Papa siromašnih i Dragana Čovića

Povezani članci

• Ubojice iz Klaićeve
• Kids Market – „Praznična igra nota“ u MC Pavarotti
• Dražin dron nad Beogradom
• Boris Dežulović: Tajna pisma iz Srbije
• U petak u NPM-u komedija ‘Soboslikar’: varamo li i koga? Druge ili sebe?
• U potrazi za znanjem put u Tursku se pretvorio u noćnu moru

Foto: Reuters

Razgovara se o Temeljnom ugovoru što ga je Bosna i Hercegovina potpisala sa Svetom Stolicom, ali ga još nije počela provoditi. O statusu Hrvata u državi kojom supredsjeda Dragan Čović. Državnik o kojemu se, tamo u Bosni, ispredaju ne priče već jednadžbe: »Svaki put kad Čović kaže da se bori za interese Hrvata u BiH, 60 Hrvata iz Livna i Rame sjedne na autobus za Njemačku.«

Nezaboravan je to doživljaj bio za Dragana Čovića i njegovu svitu. Prolaziti kroz vatikanske hodnike u strogo određenoj koloni. Ići jedan iza drugoga, u potpunoj tišini, pored švicarskih gardista i papinih časnih ljudi. Slijediti upute prefekta koji dirigira kada se hoda a kada se stoji. Hodati, stajati, hodati, stajati… »Kao da prolaziš kroz povijest…« – zapisati. Zabilježiti i da je »put pored impresivnih dvorana do vrhovnog poglavara više od milijarde katolika iz cijelog svijeta prepun mističnosti«. I da sve izgleda svečano. I da je u Vatikanu Božić.

Nije baš Božić, kao što se nekima u toj koloni – valjda zbog sve te mistike impresivnih dvorana, a možda i zbog prefektova dirigiranja kada stati a kada hodati – pričinja, ali je Advent. Došašće. Dolazi Dragan Čović. Na ulazu u knjižnicu dočekuje ga papa Franjo.

Reutersov fotograf, da ne kažem paparazzo, hvata Dragana Čovića skoro u polučučnju, dok papinu ruku ljubi tako predano kao da, božeprosti, glođe prsten. Na slici taj trenutak vječnosti djeluje kao vječnost trenutka. Ali i toj vječnosti, baš kao i svemu što čovjek vječnim zove, ipak dođe kraj. Dragan Čović se uspravlja, premda se tren ranije činilo da ga je ukočilo u križima. Papa privlači ruku k tijelu, premda je tren ranije izgledalo da taj rukoljub nikada neće prestati… Sve je na svome mjestu i sve blista. Blista prsten na papinoj ruci. Blistaju svi zubi u Čovićevu širokom osmijehu.

Potom se sjeda pa se razgovara. A razgovara se poduže, srdačno i prijateljski. Razgovara se o Temeljnom ugovoru što ga je Bosna i Hercegovina potpisala sa Svetom Stolicom, ali ga još nije počela provoditi. O statusu Hrvata u državi kojom supredsjeda Dragan Čović. Državnik o kojemu se, tamo u Bosni, ispredaju ne priče već jednadžbe: »Svaki put kad Čović kaže da se bori za interese Hrvata u BiH, 60 Hrvata iz Livna i Rame sjedne na autobus za Njemačku.«

Ali ljudi iz državnikove svite, obuzeti mističnim ozračjem vatikanskih dvorana, i ne pomišljaju na te što rogobore po Bosni i na te što, čim Čović zine, hvataju autobuse za Njemačku. Sva svita sad sjedi tu, pri Svetoj Stolici, i gleda u Jorgea Bergoglija kao u papu i u Dragana Čovića kao u Boga. I sluša svita kako svježe ustoličeni državnik službeno poziva rimskoga pontifeksa u posjet Bosni i Hercegovini.
U svojim glavama svita već sklapa sliku Papina uzvratnog posjeta Draganu Čoviću: »Ako se taj susret dogodi, ilustrirat će dramatičnost stanja katolika u BiH. Jer, papa Franjo uglavnom odlazi u one države u kojima su kršćani manjina i ugroženi.« I čita svita iz Čovićeva poziva silnu želju da papa, uz Sarajevo, posjeti i Mostar. Da dođe u Hercegovinu, gdje su »katolici većina, ali su i kao takvi ugroženi«. Pa da se pod golemim križem bez Krista na Humu dogodi prekretnica u papinu zemaljskom hodu. Da nakon već rutinskih obilazaka ugroženih manjina krene u duhovnu avanturu borbe za prava ugroženih većina.

Dragan Čović za to vrijeme ne dopušta mislima da odlutaju. Čeka prigodu da papi Franji prenese pozdrave svojih kolega iz državnoga predsjedništva i svih ljudi iz BiH, a posebno – pazite sad ovo! – »onih koji danas teško žive«. I čeka Dragan Čović da u ime svoje, i u ime svih koji žive jednako teško kao i on, Svetome Ocu uruči poklon: statuu Katarine Kosače-Kotromanić, blaženice i posljednje bosanske kraljice, rad kipara Florijana Mićkovića.

Papa zauzvrat Čoviću – tronut njegovom empatijom za sve ljude koji danas u BiH teško žive – poklanja reljef na kojemu je prikazan sveti Martin dok na pleća siromaha stavlja svoj ogrtač. »Političari i čelnici država i vlada trebali bi ogrnuti siromašne«, poručuje papa svome gostu.

Poruka je stigla u prave uši, a sveti Martin u prave ruke. Dragan Čović od tog trenutka više ne razmišlja kako s gole kože siromaha zgrnuti i ono što se još nije uspjelo zgrnuti – dakle, samu tu kožu – već kako i čime da ih ogrne. Ali on ogrtača nema.

Sve što ima je obiteljska kuća vrijedna tri milijuna eura, koju je izgradio u mostarskoj zaštićenoj zoni, među sebi sličnima koji žive toliko teško da ni pogledom ne mogu spojiti kraj s krajem svojega posjeda. Tu kuću je teškom mukom podigao nakon što se godinama zlopatio u kadrovskom stanu dobivenom za odano služenje Savezu komunista, na jedvite jade krpajući novac iz brojnih korupcijskih afera i smišljajući kako skrenuti tok rječice Radobolje, da teče kroz njegovo dvorište. I kako da sada – samo da bi uslišao papinu poruku – to imanje pretvori u ogrtače za siromahe? Kako da Radobolju vrati u njezino korito? Sve mu se to čini prekompliciranim i nedostojnim vatikanske mistike koja ga je prožela do kostiju…

Jer zar je to, zabogamiloga, ono što od njega očekuju ljudi koji teško žive? Zar im nije olakšao život samim tim što se potrudio da papi isporuči njihove pozdrave, i to bez da je uoči puta za Rim išao od siromaha do siromaha i od svakoga ubirao em pozdrav em pozdravarinu? Zar siromasima nije dovoljno što im je Dragan Čović udijelio milost da svoje osobne pozdrave papi prošverca kao da su njihovi? I što će im, pobogu, stvarniji ogrtač od toga?

Novi list