FELJTON: HERCEG-BOSNA U HAAGU (6)
Imaju li i Hrvati svoje “Markale”?

Izdvajamo

• Od 287 stranica, koliko ta presuda obuhvaća, najmanje sedamdeset posvećeno je temeljitoj činjeničnoj rekonstrukciji događaja. Zaključci su dramatični: počinjeni zločini nisu nasumični pojedinačni incidenti ili posljedica uzajamne susjedske mržnje, nego plod sistematskog vojnog napada, planiranog unaprijed na višim razinama vojne hijerarhije, cilj kojega je bio protjerati muslimansko stanovništvo iz spomenutih općina. A to je uvelike i učinjeno.

Povezani članci

• Zabrinutost za tradiciju bosanskohercegovačkog društva
• Održana promocija knjige Nerzuka Ćurka “Rasprava o miru i nasilju (geo)politika rata-(geo)politika mira-studij mira”
• Nisim Albahari o cionizmu i politici Izraela
• Gratz: Sarajevocentrična kulturna politika Federacije je destrukcija države
• Tomislav Marković: Mladić je na doživotnoj robiji, a velikosrpska ideologija na slobodi
• Petar Fehir: PONEKAD SE BUDIM

Foto: zenicablog.com

Kako bi izgledala BiH da su uvažene presude Haškog suda? Bi li postojala ovakva Republika Srpska da postoji kajanje za politiku genocida i nasilja što ih je Haški sud dokazao? Bi li hrvatska politika i danas veličala Herceg-Bosnu da ima poštenja priznati ratnu politiku protjerivanja i nasilja? U sljedećim tjednima, na temelju presuda Haškog suda, portal tacno.net objavit će feljton “Herceg-Bosna u Haagu”, s uvjerenjem da postoji interes za činjenicama, ma koliko ga virtuozi obmane pokušavali onemogućiti.

Imaju li i Hrvati svoje ‘Markale’? Je li Hrvatsko vijeće obrane, oko podneva 19. travnja 1993., počinilo masakr civila granatirajući središte Zenice? Usprkos temeljitom razmatranju, to je pitanje na suđenju Tihomiru Blaškiću pred Haškim sudom ostalo bez odgovora.

Ostala međutim nisu: sudsko je vijeće utvrdilo da je HVO, od 16. travnja 1993., pokrenuo “rasprostranjene, sistematične i nasilne napade” na muslimanske civile u općinama Vitez, Busovača i Kiseljak, koji su se “uklapali u okvir politike progona muslimanskog stanovništva”. Neki od tih napada vođeni su u koordinaciji s vojskom bosanskih Srba.

Masakr u Ahmićima, drugim riječima, samo je jedan – premda najokrutniji – od zločina nad Bošnjacima počinjenih tih dana: na dan tog zločina, primjerice, u obližnjem Vitezu poginulo je 96 Bošnjaka i pet Hrvata.

Ti su se zločini “odigrali u okviru međunarodnog oružanog sukoba, pri čemu je Republika Hrvatska vršila globalnu kontrolu nad Hrvatskom zajednicom Herceg-Bosna i HVO-om, te uopšte nad hrvatskim političkim i vojnim vlastima u središnjoj Bosni.“

Nepravomoćna presuda Haškog suda Tihomiru Blaškiću, izrečena 3. ožujka 2000. godine, detaljno rekonstruira hrvatsko-bošnjački sukob u srednjoj Bosni od 1992. do 1994. godine. Za razliku od suđenja vojnicima HVO-a koja su se u Haagu odvijala prije procesa Blaškiću, i u kojima je detaljno opisan zločin u Ahmićima, nepravomoćna presuda Blaškiću činjenično detaljno opisuje širi kontekst napada na Bošnjake u općinama Vitez, Busovača i Kiseljak.

Od 287 stranica, koliko ta presuda obuhvaća, najmanje sedamdeset posvećeno je temeljitoj činjeničnoj rekonstrukciji događaja. Zaključci su dramatični: počinjeni zločini nisu nasumični pojedinačni incidenti ili posljedica uzajamne susjedske mržnje, nego plod sistematskog vojnog napada, planiranog unaprijed na višim razinama vojne hijerarhije, cilj kojega je bio protjerati muslimansko stanovništvo iz spomenutih općina. A to je uvelike i učinjeno.

Opis ocjenom sudskog vijeća da su napetosti počele već u studenome 1991., “s osnivanjem Hrvatske zajednice Herceg-Bosne.” Vijeće citira zapisnik sa sastanka HZ HB od 12. studenoga 1991., koji su potpisali predsjednik i dopredsjednik HZ HB Mate Boban i Dario Kordić: “…hrvatski narod u Bosni i Hercegovini mora se konačno prikloniti jednoj aktivnoj i odlučnoj politici kako bi ostvario svoj vjekovni san – zajedničku hrvatsku državu”.

Slučajno ili ne, ali baš na dan osnivanja Nezavisne države Hrvatske – 10. travnja 1992. – Mate Boban na teritoriji HZHB zabranjuje bošnjačku Teritorijalnu obranu, oformljenu dan ranije. “Hrvatski general Roso to potvrđuje naređenjem od 8. maja. Dana 11. maja Tihomir Blaškić provodi to naređenje proglasivši TO nelegalnom na području opštine Kiseljak”, navodi se u presudi.

U travnju 1992., “predsjednik viteškog HDZ-a Anto Valenta saopštio je predstavnicima SDA da se moraju podrediti vlasti HZ HB.” Mjesec i pol kasnije, 20. svibnja 1992., “jedan je vojnik ABiH ubijen ispred hotela Vitez, a dvojica su zarobljena i premlaćena.” Istraga nije dala rezultate. “Dana 18. juna 1992. vojne formacije HVO-a su zauzele štab u Vitezu i zgradu Skupštine opštine te su istakli zastavu Herceg-Bosne i države Hrvatske.” “Doista, napetost neprestano raste od maja 1992. do januara 1993.”, zaključilo je sudsko vijeće.

No ta napetost, ako je suditi prema nalazima presude Tihomiru Blaškiću, ne raste zbog provokacija obje, nego jedne – hrvatske – strane. “Tokom 1992. godine počinjena su brojna diskriminatorna djela protiv muslimanskih vlasti opština Vitez, Busovača i Kiseljak, te protiv muslimanskog stanovništva tih opština.” Hrvatske su vlasti htjele “da se pomenuti predstavnici vlasti uklone sa civilnih, političkih i vojnih funkcija, a da se na njihova mjesta postave predstavnici HVO-a.”

Spomenuta diskriminatorna djela “su učinila život muslimanskih civila do te mjere teškim da su mnogi od njih morali napustiti tu regiju i otići u druge opštine, u kojima su činili većinu. Oni koji su usprkos svemu odlučili da ostanu u tim opštinama morali su se suočiti sa progonima od strane režima koji je u isto vrijeme bio i politički i vojni, i koji se prema njima odnosio sa sve više i više neprijateljstva.”

A potom je, 16. travnja 1993., krenuo i opći vojni napad. “Hrvatske snage (…) krenule su u napad u opštinama Vitez i Busovača. Hrvatske snage, HVO i samostalne jedinice pljačkale su i palile kuće i staje, ubijale civile bez obzira na dob i pol, klale stoku, razarale ili oštećivale džamije, hapsile civile i prebacivale ih u zatočeničke centre gdje su životni uslovi bili bijedni i gdje su bili prisiljeni da kopaju rovove i ponekad korišteni kao živi štit.”

Sam Tihomir Blaškić, navodi se u presudi, na suđenju je “naveo da je napadnuto dvadesetak sela.” Učinjeno je to “istom taktikom”: “Selo bi najprije bilo ‘okruženo’. Napad bi započeo artiljerijskom vatrom. Jurišne snage i snage za pretres, organizirane u grupe po pet do deset vojnika, sprovele bi ‘čišćenje’ sela. Isti scenarij ponovljen je nekoliko dana kasnije u opštini Kiseljak.”

Napadi su bili koordinirani. “Opseg i jednoobraznost zločina počinjenih protiv muslimanskog stanovništva u tako kratkom roku navodi na nedvojben zaključak da je bila riječ o planiranoj akciji sa ciljem da se muslimansko stanovništvo natjera u bjekstvo. Ti su napadi, dakle, ispoljili rasprostranjen, sistematičan i nasilan karakter. Oni su se uklapali u okvir politike progona muslimanskog stanovništva. “

Nepravomoćnom presudom, u kojoj su iznesene spomenute činjenice i zaključci, Tihomir Blaškić osuđen je na 45 godina zatvora. Tri i pol godine kasnije, 29. srpnja 2004., Žalbeno vijeće Haškoga suda njegovu će kaznu smanjiti na devet godina zatvora. Neće, međutim, osporiti o zločinima, nego tek različito procijeniti pravnu odgovornost Tihomira Blaškića za njih. Ni Blaškićeva obrana, uostalom, nije ni osporavala da su zločini uistinu počinjeni: ograničila se tek na pokušaj da dokaže kako za njih nije odgovoran Tihomir Blaškić.

Izlažući dalje kronološku rekonstrukciju pripreme za konačni progon Bošnjaka iz srednje Bosne, presuda Blaškiću navodi ovako: “Tokom čitavog perioda od januara do aprila 1993., muslimansko stanovništvo bilo je izloženo sve češćim progonima od strane hrvatskih političkih i vojnih vlasti. (…)”. Jedan je svjedok izjavio: “Svi se ti događaji mogu zapravo rezimirati kao jedna potpuna negacija bošnjačkog naroda, onemogućavanje opskrbljivanja, protjerivanje s posla, zabrana okupljanja, a ono što se smatralo najvećim vrijednostima pripisivalo se hrvatskom narodu.”

Presuda potom, na petnaestak stranica, opisuje zločin u Ahmićima, koji je temeljito opisan već u prethodnim presudama za zločine Herceg-Bosne, naročito u predmetu Kupreškić. Potom se rekonstrukciju proširuje i na cijelu općinu Vitez, te na općine Busovača i Kiseljak.

Istodobno s napadom na Ahmiće, između pet i šest ujutro 16. travnja 1993., počeo je artiljerijski i pješački napad na muslimanske dijelove Viteza. “Opljačkane su i spaljene brojne kuće, uhapšeni su Muslimani, koji su probirani po starosti i polu, a vojno sposobni muškarci odvoženi su na mjesta zatočenja ili na linije fronta.”

Dva dana kasnije, 18. travnja, pored džamije u starom Vitezu, dijelu grada koji će deset mjeseci tavoriti kao opsjednuta bošnjačka enklava, “eksplodirao je kamion-cisterna natovaren sa najmanje 500 kilograma eksploziva”, a “izuzetno jaka eksplozija prouzročila je znatnu materijalnu štetu i velik broj ljudskih žrtava.” Tu će eksploziju presuda opisati kao unaprijed smišljen “teroristički čin čiji je osnovni cilj bio stvaranje osjećaja straha među napadnutim stanovništvom”.

Četiri mjeseca kasnije, 18. srpnja 1993., stari Vitez napadnut je “velikom količinom oružja ručne izrade”, improviziranim minobacačima zvanim “bebe”, od čije su neprecizne vatre “poginuli brojni Muslimani.” “Osim toga, taj dio grada bio je metom višecijevnih raketnih bacača i minobacača”, navodi se u presudi.

Sve će te napade presuda opisati kao rezultate “plana progona eliminacijom civila Muslimana i razaranjem njihove imovine.” Bili su “usmjereni protiv muslimanskog civilnog stanovništva i nisu predstavljali odgovor na vojnu agresiju. U najmanju ruku, čak i da je takva agresija postojala, upotrebljena sredstva i metode nipošto nisu bili srazmjerni takvoj agresiji”, jer su u “svakom od navedenih događaja, većinu žrtava činili civili Muslimani, pri čemu izgleda jasno da su žrtve bile, bez razlike, muškarci, žene i djeca.”

Presuda detaljno rekonstruira napade i zločine u nizu sela iz općina Vitez, Busovača i Kiseljak. Za ovaj feljton, naročito je zanimljiv napad na sela Grahovci i Han Ploča u općini Kiseljak, desetak kilometara južno od Kiseljaka. “Dana 12. juna 1993., HVO je zatražio od stanovnika ta dva mjesta da predaju oružje, što su oni odbili, između ostalog zbog blizine linije fronta prema Srbima. Oko 14 sati, artiljerija HVO-a počela je granatirati Grahovce i Han Ploču. To granatiranje vođeno je u suradnji s vojskom bosanskih Srba.” Nakon što su osvojili selo, pripadnici HVO-a ”premlatili su i na brutalan način ubili nekoliko stanovnika.” Džamija je spaljena, a imam ubijen. “Svi su Muslimani napustili mjesto, a njih šesdesetak se vode kao nestali. Vojnici HVO-a opljačkali su i spalili njihove kuće.”

Presuda Blaškiću nije uspjela razjasniti jedan naročito okrutan zločin, o kojemu se u hrvatskoj javnosti nikada nije govorilo: oko podneva, 19. travnja 1993., na glavnu tržnicu u središtu Zenice ispaljeno je više artiljerijskih granata; optužba je tvrdila devet, obrana je priznala “nekoliko”. “Čini se da se baš u to doba dana odvijala velika trgovačka aktivnost i da se tada u geografskoj zoni koja je bila granatirana nalazilo oko dvije do tri hiljade ljudi”, tvrdi se u presudi, i naglašava kako u blizini nije bilo vojnih objekata. Presuda ne navodi točan broj žrtava. Portal zenicainfo.ba objavio je da je u tom napadu, koji frapantno podsjeća na pokolje kod sarajevske tržnice Markale, poginulo 16 civila, te da ih je ranjeno više od pedeset. Najmlađi poginuli, prema zenicainfo.ba, bio je 14- godišnji Nehrudin Trako.

Optužba je tvrdila da je granatu ispalio HVO, a isto tvrdi i zenicainfo.ba: “S položaja HVO-a u Putičevu”. Obrana je, međutim, dokazivala da su granate ispaljene sa srpskih položaja na Vlašiću. Sudsko vijeće temeljito je razmatralo argumente obje strane, te zaključilo da “nije moglo riješiti pitanje identiteta snaga koje su učestvovale u granatiranju Zenice”. Tužitelj, naime, “nije pokazao, van svake razumne sumnje, da su snage HVO-a i drugi elementi podređeni optuženome izvršili granatiranje.”

Kako god bilo, zločine nad Bošnjacima u srednjoj Bosni svoditi samo na masakr u Ahmićima, što je postalo gotovo uobičajeno, nije drugo doli prikrivanje cijele istine.