Radomir Lazić: Katarza

Povezani članci

• Sarajevo 1914-2014: nismo naučili ništa
• Jesu li lopovluk, kriminal i korupcija bosanskohercegovački usud?
• Denis Bećirović: Prelomna pobjeda ZAVNOBiH-a u državnom parlamentu BiH
• Esad Bajtal: Na ulicama su bili gladni i poniženi zbog nemoralne vlasti
• Promocija knjige “Brodska cesta bb” Medihe Selimović
• Sarajevske noći i magle

 „Čovjek (je) osuđen na svoju vlastitu savjest, ali u isto vrijeme to je najveći dar koji je čovjek primio. Dar velik, ali zato ozbiljan, čak i opasan“  J.P. Sartre, Huis clos suivi de les Mouches, Paris, 1947.

Pratim, koliko mi strpljenje dozvoljava, pisanje  nekih, čitanja vrijednih, autora i po mojoj skromnoj ocjeni svi skupa su, sa svojim komentarima,  uvijek korak iza svih onih koji su uzrok naše nesreće, tragedije ili propasti. Uvijek analitičari njihovih pogrešnih i pogubnih poteza.  Nikad korak ispred.

Razumijem da neki i žive od toga i da bi im iole uređenija država smanjila mogućnost dobijanja ionako skromnih primanja. Neki od njih znaju koja je prava mjera dužine članka jer čitaoci i ne vole baš nešto nadugačko i naširoko. Ipak cijenim njihove pokušaje, u kojima skromno i diletantski  i sam ponekad učestvujem, kao doprinos otkrivanja istine o nama samima i podsticaja  da ovako neuki  i nepismeni, zaluđeni i zaglupljeni, bar progledamo.  Prolazimo, i oni koji pišu i mi koji čitamo, kroz neku vrstu katarze u kojoj provjeravamo jesmo li sami ludi ili ima još neko s nama u stalnoj borbi s vjetrenjačama.

Tragično je što nesvjesno svi skupa učestvujemo u vješto režiranoj predstavi u kojoj, bez ikakvog razloga, dokazujemo sebe, jer onakvi kakvi smo sada bili smo i prije deset i prije dvadeset godina, stvaramo privid o tzv. demokratizaciji društva,  stvaramo privid da i ti mediji prolaze kroz svoju katarzu a to onima koji predstavu režiraju a prvi moraju proći katarzu, doduše na nekom drugom, manje raskošnom mjestu, ide naruku jer  ovdje i katarza prolazi katarzu.

Sramnu i sramotnu ulogu su imali, služeći zlom gospodaru, mediji  za posljednjih dvadesetak godina.  Većina onih koji su ubijeni u proteklom ratu ubijeni su dva puta  a prvo u medijima.  I ponekad  mi se čini da,  objavljujući  sve članke ljudi koji dižu glas protiv opšteg ludila svuda oko nas,  ponovo rade istu stvar.  Bez vlastitog stava, bez poštivanja elementarnih profesionalnih i moralnih načela, ponekad i sa nedostatkom elementarne pismenosti,  javno i služeći  istom zlom gospodaru, potkazuju, stavljaju pred nišan one koji hoće i žele pomoći. Koji hoće i znaju bolje.

Moguće je da je danas  precjenjena  moć  medija obzirom da je kapital (ukradeni) taj koji ima apsolutnu moć i da i bez njihove pomoći gospodari naših života mogu biti „birani“ i „izabrani“. Razlog više da i oni krenu putem vlastite katarze.

Da  bar jedan dan, za početak, svi  ti „nezavisni“ i zavisni mediji objave samo jednu vijest.

Revizorski izvještaj o trošenju raznih državnih, paradržavnih, entitetskih i drugih organa.  Vijest koja se tiče onoga zbog čega ljudi loše ili očajno žive, vijest koja će ljudima, sama po sebi, sugerisati zaključak kako će sve ovo završiti.

Vijest da postoji sekretarica sa plaćenih 450,00 KM telefonskih razgovora a ne vijest da je djevojka rođena bez vagine.

 Vijest da političar duguje 600.000,00 KM za neplaćenu struju umjesto vijesti da Ekrem Jevrić ljubi noge nekoj kurveštini.

Vijest  da vozač ministra ima vlastiti fond za reprezentaciju umjesto vijesti da Džeko sjedi na klupi.

Prikazivati, bez teksta, kuće, dvorce.  Svaki put drugu, što veću to bolje.

Vijesti koja će razbuktavati strasti ali za istinom i pravdom, poštenjem i moralom. Ne može biti na istoj stranici vijest o jami Tomašica i savjet kako povečati  obim grudi i još nečega.

Zamislite svu  ogromnu moć te javne kuće zvane facebook na kojem  bi samo  jedna  vijest, objavljena  u svim medijima, skupila  tih famoznih milion, dva,  komentara  „ne sviđa mi se“.

Sa milion „ne sviđa mi se „neko bi se morao zapitati šta „sviđa nam se“. I ne samo zapitati.

Katarza mora početi od nekoga. Ako je iko dužan da krene prvi onda su to mediji. Da nije njih bilo mnogi od ovih koji su danas gospodari naših života, koji su danas niko i nešto, ostali bi zauvijek niko i ništa.

P.S.

Boraveći u Rusiji gledao sam kad 2 državna TV kanala i 15 komercijalnih, 24 sata na ekranu drže samo sliku, sa crnim florom, ubijenog novinara koji je pisao o nekoj velikoj pronevjeri.  I svima je bilo jasno ko stoji  iza tog ubistva. Ubrzo poslije toga naručilac je napustio Rusiju i nije se u nju nikad više vratio. I to je neka pravda.