Govoreći otvoreno: Marfijev zakon, paraelite i „funkcionalna“ Bosna i Hercegovina

Autor/ica 👤tačno.net 28.8.2013. u 08:47

Povezani članci

Sav pravni haos u BiH rezultat je nasilnog rušenja Ustava Republike Bosne i Hercegovine, oktroiranja novog Ustava BiH Mirovnim sporazumom iz Dejtona, 1995. i nikada istinski provedenog postupka pomirenja, povratka, makar deklarativnog povratka na predratno ustavno stanje i pravne ocjene ustavnosti i zakonitosti političkih poteza kojima je proizvedeno stanje bezakonja, srušen Ustav RBiH i stvorene pretpostavke za naturanje političkih odnosno pravnih rješenja silom.

Piše: Nihad Filipović

Da je lakše rušiti, nego graditi, valjda je već prostom logikom jasno. Postoji teza što kaže: ako je Republika Bosna i Hercegovina rušena ratom tri i po godine, onda je potrebno bogtepita koliko puta vremena ne bi li se saniralo ratom proizvedeno stanje i stvorile mogućnosti uistinu nekog novog početka dogovorom organiziranih političkih volja. Ali, evo osamnaesta godina je od završetka rata u BiH, dakle proteklo je četiri i jače puta više vremena, nego je rušenje trajalo, pa se čini razumnim, makar hipotetički, zapitati se: ima li dogovora, ima li promjena?

Ima ona okrutna narodna koja kaže: „prvi se mačići u vodu bacaju“. Ako Mirovni sporazum iz Dejtona, Ohajo, Sjedinjene Američke Države, novembar 1995. godine, uzmemo kao taj zamišljeni prvi korak ka nekoj novoj BiH, nastaloj iz pepela rata, onda svih ovih godina nakon rata i Dejtona ostaje za primjetiti kako mačići, ne da su još živi, nego su se pubertetski razrasli i razvili do reproduktivne faze, a novog iskoraka u pravcu famozne funkcionalne Bosne i Hercegovine još uvjek nema.

Ali, šta je uopće funkcionalna Bosna i Hercegovina?

Taj termin je u bh. paušalnoj interpretaciji postao poput termina ljudska prava, nacija, demokratija…itsl. Političari, mediji, intelektualci, narod i građani u svakodnevnoj komunikaciji, svi koriste i razvlače ovaj pojam, a da se rijetko ko upita, šta bi zapravo stvarno trebalo značiti ta funkcionalna Bosna i Hercegovina? Jer najprije, fraza implicira da je BiH prije ove danas, valjda bila nefunkcionalna (što je, mjereno bilo kojim parametrima, manje ili više upitno), pa se sada kao teži nekoj novoj, funkcionalnoj. Dalje, termin je nejasan, jer, obzirom na političku praksu podapinjanja svemu što ima bh. predznak, ne zna se o čemu to političari i prateća medijska i intelektualna menažerija govore, kada razvlače od mila do nedraga tu tzv. funkcionalnu BiH. I konačno, u vezi sa prednjim, a može i prije svega, na šta se tu misli: na državu Bosnu i Hercegovinu ili na šta? Pitanje je samo naizgled retoričko, jer vidjećemo u daljnjem tekstu, tiče se zapravo same biti političke krize u BiH.

Termin funkcionalno, vezan uz društvo odnosno državu, podrazumjeva dva toka: jedan je ustavno-pravni, odnosno regulativni, upravni ili administrativno-pravni, a drugi je ekonomski. Politička volja da se uđe u promjene je pretpostavka oba ova toka. Bez toga, razgovarati, pa i dogovarati se može, ali sporazuma nema; bez toga svaki dogovor je zapravo diktat okolnosti, manevar izvan moći i slobodne volje subjekata dogovaranja. Pogledajmo ukratko kako to izgleda na primjeru tzv. funkcionalne Bosne i Hercegovine.

Šta su nama ustavne promjene

Amandmani na Ustav BiH iz 2006. godine, kreirani pod auspicijom Sjedinjenih Američkih Država, trebali su biti taj drugi dugo očekivani ustavni iskorak ka funkcionalnoj BiH, ali je to palo u Parlamentu. Kada se slegne kakofonija propagandnih laži koja se tim povodom sručila na Harisa Silajdžića, za kojega se smatralo da je glavni krivac pada Amandmana na Ustav, ostaje ona suština zbog koje su pali i zbog koje se i digla propagandna kuka i motika na dr Silajdžića: zadržavavnje široko postavljenog modela entitetskog, dakle etničkog glasanja, uz verbalno obećanje daljnih ustavnih pomjeranja u nekoj drugoj fazi, što je gurala i bošnjačka tranzicijska elita, pokazalo se ipak prekrupnnim zalogajem za zastupnike, uglavnom Bošnjake, ali i Hrvate.

U martu 2009. godine, opet pod američkim pokroviteljstvom, usvojene je Amandman I na Ustav BiH u vezi statusa distrikta Brčko. Na ovaj način, preko uvođenja distrikta Brčko u Ustav BiH, na mala vrata je provedena legalizacija ustava iz Dejtona, u smislu da je ustavno pitanje BiH postao ono što i treba da bude, dakle pitanje državnog prava. Sjedinjene Američke Države su postigle ono čemu su sve vrijeme i težile: Ustavu BiH, skrpljenom u Dejtonu 1995. godine, na ovaj način je dato kakvo-takvo demokratsko pokriće, a pitanje ustavnih promjena je od tog momenta, tamo gdje i treba biti, u izričitoj domeni domaćih političkih subjekata.

Tako je podvučena crta pod bosanskohercegovačku ustavno-pravnu tradiciju i historijski tok koji se može pratiti od prvog i drugog zasjedanja Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja BiH pa do posljednjeg Ustava Republike BiH. Sve do tog trenutka bh. konstitucionalisti, sljedbenici i zagovornici historijskog i pravnog toka svijesti u pristupu političkom saniranju stanja proizvedenog neustavnim ponašanjem i bezakonjem u osvit rata, a nakon toga i ratom i postratnim tokom i politikom tzv. dogovaranja naroda, sve do tada dakle, sljedbenici i zagovornici politike građanskog ugovora i ustavno-pravnog i historijskog toka svijesti u pristupu rješenju ključnog bh. političkog pitanja, a to je ustavno pitanje, imali su snažan argument u rukama: formalno-pravna invalidnost dejtonskog ustava. U pravu bez forme nema ni sadržaja, pa prema tome sve do tada: budući je silom anuliran Ustav Republike BiH, budući nije ispoštovana forma tj. procedura donošenja novog najvišeg akta državnog prava, nego je isti donesen na Mirovnoj konferenciji sa strane političara, a ne narodnih zastupnika, formalno-pravno u BiH smo imali ustavni provizorij.

Ali nakon Amandmana I na Ustav Bosne i Hercegovine, bosanskohercegovačka ustavna invalidnost je transferirana u stanje formalne ustavne validnosti.

Na stranu manir i manevar kojim je to utrađeno, a koji ocjenjujem prevarom naroda odnosno građana, na stranu sve manjkavosti u prethodnoj proceduri, ali je činjenica da je Amandman I izglasan u Parlamentu BiH sa strane narodnih zastupnika. Neki patriotski internet portali i autori su na vrijeme upozoravali na situaciju u kojoj će se BiH naći nakon usvajanja Amandmana I, ali je to ostalo bez šireg odjeka u bh. javnosti. Apatija i otsustvo interesa bj. javnosti kazuje nam, ili da je građanima i narodima politike i političkih natezanja oko apstraktnih društvenih pitanja, što kažu „pun kufer“, pa im je svejedno, ili da je javnost saglasna sa ponuđenim rješenjem Amandmana I na Ustav BiH, ili je i jedno i drugo na djelu; u svakom slučaju izglasavanjem u Parlamentu BiH, vidjeli smo, izvršeno je pravno valoriziranje Dejtonskog Ustava BiH, ili, da tako kažem, izvršeno je podizanje njegove relativne pravne valjanosti.

Prema prednjem, to je situacija od koje se mora polaziti u svakom pristupu pitanju ustavnih promjena u BiH. Jednostavno proizvedeno je stanje, što bezakonjem i silom, što svjesno i prevarom, što indolentnošću i ignorancijom tranzicijskih elita i to je danas fait accompli (svršena činjenica). Druga je stvar, što je sasma izvjesno, kako dogovora i dalje nema, niti može biti, bez posredovanja sa strane. U pitanju su u toj mjeri suprotstavljene vizije i tendencije političkih elita BiH oko ustroja tzv. funkcionalne Bosne i Hercegovine, da je iluzija očekivati dogovor. Jer prije svega, kako očekivati dogovor gdje nema spremnosti za dogovaranje; privid da je ima i da je dogovor moguć, rezultat je prakse od naroda otuđenih vrhuški političkih oligarhija koje se kriju, svaka iz svojih razloga, iza fasade demokratskih političkih stranaka.

Političko-pravni vakum i servisiranje

potreba građana

Veoma značajan element, duhovni ugaoni kamen nemogućnosti dogovora jeste politički i pravni vakum nastao nakon povlačenja nekih ključnih poteza kojima je generirana kriza iz koje je opet producirano nasilje i rat. Ti potezi idu u rasponu od jednostranog i nasilnog administrativno-teritorijalnog uvezivanja i podržavljenja prostora Republike Bosne i Hercegovine, preko osnivanja paralelnih jednonacionalnih organa vlasti, pa recimo do referenduma srpskog naroda u organizaciji Srpske demokratske stranke o formiranju samostalne republike srpskog naroda u BiH. Ovdje se može pridodati i referendum o nezavisnosti BiH raspisanog od strane Skupštine BiH, bez prisustva poslanika Srpske demokratske stranke, koji su napustili Skupštinu, iako komparativnom analizom jednog i drugog i posebno analizom pojma konstitutivnosti, onako kako je razumjevan i razvijan u ustavnoj tradiciji i praksi BiH od Drugog svjetskog rata pa sve do 1991. godine, poznavateljima materije nije teško argumentirati neustavnost jednog i ustavnost drugog; ali, da sada u to ne ulazimo.

Ono što se ovdje želi akcentirati kao svojevrsna ilustracija općeg stanja svijesti u društvu, napose stanja političkih duhova, jeste činjenica da, svih ovih godina od završetka rata 1995. godine, vlada kao neki prećutan konsensus elita, pa se dijaloški ova pitanja i ne pokreću. Za bh. političke operatore ova su pitanja zapravo sanirana Mirovnim sporazumom u Dejtonu i novom ustavnom konstrukcijom BiH, kreiranoj i kao Aneks 4 implementiranoj u Mirovni sporazum iz Dejtona. Logika je to Marfijevog zakona prema kojemu, kako je poznato, „sve što može krenuti naopako i krenuće“. Ako istom logikom, nešto od prednjeg ili sam Aneks 4 i zaluta u institucije sistema, aplikanti se suočavaju sa, u međuvremenu, erektiranim nepremostivim preprekama pravnog formalizma.

Mali potsjetnik: Ustavni Sud Republike Bosne i Hercegovine je raspušten u decembru 1955. godine. Navrat nanos, Skupština RBiH, 12. decembra 1995. godine, bez potrebne većine, donosi Odluku o proglašenju Ustavnog zakona o izmjenama i dopunama Ustava Republike Bosne i Hercegovine, kojom se adoptira novi Ustav BiH dogovoren na Mirovnoj konferenciji u Dejtonu, novembra 1995. godine.

Na osnovu tog Ustava, nakon provedene procedure izbora članova, 1977. godine, formiran je novi Ustavni sud Bosne i Hercegovine. Pred tim sudom su 1997. godine, Hrvatska stranka prava 1861. i njen bosanskohercegovački ogranak, pokrenuli inicijativu za preispitivanje ustavnosti Aneksa 4 Mirovnog sporazuma iz Dejtona (novi Ustav Bosne i Hercegovine) sa Ustavom Republike BiH. Ustavni sud, logično, nije prihvatio inicijativu, jer je i sam osnovan na temelju novog Ustava BiH, sa zadatkom da ga podržava, a ne dovodi u pitanje.

Tako se Bosna i Hercegovina, slijedom nasilnih, nelegitimnih i nezakonitih postupaka, prevarom, pritiskom, apatijom javnosti i tako dalje i tome slično, našla u dejtonskom procjepu u kojemu su pravna logika i historijski ustavnopravni kontinulitet potisnuti, a otvoren put za neku novu, kako politički operatori i aparatčici vole kazati, funkcionalnu Bosnu i Hercegovinu.

I kako onda na ovako trusnoj društvenoj, političkoj i pravnoj osnovi, zidati kuću neke nove funkcionalne BiH?

Ukoliko se slabijim poznavateljima države i prava ovakav tok i proizvedeno stanje čine efemernim u odnosu na egzistencijalna pitanja života građana (jer konačno država je tu da servisira potrebe građana), onda takvima treba kazati da ne razumiju i ne vladaju pojmovima i materijom. Jer, generirano stanje društvenog uklapanja u postojeću dejtonsku duhovnu matricu svijesti, bez političkog i pravnog saniranja prednjih ustavno i legalistički prijepornih poteza kojim se zaokruživalo cjepanje prostora Republike BiH i bez otvaranja procesa pomirenja nakon rata, vodilo je uzimanju „zdravo za gotovo“ zatečenog stanja tj. faktički prihvatanju pomenutog ustavnog i pravnog voluntarizma kao zakonitog, a to je opet vodilo devijacijama upravo u onome što je posao države: servisiranje potreba građana.

Devijacije u funkcioniranju sistema i servisiranju potreba građana su tako raširene i uočljive na svim nivoima da je nezadovoljstvo građana opće mjesto psihološkog stanja nacije (ma kako je razumjevali u specifičnoj bh. političkoj slici). To se lako detektira već iz neposrednog kontakata sa građanima, a transparentna manifestacija stanja svijesti i raspoloženja građana bile su martovske demonstracije u Sarajevu i studentske demonstracije u Banjaluci, što je, i jedno i drugo, imalo odjeka i naišlo na širu bh. podršku. Demonstranti su transparentno manifestirali nezadovoljstvo, ne samo onim što je bio neposredni povod protesta, kašnjenje u reguliranju pitanja tzv. Jedinstvenog matičnog broja građana (JMBG) i tragična smrt djevojčice Belmine Ibrišević, kojoj je, zbog neposjedovanja JMBG bio onemogućen put u inozemstvo na liječenje, na jednoj strani, a nezadovoljstvo studenskim položajem odnosno studentskim standardom i brigom društva tj. vlasti za rješavanje tih pitanja, na drugoj strani, nego i općim stanjem odnosa u društvu, ma koliko trapavo, politički korektno i manirom građanina pokornog, nastojali to iskazati.

Međutim, pretjerano bi bilo očekivati od prosječnog protestanta cjelovito razumjevanje šire slike kojom je opredjeljeno stanje odnosa u društvu tj. paraplegičnost u funkcioniranju sistema. Građani osjećaju posljedice, ali ne uvjek i nužno razumjevaju uzroke. Građani žele funkcionirajuću državu, servisiranje životnih potreba ljudi, a unutarnja organizacija je na političkoj i kulturološkoj eliti, odnosno, u bh. slučaju, elitama.

Demagogija političko-mafijaških elita

Što se pak elita tiče, najprije jedana napomena: govoreći o bh. elitama, namjerno koristim plural, jer je u podijeljenom bh. društvu sve usitnjeno, pa i društvena elita, koja je, komparirana sa elitom bivšeg, ratom i zločinom genocida razorenog društva, polutanska i više neki polusvijet nego društvena elita; zato je i nećemo u daljnjem tekstu zvati elitom nego ćemo radije koristiti termin paraelite i tranzicijske elite, kojim označavamo nešto paralelno društvenoj poziciji elite, ali ne i elita razumjevana u pozitivnim konotacijama pojma. I pri tome uopće nemajmo iluzija: i elita bivšeg društva, unatoč nekim veličinama sa svjetskim referencama, bila je pretežno provincijalna; uostalom oni su ti koji su ideološki i psihološki narode, tako historijski bliske i bez istinskog povoda za sukob, pripremili i usmjerili na rat.

Dakle, sve što smo imali uoči rata, rat i stanje poslje rata, u neposrednoj je vezi sa paraelitama. Paraelite su dobile legitimitet na prvim slobodnim demokratskim izborima u BiH 1990. godine, kada je bh. politički narod većinski glasao po etničkim linijama. Sve čemu smo svjedočili od tada do danas kazuje da je demokratsko pokriće iskorišteno za raspaljivanje najdubljih narodnih osjećaja, gdje je onda na valu narodnih emocija, zloupotrebljena vlast, podjeljeno društvo, isprovociran i narodu nametnut rat, izvršena „podjela“ dobara i prostora i provedena ekonomska tranzicija i prvotna akomulacija kapitala. Od tada, od te 1990. godine pa dalje, paraelite svih ovih godina, demonstriraju taj model „narodne ugroženosti“. Elementi tog modela su priča o biološkoj ugroženosti, o opasnostima od unitarizacije, odnosno majorizacije, priča o ugroženim konstitutivnim pravima, o narodnom suverenitetu i tome slično. Dakle na djelu je politička demagogija par exelance: priča od koje se ne živi, koja se ne maže na kruh, ali kojom se uspješno potpiruje strah, na kojemu onda elite vladaju.

Doda li se ovome, paralelno sa krizom političkih odnosa, odnosno dijaloga, provedena tranzicija ekonomije, gdje je izvršena preraspodjela društvenog kapitala, formirana nova kasta, kasta političkih makijevelista uvezanih sa darvinističkim kapitalističkim oligarsima, dobije se političko-mafijaška elita koja je jeftino i zapravo, zašto to ne reći, pljačkom stekla ogromno bogatstvo. Nema tu nikakva povijesnog novusa. Početna akumulacija kapitala je uvjek nasilje, pljačka i „snalažljivost“ oportunističkih, manje ili više beskrupuloznih pojedinaca. Ovo tim prije vrijedi za, kako se to danas popularno kaže Region, odnosno za BiH, gdje je ekonomska tranzicija provedena u uvjetima društvenog haosa proizvedenog raspirivanjem i sučeljavanjem narodnih emocija masa. U pozadini tako proizvedenog nacionalističkog haosa odvijao se proces tranzicije društvenog kapitala. Tako je i u BiH društveni kapital koncentriran na mali broj pojedinaca. Tajkun, riječ i pojam do tada nepostojeća u našim jezicima iz hrvatskog, gdje se prvo javlja, širi se, prihvata i postaje opće mjesto prepoznavanja fenomena.

Tajkuni dakle, vladajući kapitalom imaju ogromnu, ne samo finanacijsku nego i političku moć. Njihova moć je enormna, ali sa stajališta društva i društvenih odnosa ključni je problem tu što se ona održava mimo svih instituta demokratske kontrole i provjere. Zapravo svi instituti demokratske provjere su, koji manje koji više, pod njihovom političkom kontrolom: pravosudni sistem, mediji, obrazovanje i nauka, institucije kulture…

Ovaj tok u socijalnom smislu imao je poguban učinak: u sferi politike i političkih odnosa, vidjeli smo naprijed, što silom, što inkompetentnošću, što političkom manipulacijom provedeno je transferiranja invalidnog ustavno-pravnog stanja u stanje formalne pravne validnosti; u sferi ekonomije etablirana je ekonomska anarhija gdje se obrće kapital ne radi ulaganja u društvenu nadgradnju, nego radi parazitskog dodatnog gomilanja vrijednosti na privatnim bankovnim računima; a u sferi društvene svijesti o odnosu individue i njegovog šireg okruženja, pauperizirana inteligencija podaničkog mentaliteta proizvela je stanje obogaljene građanske svijesti: naš građanin, čovjek, pojedinac, danas je svjesniji svoje uvjetovanošću društvom možda više nego ikada u povijesti, ali istovremeno, njegov građanski angažman je otupljen pomenutom socijalnom i ekonomskom anarhijom podjeljenog društva te etničkim strahom koji, vidjeli smo, paraelite, preko sluganske inteligencije, konstantno plasiraju, koristeći ga kao instrument održavanja socijalnog mira i reda.

I to je ta društvena situacija situacija kakvu imamo u BiH danas; to je ta slika i taj duhovni ram u kojemu treba da se postigne dogovor o tzv. funkcionalnoj BiH. U toj slici, jer ne mogu protiv duha vremena i odnosa veličina u regionu i šire, paraelite većinski, bez obzira na narodni predznak, prihvataju (bar deklaratorno) mogućnosti dogovora. Ovo je razlika u odnosu na prijeratno vrijeme, kada su se tranzicijske političke elite „dogovarale“ u sjeni srbizirane Jugoslavenske narodne armije i tenkovskih i topovskih cijevi okrenutih na Sarajevo, a to je imalo samo jedno značenje, tj. dogovor je moguć, ali će biti onako kako Mi želimo ili drugim riječima – dogovor nije moguć. Danas smo međutim suočeni sa novim političkim ozračjem u kojemu se BiH našla po prvi put u povjesti.

U Bosni i Hercegovini se, prvi put u povjesti, suočavamo sa mogućnošću političkog dogovora bez arogantne sile ili prijetnje njenom (zlo)upotrebom.

Paradoks, ironija i cinizam ove situacije jeste da je proizvedena jednako tako u sjeni još moćnijeg arsenala globalne svjetske velesile. Naime, ovakvo političko stanje je kreirano sa strane moćnih Sjedinjenih Američkih Država koje su, kombinacijom političkog i vojnog pritiska, prvo poradile na balansiranju odnosa snaga i zaustavljanju rata, a onda u poratnom periodu, u BiH minorizirali vojni faktor ukidanjem paralelizma u organizaciji vojske i njenim svođenjem na simboličku ravan; u Srbiji su pokrenuli procese preispitivanja stanja svijesti, najprije bombardovanjem tzv. strateških ciljeva, pacifiziranjem Kosova, a onda upotrebom političkog lilihipa zvanog “Partnerstvo za mir”. Američki evropski saveznici su potpomogli prosece nuđenjem evropskog političke lizalice zvane članstvo u Evropskoj zajednici (EZ). Zajedničkim djelovanjem u vremenu stabilizirano je stanje u Regionu: Hrvatska je nakon poruke Hrvatima BiH da okrenu Sarajevu i rješenja traže tamo, u konačnici, ove 2013. primljena u EZ. I službena Srbija je čini se duhovno prelomila: na vratima su EZ, a da bi se vrata otvorila, valjalo je i Beogradu odaslati odgovarajuću poruku Srbima u BiH. Prema svemu što znamo i znacima na terenu, ta je poruka manje ili više eksplicitno već odaslata.

Održivost Bosne i Hercegovine u uvjetima

nove političke stvarnosti

No vratimo se predmetu našeg primarnog interesa u ovome tekstu, a to su izgledi za politički dogovor oko tzv. funkcionalne Bosne i Hercegovine.

Ovdje se uočavaju podjeljena stajališta i u osnovi dvije linije mišljenja, a onda i prakse, te „siva“ zona, međuprostor uzajamnog dodira, prožimanja, prelijevanja i pretakanja. Prevlađujuća linija političkog mišljenja i prakse bh. paraelita je: dogovarati se moramo, ako ne u svim aspektima odmah i danas, onda izvjesno sutra; stoga, strpljiv-spašen, korak po korak do neke nove BiH. Naravno, dogovor pod moranjem nije slobodan i više je diktat nego sporazum slobodnih volja. Zato je upitno koliko je ovdje proračunate iskrenosti, a koliko lukave strategije kod ključnih političkih subjekata odlučivanja, a ima i jednog i drugog; međutim, na tragu ovakvog razmišljanja 2006. godine je došlo do saglasnosti političkih paraelita u vezi Amandmana na Ustav BiH i kasnije, 2009. godine, oko statusa distrikta Brčko i Amandmana I na isti Ustav.

Postoji međutim i druga linija mišljenja. Ovu liniju mišljenja ne prati praksa ili je bar ne prati kao glavni tok političke operative. Ona je više prisutna u pozadini, iza kulisa političke akcije i marketinga, gdje je pozicionirana onim što smo naprijed naznačili kao duh vremena i odnos veličina u regionu i šire, ali je njeno prisustvo i uticaj na glavni tok političke operative nedvojbeno. Ova linija mišljenja smatra kako je bez postizanja dogovora oko ključnog političkog pitanja, a to je: želimo li državu BiH, nemoguć bilo kakav stvarni pomak. Prema ovome gledanju Amandmani na Ustav BiH iz 2006. godine su bili tek fatamorgana, privid u bh. ustavnoj pustinji proizvedenoj bezakonjem, ratom i posljeratnim muljanjem inkompetentnih političkih oligarhija, a u najboljem slučaju kozmetika na takvo stanje, politička i ustavna ikebana kojom se kvalitetno ništa ne pomjera.

Iz prednjeg zaključujemo: iako je prevlađujući stav tranzicijskih političko-kulturoloških elita, i to bez obzira na narodni predznak, verbalno stajalište kako je tzv. funkcionalna Bosna i Hercegovina moguća, ono gdje se naprijed pomenute dvije linije mišljenja i prakse sučeljavaju, pozadina verbalne gimnastike koja se, porad „viših nacionalnih interesa“ prakticira na javnoj sceni, isto je ono prijeratno prijeporno pitanje: država BiH i njena održivost u uvjetima nove političke stvarnosti?

Na ovome političkom pitanju, na pitanju državnosti BiH i njene održivosti suočavamo se sa oštrom etničkom podjelom politički organiziranih Bošnjaka, Srba i Hrvata. Uistinu, ona siva zona, onaj međuprostor uzajamnog dodira, prožimanja, prelijevanja i pretakanja, ovdje se javlja političkim igralištem ekskluzivno bošnjačkog i hrvatskog bh. faktora, gdje i dio „Dejtonaca“, zagovornika „pravne države“ i korak po korak politike i tzv. patriota, dijeli mišljenje, uz manja ili veća odstupanja, oko modela državne organizacije, o neodrživosti svake nove BiH utemeljene na predominantno etničkom principu, i paralelno tome teritorijalno upravnoj organizaciji države.

Politički uvezani Srbi su izvan ove zone dodira pa time i mogućeg dogovora. Kod njih je prisutno jedinstveno stajalište koje se pojednostavljeno može svesti na: sve sve, ali Republike Srpska; ili folklorno, na način Milorada Dodika, predsjednika tog entiteta kazano: Ne volimo je (državu BiH), ali je prihvatamo, te isto očekujemo i za našu RS. Prihvatanje se ovdje čini taktički manevar, jer je uvjetovano prihvatanjem već sa strane službenog Sarajeva prihvaćenog, iako, istine radi, službeni politički stavovi, nisu uvjek i većinsko narodno raspoloženje.

Prije rata, minimum ispod kojega radikalna srpska politika nije išla, bila je Jugoslavija, iako je jugoslavenska federacija bila zahvaćena ireverzibilnim tokom disolucije i to, ne umanjujući „zasluge“ ostalih, ipak najprije zahvaljujući srpskoj državnoj politici. Čudnovato, ali isti politički voluntarizam i iracionalizam svjedočimo i danas u politici službene Banja Luke. Ako apstrahujemo konstitutivnost naroda (koja je, usput rečeno, dubiozna ideološka konstrukcija) ili ako je razumjevamo kao jednakost odnosno ravnopravnost naroda, što je ostvarivo i mimo aktuelne entitetske forme podjeljene BiH, minimium ispod kojega radikalna srpska politika danas ne odstupa jeste srpski etnički entitet (i to u postojećim granicama koje su zapravo, uz manja odstupanja, linije ratnog razgraničenja) i entitetsko glasanje u Parlamentu BiH; i to uprkos činjenici da je svih ovih godina življenja i provedbe tog modela, jasno kako se mora provesti ozbiljna, slobodna i otvorena rasprava oko pitanja etnički podjeljene BiH i načina odlučivanja u funkcioniranju zakonodavne i izvršne vlasti, ukoliko se uistinu želi, sa strane paraelita toliko razvikana funkcionalna BiH.

Ovaj slijed mišljenja i prakse kao da uopće ne vodi računa o izmjenjenim regionalnim okolnostima, interesima i prioritetima, gdje se više ne može računati na neupitnu podršku Beograda. Istina, mantra o prihvatanju svega o čemu se tri konstitutivna naroda i građani BiH dogovore i Dejtonskim garancijama poštovanja njihovog dogovora je i dalje prisutna i u Beogradu i u osnovi to je istinit iskaz, ali u novim okolnostima, u okolnostima izmjenjenih političkih prioriteta u regionu i centrima političke moći izvan BiH, ta fraza gubi sadržaj deklaracije o namjerama praćene silom, i javlja se više kao refleks i fraza politički korektnog govora. Na dugoročnu pogubnost ove autistične, dejtonski za vjeke vjekova definirane i blokirane politike, neki su već ranije argumentirano ukazivali, ali to nikakvog odjeka nije imalo u praksi politički organiziranih Srba u BiH.

Zašto?

Pa zato što je ta praksa bila stajalište službenog Beograda i Republike Srbije. Međutim danas, kada je Republika Srbija na pragu Evropske zajednice, mijenjaju se i njeni politički prioriteti. Mnogi to vide danas, a sagledaće, kada-tada i srpska radikalna politika u Bosni i Hercegovini: Republika srpska, sve više i više postaje opterećenje i kamen o vratu službenom Beogradu.

Etnički podjeljena bosanskohercegovačka zemlja pa tako i Republika srpska, tim prije je kamen o vratu državi Bosni i Hercegovini. Teritorijalizacija BiH je provedena gaženjem temeljnih ljudskih prava, brutalnom silom i bez uvažavanja elementarne logike života: prirodnih, regionalnih, ekonomskih, demografskih itd., granica, inklinacija, tendencija. Kao takav, postojeća asimetrični teritorijalni ustroj BiH je nepravedan, neljudski, izvor je nacionalističkih frustracija i prema tome neodrživ. Politički makijavelisti i darvinistički oligarsi, ma koliko inače intimno moguće inklinirali dogovoru kao najsigurnijem načinu zaštite pozicije i stečene moći, nikada se oko ovoga neće dogovoriti, jer za vratom osjećaju narodi dah prevarenih, dah prognanih, dah žrtava i njihovih preživjelih najbližih. Žrtve mogu pognuti glave pred silom; historijska prašina će pasti na pritajenu mržnju koja nije naišla na satisfakciju prava i pravde. Ali, mržnja će ponovo eksplodirati. Samo ne znamo kada.

Paraelite pred zidom narodnog i

građanskog nezadovoljstva

Dakle, paraelite moraju biti natjerane, one moraju biti suočene sa zidom narodnog (građanskog) otpora političkom voluntarizmu vladajuće kaste, zidom pred kojim će pasti i neće preživjeti ili će napraviti kopernikanski obrt i konačno pristupiti dogovoru bez zadnjih misli. Duhovni prelom i odgovarajuća promjena političkog kursa je moguća, ali je to u vezi sa situacijom u Regionu, a to su užasno spori procesi koje sebi, kako-tako, mogu priuštiti Beograd i Zagreb, ali ne Sarajevo i Bosna i Hercegovina. Stoga, nadati se u postojeći dvotrećinski mehanizam tzv. dejtonskog ustava kao način izmjene ustavne regulative, kratkoročno, a svi naši životi su u zadatom okviru kratkog trajanja, sanak je pusti. Čak i kada bi paraelite ušle u takav proces, uvjek valja imati na umu da je moguć i „najsavršeniji“ demokratski ustav u teoriji i najcrnji teror i samovolja vlastodržaca u praksi. Također, sanak je pusti očekivati, da će onaj drugi element toka ka funkcionalnoj Bosni i Hercegovini, tj. ekonomsko saniranje društva, implementirati kasta političkih makijavelista i darvinističkih kapitalističkih oligarha koja je i kreirala pljačkaški model društva i ekomomije kakav imamo u BiH. Zašto je to iluzija očekivati od njih. Pa zato što bi model uistinu funkcionalne države BiH najprije značio njihovo polaganje računa u institucijama sistema.

Nego paraelite moraju biti suočene sa izborom: ili istinski zaokret ili rizikuju eksploziju narodnog i građanskog nezadovoljstva, pad i gubitak svega stečenog, uključujući i slobodu.

Kako ovo postići i da li je ovakvo šta moguće u tako duboko podjeljenom društvu kakvo je bosanskohercegovačko?

Ovdje ćemo se vratiti građanskim i studentskim protestima iz marta tekuće godine. Protesta je bilo i prije, ali kao nikada do tada, osjetio se strah paraelita pred provalom narodnog gnijeva. Složile su se neke nevidljive silnice nezadovoljstva i psihološki mehanizmi njegova eksponiranja, formirana je kritična masa, uglavnom mladih ljudi, koja je nosila i osjećala gotovo pa revolucionarnu energiju promjene. Blokada Parlamenta u Sarajevu pomogla je stvarnom osjećaju straha kod blokiranih političkih aparatčika paraelita. U Banja Luci isti efekt je imala provala nezadovoljstva studenata; u modernim društvima zapada, još od šezdesetosmaškog studentskog nezadovoljstva i nešto kasnije protesta američke mladosti zbog rata u Vijetnamu, provala gnjeva mladih nosi veći revolucionarni naboj nego sindikalni izlivi nezadovoljstva radnika „korumpiranih“ socijalnim beneficijama države blagostanja ili pak, u našem slučaju, zatrovanih nacionalizmom i tzv. „višim“ nacionalnim interesima.

Dakle, to, ta mladost protestanata i njoj komparativna energija protesta, bio je razlog zatečenosti i nelagode, pa i straha tranzicijske elite u Sarajevu, a paničnog straha u Banja Luci. U Banja Luci su čak u prvi mah zabranili najavljeni studentski protest, a onda je proradio provjereni argument „viših nacionalnih interesa“. Studenti su nasjeli, ogradili se od demonstracija u Sarajevu i stvar je legla: demonstracije su „legalizirane“.

U Sarajevu demonstranti su manifestirali tzv. političku korektnost na ivici javnog ludila. U gradu kojega je Vojska RS preko tri godine držala pod opsadom, pobivši preko jedanaest hiljada mahom civila od čega preko hiljadu i šest stotina djece, „protestanti“ su nosili transparente sa izrazima podrške i ljubavi entitetu koji je nastao eto i na takvom zločinu.

I ovdje smo sada kod suštine problema sa kojima se suočava građanska BiH, njeni mladi ljudi naročito, jer, hajdemo vjerovati kako je ta socijalna masa i energija koja bi mogla pokrenuti proces ka nekoj uistinu funkcionalnoj Bosni i Hercegovini.

Kritička svijest, građanski i narodni otpor, istinska opozicija, razni oblici uvezivanja civilnog društva, uvezivanja preko kojih se uspješno može artikulirati narodno nezadovoljstvo, mora naći načina za premošćavanje etničkih i entitetskih barijera koje pseudoelite uspješno brane, uvjek iznova potežući tzv. „viši nacionalni interes“.

Nema višeg nacionalnog interesa od Istine. Nema ga višeg od sitog stomaka građana, od efikasno ustrojenog sistema servisiranja potreba građana. Ako sistem danas funkcionira tako da ubija bebe u Federaciji BiH zbog toga što se paraelite ne mogu dogovoriti, onda će se sutra slično desiti i u Republici srpskoj. Nemojmo non-stop ignorantski drijemati na nesreću drugih, jer prije ili kasnije, i nama će pokucati na vrata. Marfijef zakon ne priznaje etničke i entitetske granice.

Pitanje je međutim može li mladost Bosne i Hercegovine, entitetski, dakle po narodnim i nacionalnim linijama, odgojno i obrazovno segregirana, bez osjećaja šire domovinske, bosanskohercegovačke svijesti, svijesti o pripadnosti prostoru i državi koji se zove Bosna i Hercegovina; može li dakle takva mladost biti nosilac promjena?