PROTIV R BIH SE VODI EKONOMSKI RAT

Povezani članci

• Popisivač sa popisnicama želio ući u Srbiju
• Jesu li Nikšićeve greške krive za Dodikovu i Džaferovićevu pobjedu
• (Ne)sloboda izbora
• Srebrenica: ZAŠTO NE VOLIM DAN SJEĆANJA
• Vrhovni sud FBiH danas izriče presudu u slučaju “Dženan Memić”
• Deutsche Bank pod istragom zbog cijene zlata

Ekonomski rat je skup specijalnih postupaka i mjera kojima se jednoj državi nanosi ekonomska šteta, bez objave rata. Bivša SFR Jugoslavija bila je 1980-ih zadužena oko 20 milijardi dolara. 2014-te isti ekonomski prostor je zadužen za oko deset puta više.

Uvoz jeftinije robe u BiH nije pomoć, već osmišljeni način ubijanja njene privrede.

Sigurno ste upućeni da Bosnu i Hercegovinu, na radost mnogih osiromašenih kupaca, poput cunamija preplavljuju (preko 80% uvoza!) jeftiniji prehrambeni artikli i artikli široke potrošnje. U svakom slučaju, jeftiniji od ono malo preostalih domaćih proizvođača mesa, mlijeka, ribe, voća i povrća. Na žalost, upravo takvim postupcima Bosna i Hercegovina gubi, pored kvalitetnih vlastitih proizvoda, milijarde KM zbog uvoza „svjetskog otpada, nezdrave i nekvalitetne hrane“. Svaka kupovina stranog proizvoda slabi domaće proizvođače. Uvoz jeftine robe iz inostranstva i priča sa lažnim fakturama je ona, koja na zemlju uvoznika ostavlja teške posljedice. Međutim, ovdje je više riječ o osmišljenom “udarcu ispod pojasa” , samo jednom u nizu nivoa kojim se smišljeno i ekonomski napada domaća privreda, koja nije u stanju da odgovori “na zakonitosti ponude” takve vrste, naime, uvoza i ponude robe sa damping cijenama. Šta je damping cijena?

Damping cijena je „stavljanje proizvoda u promet u drugoj državi po cijeni koja je manja od cijene u zemlji izvoznici i koja je niža od uobičajene vrijednosti proizvoda. Do takve politike cijena obično dolazi ako je tržište zemlje izvoznice monopolsko ili oligopolsko, a tržište zemlje uvoznice nije.“ Na takav način država brzo gubi kontrolu nad vlastitom ekonomijom.

Naime, na ponude sa cijenama daleko ispod tržišnog razuma, koje nisu izdržive za domaće proizvođače, domaća se proizvodnja umjesto trajnog, klasičnog proizvođača i prodavača pretvara u trajno materijalnog, ekonomskog ovisnika. Oni koji smatraju kako je riječ o legalnom zakonu tržišta – tj. legalnom principu ponude i potražnje – varaju se. Varaju se i oni koji smatraju da država koja je cilj napada nije upoznata, naprotiv, to najbolje dokazuju putevi novca, putevi kreditnih aktivnosti, akti trgovinskih zakona, ministarstava privrede, komisija za zaštitu tržišta i konkurencije. Kako država radi neutralizovanja i sprečavanja „dampinga“ može uvesti protivdampišku carinu (anti-dumping duty), na svaki proizvod koji se uvozi po dampinškoj cijeni, s pravom visi pitanje – gdje je onda problem?

Problemi ove vrste leže i balansiraju od klasično nepovoljnih sporazuma do međudržavnih ucjena. Kako je riječ o ljudima i poslovima koji zahtijevaju veći senzibilitet političkog opstanka od ekonomskog interesa, prepušta se mašti svakog pojedinca da otkriva na koje načine i gdje se sve mogu pojaviti međuprostori koji se koriste da se zemlja ciljano ekonomski oslabi, bez ulaska jednog jedinog vojnika. Čarobna formula je što brža nelikvidnost, bankrot zemlje i put koji vodi zaduživanju, čime zemlja postaje laka meta za manipulaciju, prodaju i kupovinu resursa u bescijenje. Ujedno, ovo je i mustra „privrednih hegemonističkih kretanja“ u postsocijalističkim zemaljama, zabilježenim nakon pada Berlinskog zida. Na scenu, na mala vrata ulazi planirani haos novog svjetskog poretka.

Cilj ovakvih napada je određenu zemlju zadužiti, materijalno oslabiti, iz nje isisati kapital, i od nje načiniti ekonomskog ovisnika, kojem će se nakon najjeftinije moguće kupovine domaćih resursa – povećavanjem nezaposlenosti i širenjem opšteg siromaštva – prodavati usluge, vlastita dobra i proizvodi, te „dojučerašnjeg proizvođača“ prisiliti, da se na tržištu rada pojavi kao jeftina najamnička radna snaga koja se – dobrovoljno učestvujući u procesu stvaranja kapitala zahvaljujući vlastitoj inertnosti i neznanju – neće moći efikasno oduprijeti. Cijeli ovaj proces naziva se procesom privatizacije kroz likvidaciju. Društvo se tako oslobađa tereta društvenog vlasništva, potpuno nepoznatog novom svjetskom poretku.

Kako je riječ o ekonomskom specijalnom ratu, država-žrtva neprimjetno upada u klopku koju poput paukove mreže pletu i primjenjuju sile i asocijacije – koje uz nepovoljne uslove državu, vladu (i narod u neznanju!) – postepeno dovode u nepovoljan položaj. Dakako, riječ je o uvaženim evropskim i svjetskim bankama, monetarnim fondovima, unijama, međunarodnim tvrtkama i korporacijama, kao i bezbrojnim drugim asocijacijama koje na mudar način koriste momente nevolje, izvlačeći vrijednosti zemlje, zadužujući je (daleko više, nego što se prikazuje i što javnost smije da zna), pametno je finansirajući njenim vlastitim novcem. Vlada vezana ugovorima i sporazumima, kao i oslabljeni domaći proizvođači postaju nijemi posmatrači, u borbi za goli opstanak, nemoćni bilo šta da učine i promijene. Države-žrtve koje su predmet napada, kasno shvataju igru ostajući bez kapitala, time bez podloge i ekonomske moći – postajući (na svim nivoima) još pogodnija žrtva za završnu fazu u kojoj je pod krinkom demokratije, uz domaći privredni kriminal, dijagnoza hroničnog ekonomskog roba i ovisnika tek puka tačka na završnom slovu.