My name is Utoka. Fatka Utoka

Povezani članci

• Schmidt u novom izvještaju pobrojao sve: Nacionalističko orgijanje i aveti ratnih težnji
• Preminuo književnik i novinar Ivan Kordić
• Gdje je nestala Jugoslavija?
• Draško Luković: Kojim jezikom govorim
• Drago Bojić: O koroni „sazad“
• MIT O PROLJEĆU

Društvo Jednog Lica, Privatna Detektivska Agencija

My name is Utoka. Fatka Utoka.

Pripremio:

U T O K A

Ustala sam, drmnula lincuru, obrijala se i podigla…, uvijek zaboravim kako se ono zove: žardinjere, venecuele, žaluzine, tako nekako. Napolju je bio lijep i sunčan dan. Iz torbice sam izvadila pištolj, dozvolu, ključeve, bokser, parfem, tri bombone, naočare, kalauze, notes, bajaderu, upaljač, lisice…Cigareta definitivno nije bilo. Na tosteru me čekala poruka sa mojim potpisom: ”Ujutru je mijena, ne jedi ništa. Očistiti beretu, platiti struju, odnijeti diktafon u servis. Dati Kići vode. Fatka.” Rukopis je bio nečitak. Mora da sam se sinoć vratila dobro udrmana.

Kuc, kuc.

Pogledala sam u vrata kancelarije. Kroz mliječno staklo na kome je pisalo: ”aktaF ADP .L.J.D” nazirala se silueta muškarca. Odmah sam znala da to neće biti čovjek mog života. On ne bi kucao rukom.

-Naprijed!

Ušao je gospodin, jedan od onih koji kravatu oko vrata ne nose kao katil-ferman. Iznad njega je ušao oblak briga.

-Privatna detektivska agencija?

-Izvolite.

-Trebam gospođu Fatku.

Fini gospodin, ljubazan, odmah mi se nije svidio. Ja nikada ne bih ženu koja izgleda kao izazivač nakon sedme runde nazvala gospođom. Imao je oko četrdeset godina i brinuo se za svoju trinaestogodišnju kćer. On joj vjeruje, ali njegova supruga misli da im se dijete drogira.

Rekla sam mu da griješi. Ne može se vjerovati bićima koja pet dana u mjesecu krvare, a onda hoda kao da se ništa nije desilo. Pristla sam da je pratim. Dala sam mu novčanicu od dvadesed kaemova, i napisala UF u jednom ćošku.

– Pobrinite se da ovo bude u njenom novčaniku.

Klimnuo je glavom. Bilo mi ga je žao. Teško je danas biti otac.

-Pile izlazi oko sedam, rekao je na izlasku. Parkirala sam ispred njihove vile tačno u pola sedam. Pile se pojavilo u pola osam. Izgledala je kao moj papagaj. Samo je Kićo izgledao kao da zna više riječi od nje. Cipele su joj činile petinu ukupne visine. Cure koje hodaju u takvim cipelama ili imaju veoma lagan mozak (ne više od 500 gr) ili olovo u đonovima. Ispod majice nosila je grudnjak sa armiranim korpicama. Sjetila sam se one narodne: ”Stoji ti ko piletu sise”.

Ukratko, bila sam sretna što nisam roditelj.

Ulaz u disko nadgledao je kockoglavi vratar. Imao je vrat širi nego struk pola djevojaka u disku, a glavu manju od većine njihovih duda. Platila sam i ušla. Pile je nestalo u gužvi.

Sjela sam na praznu stolicu pred šankom.

-Rezervisano je za dame, rekao je konobar.

Cerekao se, ponosan na svoju duhovitost.

-Ako se nastaviš cerekati dobićeš hemoroide oko usta.

Prestao se cerekati. Naručila sam duplu lincuru. Nema. Lozu, vlahov? Ne držimo. Šta ima? Viski, štok, vermaht, pivo. Uzela sam sarajevsko, ali iz čaše. Flaša me podsjeća na drvene klozete moga djetinjstva.

Naslonila sam se leđima na šank i osmotrila podijum. Muzika je ličila na prugu Sarajevo-Ploče, bila je cijelom dužinom elektrificirana. Lajt-šou se zvao ”Nebo iznad Velušića, drugog maja devedeset druge”. Narod koji ima ovakvu omladinu treba da se zabrine za svoju budućnost. Izvadila sam cigaretu. Prišao mi je jedan od onih koji pistacije jedu sa ljuskom. Da se rodio dvjesto godina ranije, bio bi najbolji dokaz za Darvinovu teoriju o nastanku čovjeka.

-Ovdje je zabranjeno pušenje.

-Nisam znala. Ne vidi se tabla od dima.

-Ako pušiš bez filtera, tamo ti je toilet.

-Hvala.

Tačno kako sam i predvidjela, nakon dva sata Pile odlazi u ”toilet”. Tamo se zadržala dvadeset minuta. Čekam je pred vratima. Izlazi, sa sjajem u očima, osmjehom na usnama i dimom u ušima.

Ušla sam i zatvorila vrata za sobom. U predholju je sjedio slijepac u invalidskim kolicima. Imao je oko trideset godina, izlizane starke na nogama i okrugle sunčane lenonke. Na stoliću pored njega stajali su smotuljci toalet papira. Krenula sam u muški WC, da vidim da li je prazan.

-Ženski je na drugoj strani.

Slijepac se provalio. Prilazim stoliću i uzimam smotuljak papira.

-To je cvaja.

-Rimuje se sa jaja.

Udarila sam ga u rimu. To je prednost žena detektiva – ne moraju biti džentlmeni, mogu udariti prve i bez najava. Blickrig. Kad je zinuo od bolnog iznenađenja, nagurala sam mu sav onaj papir u usta. Zatim sam mu istresla džepove i uzela pare. Dvadesetica na kojoj je pisalo UF bila je prva u topu. Slučaj je bio završen. Mogla sam da izađem i potražim kafanu u kojoj ponekad toče lincuru. Prva na spisku bila je ”Rafaelo”.

Ustala sam, drmnula jednu za dobro jutro, obrijala se i podigla…, uvijek zaboravim kako se ono zove: Žardinjere, venecuele, žaluzine, tako nekako. Napolju je bio lijep i sunčan dan. Iz torbice sam izvadila pištolj, dozvolu, ključeve, bokser, parfem, orbit, naočare, kalauze, notes, zippo, lisice…Na dnu je bila kutija Drine. Prazna.

Na tosteru me čekala poruka sa mojim potpisom:

”Dati Kići sipinu kost. Rukopis je bio nečitak. Mora da sam se sinoć vratila dobro udrmana.

Kuc, kuc.

Pogledala sam u vrata kancelarije. Kroz mliječno staklo na kome je pisalo: ”aktaF ADP .L.J.D” nazirala se silueta muškarca. Bio je to Piletov otac. Nakon petnaest minuta izašao je stariji za deset godina i lakši za dvjesto kaemova. Bilo mi ga je žao. Žao mi je svih tih roditelja prestrašenih drogom. Nije problem u travi. Problem je u šupljini koju ona popunjava.

FAN PRVI BH MAGAZIN ZA MLADE Broj: 29, avgust/kolovoz 1998. g.

Pripremio: Radomir Lazić