Hej Slaveni, još ste živi

Povezani članci

• Protesti boraca u FBiH: Ugrožena su nam prava
• ZAŠTO ŠUTIMO
• Reis Kavazović: Prestanite sa zlonamjernom kampanjom
• BOSNA I HERCEGOVINA ČUVARICA EUROPE
• Pobjeda aktivista: Otvoren Zemaljski muzej
• Pledoaje za ravnopravnost akademskog proučavanja bosanske književnosti u južnoslavenskom štokavskom prostoru na fakultetima u postjugoslavenskom društvu

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, ispustila Jugoslavija dušu, pa se ožalošćena djeca okupila na ostavinskoj raspravi da vide tko je što naslijedio: Srbi, jasno, dobili i Tita i vojsku i pare, Hrvati državnu i partijsku birokraciju, a Bosna – Hrvate i Srbe.

I, naravno, fudbal.

Piše: Boris Dežulović, oslobodjenje.ba

Od rahmetli Jugoslavije, poznata je stvar, naslijedili smo sve što u toj državi nije bilo dobro, a toga bogami nije bilo malo. Mjesecima smo tako vršljali i kopali po kući umrle, pa pažljivo i nepogrešivo birali da ne bismo slučajno uzeli išta što još valja. Sve što je iole vrijedilo spakovali smo onda u kovčeg i ukopali zajedno s pokojnicom, pa podijelili njivu i napravili šest – evo već sedam – malih, kretenskih Jugoslavija, ne znaš koja je od koje gora.

Nisam tako bio jedini kojemu se, gledajući ponoćni prijenos odlučujuće utakmice između Bosne i Hercegovine i Nigerije na Areni Pantanal u Cuiabi, učinilo da se probudio u ljetnu večer davne neke, recimo 1982. godine, i gleda Jugoslaviju s Pižonom, Šestićem, Šurjakom, Šljivom, Sušićem i Halilhodžićem.

Kakav idiotski san, pomislio sam trljajući oči: gledajući negledljivu utakmicu očito sam zaspao, usnuvši da je bio strašni rat, hiljade mrtvih i stotine hiljada izbjeglih, raspala se Jugoslavija u sto komada, pa reprezentacija Bosne i Hercegovine igra na Mundijalu – čuj, Bosna na Mundijalu? – odlučujuću utakmicu protiv Nigerije. I ne samo da je Safet Sušić u tom snu bio selektor Bosne, nego je i Vahid Halilhodžić selektor Alžira.

Na televizoru je, međutim, sve bilo u redu: Sušić je dolje na terenu, početkom drugog poluvremena ušao je i Vahid Halilhodžić, to su oni tamo dolje, nema tko drugi biti, prepoznao bih ih među hiljadu.

Ljeto je dakle 1982., Mundijal u Španjolskoj, Jugoslavija igra odlučujuću utakmicu protiv Hondurasa, srednjoameričkih nogometnih anonimusa koji su prvi put u povijesti na Svjetskom prvenstvu, i sve je kako u takvim utakmicama treba, kako je oduvijek bilo i kako će dovijeka biti: nakon one bezočne krađe u Valenciji i Sorensenova poklonjenog penala domaćinu Španjolskoj četiri dana ranije, “plavima” očajnički treba pobjeda za prolaz u drugi krug, ali međusobno posvađana reprezentacija glavinja po travnjaku stadiona La Romareda u Zaragozi, bez volje, bez strasti, bez ambicije, bez išta.

Na jednoj strani Sušić se zabio u reprezentativce Hondurasa pokušavajući i dvanaesti put proći kroz četvoricu, na drugoj pogrbljeni Šestić zabio glavu u travu i drži loptu kao da je njegova privatna, Miljanić diže s klupe Zlatka Vujovića, a na semaforu i dalje stoji strašnih, groznih i šupljih 0:0.

I onda, kad sam već gotovo opet utonuo u san od nepojamne dosade, konačno gol. Pogledam, međutim, malo bolje, kad ono – zabila ga Nigerija. Peter Odemwingie. A na semaforu “Bosnia and Herzegovina – Nigeria 0-1”.

Nije dakle bio san: stvarno je bio strašni rat, stvarno bilo hiljade mrtvih i stotine hiljada izbjeglih, raspala se Jugoslavija u sto komada, pa reprezentacija Bosne i Hercegovine stvarno na Mundijalu igra odlučujuću utakmicu protiv Nigerije.

I to je, manje-više, bila jedina razlika.

Sve ostalo bilo je isto: igra iz mračnog muzejskog depoa, jalov nogomet koji je već i one davne 1982. bio prašnjav, zastario i staromodan, lopta spora i tunjava, Spahić svjež i odlučan poput današnjeg Velimira Zajeca, Džeko neambiciozan i bezvoljan, a Sušić nerazuman baš poput Miljanića, pa mu Kolašinac i Ibišević sjede na klupi baš kao Miljanu najbolji strijelac kvalifikacija Zlatko Vujović, ili mladi Štef Deverić. A on forsira mladog amidžića Tina Svena kao Miljanić onomad staroga Nenada Jovanovića.

Sve je isto kao nekad: naši su brutalno pokradeni u 21. minuti, kad je sudac Sorensen, O’Leary, kako se već kurvin sin zove, poništio gol Edina Džeke iako je ovaj bio dobrih metar i pol izvan ofsajda, i sve do kraja utakmice, pa dalje do kraja Mundijala, do kraja ljeta, godine i stoljeća, sve do kraja historije spominjat ćemo sucu O’Learyju oca i majku, baš kao što smo do kraja historije spominjali biološke roditelje suca Lunda Sorensena, što je onaj faul Zajeca nad Alonsom premjestio za istih onih Džekinih metar i pol, ravno u šesnaesterac, poklonivši Španjolcima penal i pobjedu.

Dalje nam ne treba igrati, nema potrebe ni smisla, koji ćemo kurac uopće igrati kad nas suci ionako kradu. U osamdeset devetoj, istina, dat ćemo nekako gol, Safet Sušić će tamo u desnom korneru probiti trojicu-četvoricu Hondurašana i još toliko u šesnaestercu prije nego ga konačno obore na tlo, Pižon će zabiti iz penala, pa ćemo sutradan čekati da se dogodi što se dogoditi mora, a dogoditi se mora da Španjolci puste Sjevernoj Irskoj kako bi i jedni i drugi prošli dalje – jer kako bi i zašto, zaboga, ikada Irci pobijedili Španjolce osim da zajebu Jugoslaviju? – i mi se tako vratimo kući, po tko zna koji put prevareni i pokradeni.

Bosna i Hercegovina je u brazilskoj Cuiabi dobila tako svoj autentični jugoslavenski nogometni mit, da se njime hrani sljedećih godina i desetljeća, i unucima priča kako smo ono 2014. trebali biti svjetski prvaci, ali nas je kurvinski pokrao sudac Peter O’Leary.
Džabe ste, braćo, rušili Jugoslaviju. Živi, živi duh slavenski, živjet će vjekov’ma.