poslati poruku svakoj budućoj vlasti da učas može biti izbačena iz svojih stolica. Istodobno s tim, takav štrajk bi stvorio i novi model građanskog neposluha i kanalizirao građansko nezadovoljstvu u smjeru institucionalizirane direktne demokratije i stalnog građanskog neposluha kao korektivnog faktora vlastodržačkih oligarhija. Sam modalitet takvog štrajka vrlo jednostavno je realizirati – odbijanjem držanja ispita, odbijanjem septembarskog upisa studenta na sve studijske godine, organiziranjem javnih rasprava o položaju univerziteta i nauke u društvu sa zahtijevanjem besplatnog visokog obrazovanja i korjenite reforme onog dejtoniziranog. U suprotnom, tihim štrajkom o kojem se šapuće, ili nepoduzimanjem nikakvog oblika otpora, Sarajevski univerzitet ponovit će ono što je učinio Univerzitet Džemal Bijedić u Mostaru – bit će finansiran na principu kako je ćeif vlastodršcima, a to znači mrvicama sa vlastodržačke trpeze.
Autor/ica 👤Enver Kazaz
