Nerzuk Ćurak: Čovječanstvo u doba korone

Izdvajamo

• Dok epidemiolozi, virolozi, biolozi, psiholozi, sociolozi, filozofi…virus coronu samo različito interpretiraju, zbiljski se radi o tome da mu dohakamo. Hegelijanskim lukavstvom uma, opremljeni znanjem i dobrotom naših ljudskih srca. Ako mu globalno dohakamo, možda stvarno postanemo bolji ljudi.

Povezani članci

• Vesna Pusić: Identitetski sklop bosanskohercegovačkih Muslimana/Bošnjaka eminentno je europski
• Naša stranka protiv odluke Vlade FBiH o privatizaciji 14 preduzeća
• Počela rezervacija karata za 57. Festival MESS
• Stefanovićevo portretiranje jedne književnosti
• Izložba: Socijalistička blaga
• Rukovodstvo Veleža poručilo Husariću: Stoput ponovljena laž je i dalje laž!

Jedanaest teza o ljudstvu / Uz blagotvornu pomoć Karla Marksa

1. Glavni je nedostatak dosadašnje borbe čovječanstva protiv virusa korona zakašnjelo ozbiljenje neprijatelja.

2. Benigno tretiranje pankontinentalne baje kao nevidljive stvarnosti, kao zamračenog objekta koji ne može dobaciti dalje od sopstvene iluzije da jeste, rezultat je antropocentričnog razumijevanja života u kojemu se vidljivi i nevidljivi svijet pokorava ljudskoj vrsti kao da je to pokoravanje prirodni, objektivan zakon a ne rezultat transgeneracijske ljudske prakse, dakle subjektivne intervencije u historiju prirode, čiji se mikro svijet toj subjektivnoj intervenciji ‘najsnažnije vrste” prilagođava kako zna i umije. Između ostalog, i asimetričnim ratom, čije mehanizme infiltracije čovjek, bez obzira na golemo znanje koje posjeduje, još nije spoznao na način da simulakrijsku stvarnost virusa korona izvede na svjetlo zbilje i prestane je fiksirati kao armagedonsku česticu i laboratorijskog ratnika, već prije svega kao prljavu izlučevinu višestoljetne ljudske nehajnosti.
   Virus korona je panteritorijalan; prostire se geografijom svijeta od Wuhana do New Yorka, od Qoma do Lisabona, od Bergama do Sao Paola, od starog do novog svijeta i uopće ga ne zanimaju granice koje je čovjek, opijen idejom suvereniteta, uspostavio. Ovaj globalni virus prelazi granice država kao da ih nema a čovjek se toj transkontinentalnoj nemani suprotstavlja snaženjem granice koja virusu nije čak ni linija za odmor njegovih kapljičnih ratnika. Dok virus granice i ne primjećuje, homo sapiens suprotstavlja mu se afirmacijom fortifikacijskog uma: zapriječi, zatvori, ograniči, vrati, suspenduj, militariziraj, degradiraj… Bolje ne znamo u Orvelovom svijetu. No, hoćemo li biti sposobni da razumne suspenzije naših ljudskih prava (jer je ugrožen život) ne pretvorimo nakon okončanja bitke u trajnu pobjedu totalitarnih struktura kojima će zahvalne nacije dati demokratski legitimitet: za ograničenje sloboda, za izgon drugačijih, za promociju novih, neupitnih vođa, za životinjske farme omeđene torovima ali našim torovima. Ako se odbranimo, prihvatljiva politička posljedica (sa stanovišta većine) mogla bi biti novi, snažni kult suvereniteta, totalitarna država, suspenzija slobode, afirmacija neetične nauke…Naglašavam, ljudi poslije virusa korone, postkoronarni ljudi, mogli bi podržati diktatore. Kina postaje uzor. Slutim tu mogućnost na horizontu negativne historije. U političkoj sferi ne postoji važniji zadatak od Trumpovog poraza na predsjedničkim izborima u SAD-u narednog novembra.

3. Paradoks je nevjerovatan: nemoćni da se nevidljivom, asimetričnom neprijatelju, čija vojska globalno napreduje i čije je ratište cijeli svijet, suprotstavimo kao univerzalna ljudska zajednica, hominidi se partikulariziraju: naš egzistencijalni odgovor na globalnu prijetnju je lokalan. Globalno ugroženi, djelujemo lokalno. U strahu od nepoznatog, najsigurniji smo u svome domu. Je li to znak da se uopće nismo trebali otisnuti na bilo kakvo putovanje? Da nismo trebali upoznati druge? Za sva vremena, ostati samo u svom lokalnom svijetu? Potvrdan odgovor na prethodna pitanja unaprijed je netačan, jer smo se kao vrsta otisnuli na putovanje Zemljom i na upoznavanje Drugog. To se objektivno desilo a u historiji je važno samo ono što se desilo, pa je afirmacija lokalnosti kao novog i jedinog načina života put u zatvoreni, autarkični koncept ekonomske i svake druge samodovoljnosti što nije ništa drugo nego negacija naše univerzalne ljudskosti. Nema te zajednice koja može biti dovoljna samoj sebi, čak i kada to želi.

4. Da se to ne bi desilo i da bi čovjek ovaj humani virus, koji zbog svoje “humanosti” – želje za ljudskim organizmom – ulazi u naša tijela proizvodeći pakleni simbiotički pakt za koji ne traži ljudsku dozvolu, dehumanizirao, mora se, u novoj ljudskoj budućnosti koja je pandemijskim koronarnim upadom u naš antropološki stroj objektivno počela, promijeniti značenje “revolucionarne, praktično-kritičke djelatnosti”.

5. Revolucionarna praktično-kritička djelatnost više se ne može zasnivati i interpretirati kao nasilna transformacija društvenih odnosa koja vodi diktaturi neke partikularne klase, već kao odustajanje ljudske vrste od bilo kakvog nasilja prema čovjeku, drugim entitetima života i prirodi kao takvoj.

6. Nenasilna transformacija ljudske prirode najviši je revolucionarni akt koji horizont ljudskih očekivanja približava nebu a humane viruse mirnim posredovanjem, reklo bi se odzada, dehumanizira ili, još bolje, poradi ravnoteže ekosustava, rehumanizira u najljepšem smislu humanizma, s onu stranu koronarizma kao humanizma. De facto, radi se o renesansi ljudske prirode, u kojoj će nakon stoljeća dominacije nasilnih dionica naše antropologije, kolo voditi bolji anđeli ljudske prirode.

7. Ne uslijedi li ova, nazovimo je, komunistička transformacija pojma revolucije i čovjeka kao subjekta tog pojma, uslijedit će, nakon okončanja epske bitke sa globalnim koronarnim subjektom, povratak u barbarizam po obrascu najrigidnijeg socijaldarvinizma: jači će gutati slabije, bezakonje će biti ozakonjeno, militarizam mjera svih stvari, totalitarizam način života, a Zemlja, iako tendenciozno okrugla, što implicira da jednako pripada svima, bit će samoproglašeno vlasništvo političkih i tehnoloških hulja. Distopija od Ognjene zemlje do Kalinjingrada. Kant bi plakao.

8. Pitanje da li je ljudskom mišljenju svojstvena predmetna istina, (u ovom slučaju istina da nas virus korona udarnički ubija) nije pitanje teorije, nego je praktično pitanje. Čovjek mora u praksi dokazati istinu, tj. stvarnost i moć, ovostranost svoga mišljenja. (Čovjek kao biće mišljenja, mora u praksi, na ovoj strani, dokazati sposobnost da mišljenjem pobijedi onu stranu, zamračeni objekat virusa korona). Mišljenje koje je izolirano od prakse, u našem slučaju, nestvarno mišljenje zasnovano na imbecilnim teorijama zavjere, zaglupljuje čovječanstvo i onemogućava trijumf života kao revolucionarne mirovne praktičnokritičke djelatnosti. Stoga je od izuzetne važnosti vratiti dignitet Istini, naučnoj istini zasnovanoj na etici. Etika je uvjet svijeta (Wittgenstein) bez koje nema svijeta zasnovanog na istini. Zar nam to ne potvrđuju raspojasani gospodari medijskih platformi i njihovi samouvjereni gosti koji u udarnim terminima promovišu glupost kao kriterij istine svodeći ubilačku egzistenciju virusa korona na tajni rat bildenburških pohlepoida i paueroida protiv ijonskih sveštenika alternativne historije. Nema etike u svijetu koji u istu ravan stavlja nedjeljivu jasnoću naučne istine i djeljivu jadnoću zavjereničkih, profitnih ideologija koje nisu ništa drugo nego užasavajuća dominacija muške gluposti! Ta tendencija sirove sile koja vlada i koja u potpunosti permutira, banalizira i relativizira znanje. Zaboravili smo da odgajatelj, a u umreženom društvu odgajatelja je puno i nužno nisu u učionici, mora biti odgajan a ne da se smatra mjerom svih stvari.

9. Zavjereničko mišljenje polazi od činjenice udvostručavanja svijeta u zavjerenički i naučni svijet pri čemu je naučni lažan a zavjerenički istinit. Iako su sebi fiksirali samostalno carstvo u oblacima, ovi prodavači magle svoje zavjereničko carstvo u kome se sve složilo (ma kako vam nije jasno da je koronu proizveo nenadjebivi Bill Gates ili ko već vrhovni gospodine Icke), prodaju kao svjetovnu istinu koja to što sama sebi protivrječi naprosto ignorira dok je njena stvarna moć u nerevolucionarnoj ljudskoj masi kojoj je zavjera istina a kompleksna naučna dedukcija nepodnošljivi teret. (Pogledati rezultate narodnog glasanja nakon nedavnog gostovanja Indiane Jonesa na Face TV, u prime timeu).
   Predlažem da se ta protivurječnost revolucionizira tako što ćemo je razumjeti a ne osuđivati. Razumjeti znači promijeniti tu protivurječnost, praktički, to znači revolucionizirati glupost. Dakle, pošto smo otkrili da je glupost tajno oružje zavjereničkog mišljenja, to tajno oružje mora se teorijski i praktički uništiti. Ovo je momenat kada bi borba protiv virusa korona mogla ojačati dionice naučnika spram političara i hoštaplera. Iz postepenog prihvatanja znanstvene vjerodostojnosti i skromnorastućeg globalnog utjecaja etičnih naučnika, crpim utopijsku nadu u bolji postkoronarni svijet. Možda kao benefit, zbog smanjenog stresa i života u mirnom društvu, naše koronarne arterije postanu čiste a plakovi rijetkost. (Oprostite na ovom povezivanju jedne virusne korone sa vitalnim putevima naših srdaca, ali složilo se, šta ću.) I možda, kažem oprezno možda, našim životima snažno udahnemo etičku i znanstvenu suštinu pa naša ljudska suština postane mirovna općenitost: Stajalište predkoronarnog, predvirusnog kapitalizma je individualna i grupna pohlepa; stajalište postkoronarnog, postvirusnog društva je ljudsko društvo ili društveno čovječanstvo… Kant bi se radovao.
10. Sjećam se dobrog i mudrog jugoslovenskog i slovenskog predsjednika Janeza Drnovšeka koji nas je prerano napustio. Bio je posvećen izgradnji pravednog i mirnog, empatičnog društva, sve u sodolevanju s naravom. Tip potpuno drugačiji od nacionalističke horde koja je na ulicama Beograda svojevremeno klicala: “Šta se taji, šta se čeka, po pitanju Drnovšeka.” Posvećujem ovom sjajnom čovjeku desetu tezu o čovječanstvu prigodnim memeom: “Šta se taji, šta se čeka, po pitanju korončeka”?

11. Dok epidemiolozi, virolozi, biolozi, psiholozi, sociolozi, filozofi…virus coronu samo različito interpretiraju, zbiljski se radi o tome da mu dohakamo. Hegelijanskim lukavstvom uma, opremljeni znanjem i dobrotom naših ljudskih srca. Ako mu globalno dohakamo, možda stvarno postanemo bolji ljudi.