Napad na Kazaza: FAŠISTIČKI STAV SDA!

Izdvajamo

• Napad na Envera Kazaza bio je poruka svima u Sarajevu, BiH i regiji: esdeaovska predizborna promidžbena bravura, crna rukavica – u stilu: možete li bolje? - bačena braći fašistoidima, filofašistima i fašistima na ovim prostorima. Poruka je jasna i glasna, na sve četiri strane, Zagrebu i Beogradu, Banjoj Luci i Širokom Brijegu: pokažite svoje ergele, isturite svoja grla, jer i mi Mahira za trku imamo!

Povezani članci

• Skupština KS prihvatila ostavku Zeljkovića i razriješila dužnosti sve ministre u Vladi KS
• BH Blok podržao Komšića: Nema Vijeća ministara bez usvajanja Godišnjeg nacionalnog programa za NATO
• Počeo drugi Otvoreni univerzitet u SARTR-u
• “Sefardska žena u Bosni”
• Gojko Berić: Priča sa istočne strane
• Poruka režima Milorada Dodika: Reket ili život

Enver je Kazaz jedan od posljednjih sarajevskih intelektualaca koji ne pristaju na medijsku i svaku drugu fašizaciju Sarajeva i Bosne i Hercegovine, na ultradesničarsko orgijanje kvazinovinarskih, medijskih falangista, kompradorsko-kvislinške vazalske rulje

Piše: Kristijan Ivelić

Napad  na profesora Envera Kazaza- demonstracija režimske sile medijskih batinaša dresiranih prema fašističkom drilu Erdoganovih krvosljednika- nikoga tko živi u današnjem, poraženom i umirućem Sarajevu, ne može iznenaditi.

Ova me je vijest- dio erdoganizirane i saudizirane svakodnevice Sarajeva – zatekla dok sam, oporavljajući se nakon operativnih zahvata, pokušao završiti tekst o Goranu Samardžiću i Jeleni Kalinić. O, među ostalim, zlu repatrijarhaliziranoga seksizma i  fašistoidnog machizma; kolateralnom sastojku neofašističkog povodnja, crnog potopa koji guta postjugoslavenske prostore.

Enver je Kazaz jedan od posljednjih sarajevskih intelektualaca koji ne pristaju na medijsku i svaku drugu fašizaciju Sarajeva i Bosne i Hercegovine, na ultradesničarsko orgijanje kvazinovinarskih, medijskih falangista, kompradorsko-kvislinške vazalske rulje.

Bjelodana nepismenost ovih utovljenih režimskih skribenata, ovog intelektualnog polusvijeta – koji, kao i tridesetih godina minuloga stoljeća, buja  u mraku i kloakama desničarske umobolnosti – uvijek iznova samu sebe razotkriva i, vlastitim djelovanjem, definira i-dijagnosticira.

Ono što nisu uspjeli Karadžićevi kanibali, u Omarskoj, Manjači i Srebrenici, ono što ne uspijeva Dodiku, laktaškoj replici plemenske utvare iz Domanovićeve Stradije, uspijeva Erdoganovom askeru i pripuzu saudijskog dvora, Bakiru Izetbegoviću.

Zakazali su Tuđman, Šušak, Boban, Herceg-Bosna, Heliodrom, Dretelj, Mostar, neučinkovit je uljudbeni Europljanin Čović, robovlasnik herceg-bosanskih logoraša? Nema mjesta zdvajanju i sumnji. Sve će to dovršiti i posložiti Babukin Bakir. I njegova stranka, njegova policija, njegove obavještajne službe, njegovi mediji, njegovi batinaši, njegovi tajkuni; ono što nije dovršio zloglasni esdeaovski fašistički bilten Ljiljan, dostojni blizanac mihajlovićevsko-nedićevske beogradske Politike i zagrebačkog ustaškog Slobodnog tiednika, dovršit će spomenute novinarske handžar ss divizije.

NEUTIŠANI SARAJEVSKI USAMLJENICI

Danas, kad više nema Slobodne Bosne i Dana, kad su ugašene sve neovisne radijske i tv postaje, kad je preostalo tek ziheraštvo i kukavištvo komercijalnih i news televizija, uz agoniju i bezličnost Javnog servisa, kad, dakle, sve prolazi uz amenovanje srednjostrujaške šutnje i osrednjosti, došli smo do zadnje postaje. Enver Kazaz, ponavljam, uz Dinu Mustafića, Nerzuka Ćurka, Tarika Haverića, Drage Bojića  jedan je od tih preostalih i najglasnijih sarajevskih usamljenika koji ne pristaju na teror jednoumlja, na srozavanje u kaljužu nepismenjaštva, na kakistokratsku diktaturu  u politici, ekonomiji, kulturi, svakodnevici, na mafiokleptokratsko haranje i haračenje po raskomadanom i pauperiziranom pseudodržavnom i /ili feudodržavnom provizoriju.

U polemičkim ringovima s Kazazom, u intelektualnim ratovima – valjda jedinim koji bi se trebali bilo gdje, a posebice ovdje, još voditi na ovom izdišućem planetu – plaćenici iz režimskog zvjerinjaka nisu uspjeli ovom sveučilišnom profesoru pronaći nijednog dostojnog protivnika.

Redovito iznošeni iz ringa, nokautirani te vraćeni u klupe polaznika analfabetskih tečajeva, godinama frustrirani vlastitom, mnogoput opetovanom i potvrđenom ništavnošću, inferiorni pred silom argumenata odlučili su se, za promjenu, biti superiorni spomoću starih – argumenata sile.

Bilo je to, uostalom, i pitanje časti – u ovom slučaju ne srbske. Ne smije se zaostati za subraćom iz regije. Nakon nedavna divljanja nedićevaca u Beogradu, Keleminčevih ustaša u Zagrebu, nepoznati sarajevski naredbodavci poslali su kick-boksača na Nedžada Latića. Posve logično – kao što je samo po sebi razumljivo da vođe Srbske časti sjede sa svojim prijateljima iz sarajevskog podzemlja, usred glavnog grada BiH.

Kad je posrijedi profesor Enver Kazaz, odavna je i osmoškolcima jasno da u polemikama s njim, ovdašnji režimski polusvijet nije imao šanse: lišeni intelekta, argumenata, elementarne pismenosti. Ali, zar im je preko noći ponestalo štemera, boksača, plaćenika, razbijača, operativaca u sačekušama, eksperata za cipelarenje i igranke na leđima? Teško je u to povjerovati: kad fašisti preuzmu stvar, sve vrvi od trogloditske gamadi koja će vas poslati u komu i za deset eura.

Napad na Envera Kazaza bio je poruka svima u Sarajevu, BiH i regiji: esdeaovska predizborna promidžbena bravura, crna rukavica – u stilu: možete li bolje? – bačena braći fašistoidima, filofašistima i fašistima na ovim prostorima.

Poruka je jasna i glasna, na sve četiri strane, Zagrebu i Beogradu, Banjoj Luci i Širokom Brijegu: pokažite svoje ergele, isturite svoja grla, jer i mi Mahira za trku imamo!

Ova demonstracija sile nema bogzna kakav podekst i kontekst: polusvijet koji vlada Sarajevom i BiH, Hrvatskom i Srbijom, uvijek iznova nastoji pokazati i dokazati ne samo da vlada, nego da je konačno došlo doba u kojemu je njihova strahovlada legitimna, neupitna te naređuje poniznost i strahopoštovanje. Točnije – strah i beskičmenjaštvo, šutnju i bezuvjetnu pokornost podanika. Kad fašisti marširaju, onda se premlaćuje, ruši, pali, kolje – onda se ušutkuje, zabranjuje, siluje.

ZA SLOM SPREMNI!

Sve smo to već vidjeli, naše su obitelji napunile groblja, mi smo, tko zna zašto, sve to proživjeli i preživjeli. Ali, ovo je tek usputno, retoričko pitanje.

Znademo dobro zašto smo preživjeli i prošli  inferno od Vukovara do  Sarajeva: da bismo završili posao s ovom bagrom. Preživjeli smo eda bismo im rekli: kurvini sinovi, još nas ima! Vaše noći u provinciji, noći dugih noževa i kristalne noći bliže se kraju. Pri kraju je i ova, možda i najgrozomornija noć, ovo dugo putovanje u noć. Niste ugasili sva svjetla, niste utrnuli sve ferale.

Uzalud vam režimske jasle, uzalud vam pripuzništvo i udvorništvo, zaštićenost i dresura  u sjeni utovljenih guzica svemoćnih gospodara.

Gubite se, neumitno i neupitno, i gubite kontrolu, jer gubite rat koji nikad i niste mogli dobiti.

Puno gora stvar se mogla dogoditi profesoru Enveru Kazazu!

Zamislite, uvaženi profesore – naprosto se moram, pri pomisli na to, izravno obratiti vama – da je Mahir Erdoganlija, usred bijela dana, pred mnogobrojnim svjedocima, ničice pao pred vaša stopala, demonstrirao adoraciju u prostraciji, kako to čini pred vazalom Bakirom Babukinim i Sultanom Erdoganom osobno?!

Prošli ste rat, i srčan ste čovjek, ali takvo što vaše srce teško da bi izdržalo!

Jer, znadete i sami, ova mizerija, inače jedva vrijedna spomena, nije bila nikakav nečastivi na Filozofskom fakultetu. Tek obični, trinaestorazredni fašistoidini šejtančić. Preko njega je upućena poruka vama i svima nama.

Odakle? Iz SDA nam žele svima poručiti da su zauzeli jasan fašistički STAV. Kao da to nije, odavna, općepoznata stvar. Možemo ih, prigodno, zajedno pozdraviti: Za slom spremni! Neizbježan slom i kraj, kao i njihovoj bratiji u cijeloj postjugoslavenskoj regiji, jest njihova jedina izvjesnost i budućnost. I sukladno tome, zasluženo mjesto u povijesti.

Iz njezinih su vampirskih ropotarnica i izgmizali – davne 1990.godine.

Vrijeme im, konačno, istječe; dakle, definitivno su – za slom spremni!