Roko Markovina: A moglo je i moralo biti drukčije!

Autor/ica 👤tačno.net 4.6.2013. u 07:15

Povezani članci

I sada, nakon što su izrečene nepravomoćne presude Haškoga suda „hercegbosanskoj šestorki“ u ukupnom trajanju od 111 godina, prisjećam se mojih „skupštinskih dana“ u BiH, nađoh moje skupštinsko obraćanje poslanicima i zastupnicima i prisjetih se svih sjednica Hrvatskog kluba zastupnika u Federaciji BiH u tom „preddaytonskom vremenu“. Ovo pišem najviše zbog onih koji „lupaju“ po tisku, internetu i portalima gnjusne komentare, izjavljujući i čudeći se što se to Hrvatima dogodilo, pitajući se, zašto su svi baš protiv „nas“.

Možda njima nije znano, a tvrde suprotno, da je došla zapovijed iz Zagreba da Hrvati u BiH ne izađu na Referendum za samostalnost BiH, pa su onda Franjevci Bosne srebrene i dio poštenog klera u Hercegovini i Srednjoj Bosni za oltarom propovijedali da to hrvatski narod mora učiniti.

Možda njima nije znano da Krešimir Zubak, koji je obnašao funkciju predsjednika Hrvatske zajednice Herceg-Bosna (umjesto pok. Mate Bobana), nije želio potpisati verifikaciju Daytonskog sporazuma u Parizu ( jer je znao da ne može i ne smije žrtvovati rodnu Bosansku Posavinu, pa su ga, hitno pozvali iz Sarajeva u Zagreb, gdje je određeno da to učini Jadranko Prlić.

Možda njima nije znano da su taj Daytonski sporazum, u kojemu je stvorena tzv. Republika srpska potpisali, uz ostale i Franjo Tuđman i Slobodan Milošević i Alija Izetbegović te tako nagradili agresora za njegova ratna zlodjela.

Možda njima nije znano da smo samo 5 Posavljaka i moja maenkost, iako je bilo drukčije „naređeno“ iz političkih centrala, glasovali protiv potpisivanja tog, kako sam ga tada nazvao „Daytonskog bezrazuma“, pa iz tog razloga dostavljam i moj govor tijekom rasprave na Skupštini, prije glasovanja, kojega sam pronašao i donosim u cijelosti, iz kojeg je vidljivo da je moglo i morao drukčije biti, da se poslušalo.

(govor na skupštini BiH, nakon potpisivanja, a prije verifikacije u Parizu Daytonskog sporazuma, 30.11.1995.)

Poštovani poslanici i štovani zastupnici,

Gledao sam TV-prijenos potpisivanja Daytonskog BEZRAZUMA, a ne sporazuma, te loše režirane ceremonije srama i neukusa i strašno zažalio što uopće pripadam tom Svijetu, koji sebe naziva Civilizacijom, a njezine osnovne postulate ne priznaje i ne štuje. Jer, činilo mi se, gledajući, da je važniji bio razmještaj osoba i davanje riječi nego li same riječi, a o razlogu glede kojega se sve to događa, da i ne govorim.

Taj nesretni Billy Clinton gradio je svoju predsjedničku predizbornu kampanju na poštenom odnosu spram rješavanju krize u BiH i Hrvatskoj, ali je, postavši predsjednikom SAD «okrenuo ploču» (On ili Waren Christopher-svejedno) i nije htio pomoći onda kad nam je najviše trebalo, te je, danas, iznova okreće samo stoga što njemu treba. Da nije tragična, bila bi smiješna činjenica da su za sve vrijeme krvavoga rata u BiH i Hrvatskoj, slali UN-vojake da čuvaju mir, a sada će slati NATO-vojake da ratuju, kako bi sačuvali mir.

Rekoh MIR, a ne iskazah sve one negativne atribute vezane za ovu riječ poput: nepravedni, pokvareni, nametnuti, mir po svaku cijenu, nepošteni i td.

Zašto je tomu tako?

Pa stoga što najveći krvnik svih vremena na ovim prostorima (od Atile do danas), kojega su njegovi sunarodnjaci nazivali i «Slobo-Sadame», govori pred tim čudnim skupom, a što prenosi cijeli svijet i ovo: «U ovom građanskom ratu u BiH nema pobjednika»! (Pa on je pobijedio samim tim što mu nitko nije opovrgao tu sramotnu neistinu o građanskom ratu, s obzirom da je ovaj rat bio najtipičnija agresija do zuba naoružanog krvnika na bespomoćnu žrtvu.) i još: « ni jedna strana ne treba žaliti za koncesijama koje je dala, jer bez njih bi mir (on ovo naziva mirom, op. aut.) bio nemoguć». A Billy Clinton reče, k tome, da su: «predsjednici izrazili volju svojih ljudi i svojih naroda»! Pa nas nitko ništa nije ni pitao, nama je to sve skupa servirano, i to danas (a mi smo jedini legitimni i legalni narodni zastupnici u donošenju odluka u ovoj zemlji) a o Posavcima, Podrinjanima, Brčacima, Sarajlijama, Mostarcima i inima da se i ne govori. I još reče Billy da će «se poštivanje mira sprovesti čak i silom». (Jà čudna mira!)

Već tad mi je postalo jasno da ova naša BiH (za koju smo znali reći i ponosna i prkosna od sna i…) nije ovoga puta prodana, kao nekoliko puta u svojoj povijesti, već je IZDANA!

Naš Predsjednik (Izetbegović) vidljivo nezadovoljan ponuđenim «MIROM», očito primoran da stavi svoj potpis – paraf na taj Daytonski bezrazum, reče: «Ovo je povijesni dan za BiH, ali i za cijeli svijet. Za Bosnu, jer će rat zamijeniti mir, a za svijet, jer je to moralno pitanje».

(O kakvom to moralu svijeta govori Izetbegović, upitah se, kad tog morala svijet nema, kad je tom svijetu glavni moral SILA, NOVAC i INTERES. Da nije tomu tako, zar bi došlo do tolikog klanja, silovanja, paljenja, pljačkanja…) I još reče naš Predsjednik: «Mi ćemo ostvariti potpisane obveze. Očekujemo posebnu podršku USA. Ne oklijevajte, jer čineći tako olakšavate patnje mnogih ljudi i sprječavate rat u Regiji». I konačno, kao šlag na tortu, reče: « Bolji mir nije mogao biti postignut. Ovo nije pravedan mir, ali je pravedniji nego nastavak rata. Bog nam je svjedok da smo učinili sve da patnje našega naroda prestanu».

Slažem se, bilo je teško, povijesno, sudbonosno…ali imam nekoliko upita:

Zar je uistinu sve učinjeno da patnje našeg (valjda naših) naroda prestanu. (Naime, siguran sam da je Clinton i bratija imao rezervnu varijantu, kao prokušani diplomate i vrsni političari, koji ništa ne prepuštaju slučaju, od ove ponuđene, koja je 100% okrenuta Srbima s Pala i Beograda?
Što znači termin «naš narod»? Ispalo je da su okončane patnje jednog dijela našeg naroda, dok drugom dijelu tek predstoje! (Posavci, Podrinjani, Brčaci i td..) Ne vjerujem da smo ih već svrstali u «tuđi narod»!
Kako to da se za tri najbrojnija, «konstitutivna» naroda u BiH, određuju samo dva «entiteta» i znači li to da će Hrvati, kao najmalobrojniji konstitutivan narod jednostavno biti u nepovoljnijoj poziciji u odnosu na druga dva i da će se jednostavno «asimilirati» ili iseliti?

Nakon toga pojavljivali su se redom i ostali, od gosp. Tuđmana do predstavnika zemalja svjedoka. I Richard Holbruk – naravno, koji reče da «treba zaboraviti neprijateljstva i otvorene rane (kao da je to samo pritisnuti prekidač). NE SMIJE SE ZABORAVITI – DA SE NE BI PONOVILO, ALI TREBA POKUŠATI OPROSTITI DA BI SE MOGLO DALJE ŽIVJETI!

Satirali su se predstavnici zemalja svjedoka kako bi prikazali učinke svojih zemalja, a ti su «učinci» takovi da su naša groblja i haremi danas prepuni svježih humki, po BiH još tinjaju zgarišta i…tko zna kada će prestati.

Hvala vam gospodo iz svijeta na brizi i teškom trudu. Nas ovakav vaš mir ne veseli, jer mir nije mir ako se sprovodi puškom i pendrekom. Hvala Ti, Billy Clintone, samo u ime živih, ali ne i u ime mrtvih i raseljenih, posebice ne u ime onih koji se ovim vašim sramotnim mirom tek trebaju raseljavati.

Mrtvi naši nisu pali za ovakav mir!

A Ti, Billy Clintone, očito još uvijek ne znaš s kim imaš posla. Najveći krvnik ovih prostora oholo se šepuri pred svima vama i svoj cinizam prosipa beskrajno, a sam sebe, s pomoću svojih «telala» iz Beograda kandidira za Nobelovu nagradu za mir!!! I dobit će je – kakva je svjetska pravda. Ti upravljaš ovim svijetom, Billy Clintone, ili barem to pokušavaš, a taj svijet gleda već tri pune godine iz svojih udobnih fotelja, kako se njišu nedužne obješene noge jedne bosanske djevojke nakon silovanja, kako lete ruke i noge po Markali u Sarajevu i pada teški, crni snijeg i kako se smrzavaju djeca, kojima je jedina zimska vatra, vatra granata s okolnih brda.

Vi ste dopustili balkanskom krvniku da četiri godine krčmari po Balkanskoj krčmi, a svjetla su u njoj već odavno ugašena. I konačno, kad se upalio samo mali plamičak svjetla, prestaje krvavi pir i on dobiva sve ono poradi čega je i započeo rat. I…nikomu ništa!

Prošli put sam vam izrekao jednu poruku borca iz Posavine, a koja glasi: «Ne treba mi domovina u kojoj nije i moj zavičaj!». Zar vam nije jasno da je Bosna ovim «mirom» izdana. Bosne, gospodo, nakon ovakvoga «mira» više nema! Ovo je samo početak njezina nestanka. Nekih davnih godina, još u doba Turskog carstva, govoreno je «Bosna šutke pade». To se ponavlja i danas. Bosna, šutke, pada! A MI?

Mi bismo, najprije morali izbrojiti mrtve, urediti groblja i hareme, procijeniti srušeno i popaljeno, procijeniti sve uništeno…i dobiti PRAVEDNU NADOKNADU (ali, koja se to pravedna nadoknada može očekivati od ovako «pravednog svijeta»?), utješiti silovane i obeščašćene, djecu – neželjeno rođenu odgajati po nekim čudnim nazorima u kojima je sasvim drukčiji – neželjeni gen, te, konačno shvatiti da valja započeti život ispočetka, sa amebama, bičašima i ponekim sitnim organizmom. I, kada sve to zbrojimo, tek ćemo onda shvatiti (Billy Clinton to neće nikada) koliku smo cijenu platili za ovaj SRAMOTNI MIR, kojega smo, kako kažu naši «glavari» – morali potpisati (a nismo ), a od kojih neki, na žalost, nisu imali ni pravo potpisa. (Zašto, npr. u delegaciji hrvatskog naroda nije bilo predsjednika Ustavotvorne skupštine FBiH, gosp. Mariofila Ljubića? Zašto nas poslanike i zastupnike nitko o tom potpisu, uvjetima i posljedicama nitko nije ništa pitao?) Taj BEZRAZUM nisu potpisali gospoda Zubak, Tadić i Šaćirbey! Zašto? Pa znali su da nemaju pravo i znali su što taj BEZRAZUM donosi! To je pitanje, koliko prava i pravde – toliko morala i časti, i protesta, najskoli, jer nisu pokleknuli pred silom. Junaci i časni ljudi, ili se bore do kraja ili se povlače, jer ne žele činiti nečasno.

U ovoj našoj Bosni ima velikih mudrosti, koje su izražene kroz poslovice. Spomenut ću ovom prigodom samo dvije:

«Lako je tuđim k….. gloginje mlatiti!» i

«Po tuđem prknu – sto degeneka!» (Prevedite to gospodi iz Daytona u originalu.)

Ovakav Daytonski (ne)mir mi, izgleda, moramo prihvatiti, ali ga NE MOŽEMO ODOBRITI! «Rodilo se – treba ga ljuljati» – opet će mudri Narod. Ali, kako ljuljati? Zar sa Srbima s Pala? Zar s karadžićima, mladićima, krajišnicima, kalinićima…? Dao Bog da se oni «degeneci» na njihova prkna okrenu, pa da budu konačno poraženi i da se bespovratno vrate u svoj povijesni mrak. Jer, neman fašizma s istoka mora se ratom poraziti! Nema druge! Na to nas uči i svekolika povijest! Sjetimo se «Boja na Mišaru» i dva «vrana gavrana, koji vele Kulinovoj kadi: »Ne ide ti Kulin-kapetane, niti ide – niti mu se nadaj. Hrani sina i šalji u vojsku – Srbija se umirit ne može!» Povijest se ponavlja, gospodo! A „narod, koji iz svoje povijesti ništa nije naučio – ona mu se mora ponoviti“ odavno je zapisao Platon!

Dan poslije Daytonskog (ne)mira – MUK i u Bosni i u Hrvatskoj!? Kao da se ništa nije ni dogodilo! (Slavlja je bilo samo u Beogradu i Banja Luci!) A neke daleke 1945. na dan 15. svibnja, čitav Svijet je slavio po ulicama. Zašto? Pa stoga što je toga dana fašizam konačno bio pobijeđen i nastupio je PRAVEDAN MIR! Danas, ovim Daytonskim bezrazumom – fašizam je pobijedio!…Nadam se ne za dugo. Kakav je to mir kojega narod ne slavi? A narod ne slavi, jer valja vidati rane, valja strijepiti što će donijeti novi dan – i noć, posebno! Posebice Posavcima, Podrinjanima, Brčacima, Srebreničanima, Sarajlijama, Mostarcima…I što sada? Slijedi Paris, pa London. Na toj «velikoj misi» u Versaillesu, konačno će biti pokopana Jugoslavija, na istom mjestu gdje se je i rodila 1918. Međutim, otvara se i nekoliko pitanja:

1. Što će biti s BiH državom, čiji smo mi članovi Parlamenta? Hoće li to biti samo država na papiru, ili pak neka fantomska – imaginarna država?

2. Hoće li Billy Clinton i društvo, konačno – preko naših leđa, slaviti svoju veliku pobjedu, pobjedu sile, novca i interesa?

3. Što će biti kada 60.000 stranih vojnika napusti našu državu, ako je ikada napusti? Hoće li nam ostati mali amerikančići, mali crnčići, mali mudžahedinčići, mali četničići i mali neki drugi i ponovni rat?

4. Hoće li AIDS, umjesto Karadžićevih hordi nastaviti harati Bosnom? (Gospodo, protiv Karadžića ima lijeka, ali protiv AIDS-a još nema!)

5. Hoćemo li potpisati to nešto u Parisu, duboko svjesni (a današnje rasprave na to ukazuju) da se tog potpisanog nećemo moći pridržavati. Posasvci, Podrinjani to jednostavno neće moći prihvatiti! Oni će se boriti do zadnjega. Do potpune pravde! Zbog same pravde! Zbog svojega na svome! Zbog ona «dva prsta obraza» koji ostaju i kada tijela nestane, o čemu sam vam prošli put govorio! («Sačuvaj dva prsta obraza, a glavu ako uspiješ»!)

Pravda je, gospodo, spora, ali dostižna. Pa, dostignimo je! Dođimo do nje svijetla obraza i uspravna stava! Uradimo najviše što možemo, časno i pošteno! Jer, u ovoj našoj Bosni, SAD i Europa nisu imale što izgubiti, osim tuđe krvi, krvi koja nije rođačka, a njihove strojeve, na žalost ne pokreće krv, već nafta. Kakav je to svjetski poredak?

Pa, takav gdje ponuda i potražnja, a ne moral i pravda (kako misli gosp. Alija Izetbegović) drmaju političkom trgovinom u kojoj mi ovdje, za njih nismo ništa vrjedniji od jednog barela nafte po glavi.

Štovani zastupnici i poštovani poslanici, ovdje sam od prvog dana ustroja Parlamenta, od prvih naših sjednica i radim tek koliko mogu i koliko me skromna pamet uči. Govorim u svoje ime, ni od koga nagovaran, ali siguran sam da ako se izgubi Bosanska Posavina, Podrinje, ako prihvatimo legalizaciju tzv. «Republike srpske» – BOSNE VIŠE NEMA. (Možda je to i bio konačan cilj!)

Ta zar nije bjelodano da je Daytonskom bezrazumom, iz razloga Clintonovih izbornih poena, počela pucati po svojim najtanjim šavovima i da će postati međunarodnim PROTEKTORATOM, dok se konačno ne raspadne, preda ili konačno, PRODA! (Daj Bože bio ja loš prorok!)

Postat ćemo rezervatom za Balkance i pisat će nas malim početnim slovom, kakvo i zaslužujemo. Indijanci su, svojedobno, u kritičnim vremenima imali Davy Crocketa, Bika koji sjedi i junake Alamo-a. Mi, na žalost, takovih nemamo. Ili će možda Sarajevo biti Alamo 20. stoljeća? (Ne dao Bog!)

Gospodo, ovo moje slovo nije tek ona poznata «rekoh i spasih dušu svoju» i ja za ovaj „bezrazum“ neću glasovati. Znate dobro da su svi moji dosadašnji istupi, imam ih sačuvane, a postoje i stenogrami i snimane zabilješke, bili su usmjereni na očuvanju BiH, makar bila uređena i na kondominijski način (a ovaj Bezrazum to nije!), da su bili su rukovođeni činom NADE I VJERE da će se moj glas ipak negdje čuti – a možda i uvažiti (kao što sam i prošli put govorio prije Daytona) usuprot svijesti da tek samo «lajem dok karavana prolazi».

Hvala vam i na pažnji i na pozornosti!

Dr.sc. Roko Markovina, zastupnik u

Skupštini BiH