ENG
Puno igrica i jedan cilj
Autor/ica 👤Zlatko Dizdarević
Povezani članci
Zanimljivo je bilo odavde, iz Hrvatske, osluškivati zbivanja iz Helsinkija gdje su se minule sedmice, konačno prvi put nakon dvije godine, ciljano i »bilateralno« sreli Donald Trump i Vladimir Putin. A takvi se nikada ne sreću tek onako. Dakle, nije bilo usput, na nekom međunarodnom skupu na kojem su bili kao bitan dio šire igre. I nisu im teme bile rutinske.
Na ovim prostorima osmatranje te storije je bilo drugačije nego što bi bilo u normalnim uslovima. Tog ponedjeljka ovdje bezmalo nikog živog nije ništa drugo preokupiralo mimo planetarnog uspjeha kockastih. Tamo neko istovremeno nadmudrivanje o budućnosti planete nije po značaju ni do koljena. Koga je interesiralo o čemu su naglabala njih dvojica u časovima koji su obilježili povijest Hrvatske, i ne samo nje, samo malo ranije – u Rusiji. Shodno tome i vijesti, analiza i komentara na ovdašnjem terenu bilo je u pripadajućoj količini, zapravo tek ponešto usput.
Kako stvari stoje evo pet dana kasnije, kada se ta višeslojna egzaltacija nacije još raspršila po »bazi« uz strasti i pjesme raznih vrsta, i dalje je vidljivo da u medijima za bilo kakve dubinske analize sudara one dvojice u Helsinkiju još nema ni bog zna kakvog interesa, a ni prostora. Analize suštine totalnog nacionalnog trijumfa su u prednosti. Zato su i tumačenja onoga što se među Trumpom i Putinom tamo desilo, i tek se može desiti, vjerovatno važne uglavnom samo onima kojima se može spočitnuti da baš i ne posjeduju dovoljno domoljublja u svojim genima. No, to je druga i duga priča. Nakon zasluženih anđela u život će se tek došunjavati i (ne)očekivani đavli.
Kada bi se stvari u svijetu doista dešavale onako kako ih najavljuje i odjavljuje Donald Trump, bila bi kapitalna njegova izjava nakon poslije dva sata razgovora s Putinom u četiri oka, plus otprilike još toliko sa saradnicima, koja je u slobodnoj interpretaciji glasila: »Američko – ruski odnosi lošiji su nego ikada, no… od prije nekih četiri sata to se promijenilo«. Optimisti bi kazali »svaka čast«, pesimisti bi kazali »jest al’ šipak«, a oni realniji i oprezniji bi rekli »sačekajmo da vidimo…« I pri tome bi – mislim na ove opreznije – imali u vidu puno toga što se dešavalo od trenutka kada je Donald Trump ušao u izbornu trku, pa sve do današnjeg dana. I u Americi, i u svijetu od kojega Amerika ne može da pobjegne ma koliko se trudila i ma koliko se ono Trumpovo »America First« u njih čitalo baš kao »baš me briga za sve druge«.
U ovoj planetarnoj storiji istina i laži, unutar koje se igra puno igrica tragom jednog interesa – kako biti pobjednik – najmanje su dva fronta u pitanju o kojima valja razmišljati kada se o Trumpu radi. Prvi je njegov, domaći, kojeg on ipak ne drži pod vlastitom kontrolom ni blizu onoliko koliko vjeruje da drži. Drugi je onaj vanjski s nizom »geostrateških partnera« od kojih mnogi odigravaju pod tim zajedničkim kišobranom isključivo vlastite igre temeljem samo svog interesa, pa tek onda i tragom interesa »partnera« moćne Amerike.
A kako tu stvari stoje na osnovu onoga što dopire do nas nakon susreta u Helsinkiju, a povodom isključivo unutrašnje, američke strane priče?
Trumpu je, evo, trebalo skoro pa pola mandata da započne realizirati jedno od ključnih predizbornih obećanja, ono o normaliziranju odnosa s Rusijom. Ako su mu kod kuće čuvari državnih interesa, zvani »Deep State«, i mogli progutati tu ambiciju, sada su svi u šoku njegovom objavom na Twitteru (kako drugačije?) prema kojoj je za većinu loših stvari između dvije države okrivio – »dugogodišnju američku glupost«. Reakcije se bile poput cunamija. Ovakva i ovolika količina napada na vlastitog predsjednika u Americi odavno nije zabilježena, ako je i ikada.
Napadnuta je, bezmalo, svaka njegova izjava, počevši od one »skandalozne« da je glupost dalje insistirati na tome kako je Rusija utjecala na izbore u Americi, do toga da je glupost dalje nastavljati postojeću trku u nuklearnom naoružavanju…Pri tome, generalno je polazna tačka bila kako je on sa sugovornikom lošije prošao jer je Putin KGB-ovac, pa dobro zna »kako motati sagovornika oko malog prsta«. A tema za napad bilo je mnogo pošto se o mnogo tema i razgovaralo. Od ključnih pitanja odnosa SAD i Rusije do međunarodne politike. Od pomenutog navodnog ruskog uplitanja u američke predsjedničke izbore, potom Ukrajine i Krima, Sirije i Sjeverne Koreje, Irana i nuklearnog programa, do raznih »špijunskih« pitanja i izbornih kampanja…I sve to bez obzira slagali se (nuklearno naoržanje, Sirija i »špijunaža«) ili ne slagali (Ukrajina, Krim…) u pristupu i analizama.
U Americi je od prvog dana u histeričnim napadima na Trumpa povodom ovog susreta prednjačio globalno utjecajni CNN. Njihov trud da se »dokaže« kako Rusija, i naravno Putin lično, rade protiv vrijednosti zapadnoga svijeta doista je impresivan. Ta »dokazivanja« kako Rusi aktivno podrivaju demokraciju, kako su »napali, osvojili i pripojili Krim«, kako je Trump samo korak do toga da bude doslovno ruski agent i da je samo zato odustao od toga da Rusiju smatra »carstvom zla« itd. – do sada nisu viđena na ovakav način u Americi. Sve liči na borbu na život i smrt s domaćim neprijateljem kakav se do sada nije mogao ni zamisliti u toj zemlji, i to na njenom samom vrhu!
U programima CNN-a »uživo« prodefilovali su u dva-tri dana bezbrojni članovi američkog nekadašnjeg ali i sadašnjeg političkog establišmenta, naravno oni što su iste »krvne grupe«, zvijezde najradikalnijih političkih uvjerenja, doktrina i planova što vode ka ratovima, ljudi za koje je apsolutno nezamisliva i sama ideja o koliko-toliko normalnim američko-ruskim odnosima. Kao apsolutno »van pameti« protumačena je i sama pomisao na usporavanje, a kamo li čak na prekid utrke u nuklearnom naoružavanju. Ne treba, jasno, mnogo pameti da se dokuči da iza ovakve histerije prije svega stoji frustracija vrhova vojno-industrijskog kompleksa Amerike koji se osjeća poraženim, gubtkom pozicija koje je trebalo da im osigurava i učvrsti Hillary Clinton.
Ukratko, Trump je nakon Helsinkija duboko u glibu okoline koja ga pritiskuje na doslovce egzistencijalni način. Jednom je već bio pred porazom od njih pa je uspio da se izvuče uz dva ogromna ustupka najmoćnijim i tamo presudnim lobijima – Jeruzalemom je »plaćeno« jevrejskom lobiju, a najradikalnijim konzervativnim moćnicima u Kongresu novim poreskim zakonom koji silno pogoduje najbogatijima u zemlji. Kako će sada na kraj sa histerijom protiv sebe, vidjet će se.
Situacija u onom drugom segmentu priče o tome sa čime Trump može da računa među svojim vanjskim strateškim partnerima, još je složenija po njega od one domaće. Puno je tu lijepih diplomatskih ideja, teorijski mogućih ali, sve dosadašnje godine i prije Trumpa kao i ove u njegovom dosadašnjem mandatu jasno govore da se velika većina tih »partnera i prijatelja« mnogo zdušnije i de facto bavi svojim interesima, planovima i operacijama, nego američkim. Ma kako se zaklinjali u njih. Riječ je, prije svega, o Izraelu, Turskoj i Saudijskoj Arabiji.
Tokom susreta dvojice predsjednika, neuobičajeno optimističan stav čuo se, recimo, povodom Sirije. Uz ono da je vrijeme staviti tačku na tamošnju dramu, (kao da je Sirija, Rusija, Iran i saveznici već ne stavljaju) te da to može biti svojevrsni model buduće vojne i političke saradnje dvije sile. U vezi s tim prvi korak u oživotvorenju ove ideje jeste opipavanje šta to za svakog znači. Isplivala je ispotiha varijanta prema kojoj je jasno da dvije strane »optimističnu ideju« vide na različit način. Amerikanci vjeruju da to znači kako će Rusija da se »odmakne« od Irana i približi Izraelu. Zauzvrat, Washington bi »prepustio« Rusiji Ukrajinu i Krim računajući i na dalju Putinovu dobrohotnost – zažmirio bi barem na jedno oko kada Amerika i Izrael krenu na Iran. Ne mora odmah vojno ali, »znajući karakter« Teherana, i do toga bi došlo…
Da se sada ne ulazi u nebrojeno mnogo dubioza kod ovakvog promišljanja. Recimo, zašto bi Rusija žrtvovala svoje saveznike sa kojima se vratila na veliku scenu i kroz Siriju, zašto bi trgovali Krimom kad je već njihov, šta znači »bliže« ovakvom Izraelu koji ubija svaku političku i civilizacijsku vjerodostojnost evo i najnovijim, doslovce skandaloznim zločinima prema Gazi minulih dana, isl. Gdje je shvatanje realnosti da Rusija nije više samo jedan od dva partnera u hladnom ratu, već dio novog, globalnog svjetskog poretka koji se ubrzano primiče sa Istoka. Šta sa sutrašnjim trokutom moći Kina-Rusija-Kina? Koliko su danas u svemu doista jake karte Amerike koja ubrzano, globalno, zabija nož u leđa jednom po jednom partnerstvu u kojem je istinski bila »First«. Ili, koliko Trump može vjerovati Erdoganu i njegovim ambicijama do neslućenih razmjera ojačanih novim izborima uz već dostignuti totalitarizmom u zemlji i uz uživanje igranja na dvije stolice – ruskoj i američkoj. Može li dugo opstati »savez« Saudijske Arabije, Izraela i Arapa–sunita (uz rijetke izuzetke) protiv Irana… Posebnno nakon Jeruzalema i sada već nesnošljive drame s Palestinom. Da li je mlađani ekstremni cionista Jared Kushner, samo zato što je Trumpov zet, doista lumen koji može validno da promišlja sudbinski ove stvari…
Naravno, odgovora na sve ovo nema bez razgovora. Ne jednog u dvije godine, već mnogo, mnogo češćih. Ako ništa, da bi se prvo shvatila realnost i ko je gdje i uz kave šanse da uspije. Čini se da je globalno Trump dalje od te realnosti, uz ozbiljno pitanje, važnije i od »problema Putin« – kako pobijediti kod kuće. »Car«, barem za sada, nema tu nepriliku. Usput, i Svjetsko prvenstvo je izveo na način koji mu je priskrbio novo divljenje kod kuće, a očigledno i novi respekt u svijetu. Voljeli ga pri tome ili ne. Ako je ljubav u politici ikakva kategorija.
Autor/ica 👤Zlatko Dizdarević
