ENG
Fašizam na ženski način – to je njima njihova borba dala
Autor/ica 👤Edisa Gazetić
Izdvajamo
- Jesu li i druge žene ponosne, kao, naprimjer, Dalida Burzić, je li i ona ponosna što nije donijela presudu makar za ubojstvo Dženana Memića? Jesu li i profesorice Univeziteta u Sarajevu i članice Senata, donoseći preporuku da u vrijeme džume zamre sav rad na sekularnoj obrazovnoj instituciji, isto tako ponosne? Je li ponosna Jelka Miličević, Borjana Krišto, Dušanka Majkić, Semiha Borovac i sve druge zastupnice, ministrice koje nas uvjeravaju da rade za dobrobit nekog naroda? Znam da mnoge ovce u to vjeruju, samo ne znam dokle i ima li kraja našoj tuposti.
Povezani članci
Foto: avaz.ba
La Grande Madre Izetbegović je SDA kćerima poručila da se ne boje biti supruge političara, pa i ljubavnice, jer je tako lakše. Što biste se mučile i dokazivale, kad se samo možete udati za nekog begovića i sve je u vašem životu riješeno, kao što je to i ona uradila. I još je naglasila da je danas ponosna što nosi prezime Izetbegović. Je li ponosna na sve što su Izetbegovići uradili: na rat, na toliko ubijenih, prognanih, je li ponosna i na silovane muslimanke, na djecu rođenu iz čina silovanja, na prodatu Istočnu Bosnu, na izdatu Srebrenicu, na dogovoreni rat sa HVO-om, na stotine hiljada mladih koji su zauvijek otišli iz ove zemlje u samo nekoliko godina…
Kada su Ernu Petri na suđenju pitali kako je mogla činiti zvjerska ubojstva židovske djece, a pri tome je i sama bila majka, što je sudac i pomenuo, aludirajući na suosjećanje koje je mogla i trebala imati, odgovorila je vrlo jednostavno: činila je to da se dokaže pred muškarcima.
Ako bismo lekarku, i k tome direktoricu KUCS, Sebiju Izetbegović pitali da li je kao lekarka i žena mogla suosjećati sa pacijenticama Klinike za onkologiju, bi li lekarka odgovorila: činim to da se dokažem Bošnjacima? Ili, činim to da se dokažem pred drugim (zdravim, SDA) ženama?
I žene imaju pravo na pozicije moći i žele ih već dugo i to ne samo da bi unijele promjene u sisteme u kojima dolazi do izražaja njihova kreativnost i drugačiji način razmišljanja, pogotovu u velikim korporacijama, već da bi odlučivale o životima drugih – manje moćnih ili nemoćnih. I žene žele da upravljaju, da traže od drugih da im se pokoravaju i vjerno im služe. Nekada su se žene bacale pred Hitlerova kola da bi ih on samo pogledao i utješio; sada žene žele da se pred njih bacate, ali ne više iz patrijarhalno-romantičnih razloga. Zapravo, mnoge žene na vlasti širom svijeta ne rade ništa drugo što sistemi ne rade stoljećima: zlostavljaju, ubijaju, muče i zastupaju državu, vjeru, naciju, boga i sl. Od trenutka kada su shvatile svoju tešku poziciju u društvu, žene su tražile da se izjednače sa muškarcima. Nije to bila jednakost koju su zaista tražile, ona se ticala prava koje su muškarci dobivali rođenjem, a žene su ih mukotrpno sticale tokom života, ako su imale sreću. Međutim, nekako su se izjednačile, iako od njih i danas očekujemo da ne slijede model moći tipičan za nesolidarnu (mušku) politiku. Ali, mnogim ženama to ne smeta, naprotiv, uživaju da drugima uskraćuju temeljna ljudska prava. Odsustvo svakog suosjećanja vdjeli smo kada je mađarska novinaraka saplela Sirijca sa djetetom u naručju, koji je bježao u Evropu od istih takvih zlostavljača.
Mnoge žene sebe vole prikazivati apolitičnim, hiniti da su u sjeni događanja, ali stvarnost je uvijek drugačija. Mnoge Njemice koje su podržavale nacizam, a podaci, koje iznosi Wendy Lower u knjizi Hitlerove furije, govore da je trinaest miliona žena bilo aktivno u nacističkoj stranci i njezinim ograncima, željelo je sebe pokazati u javnosti apolitičnim. Žene su itekako uključene u politiku i onda kada nemaju iskaznicu partije i kada im muž nije premijer ili predsjednik države.
I Sebija Izetbegović voli sebe prikazati tek kao članicu SDA stranke bez ikakvih političkih ambicija, pa čak i to što je lekarka Izetbegović postala direktorica Kliničkog centra za nju nema nikakvu političku pozadinu. Mnoge su žene u Drugom svjetskom ratu bile angažirane kao zapovjednice i mučiteljice u logorima smrti. Nisu pokazivale nikakvo suosjećanje prema drugim ženama, njihovim patnjama. Naprotiv, one su i uzrokovale te patnje. Lekarka Izetbegović nije direktna uzročnica karcinoma kod žena u BiH, konkretno u Sarajevu, (iako bi da postoje istraživanja o tome koliko zatrovanost nacionalizmom djeluje na pojavu karcinoma kod određene populacije, vjerovatno mogla biti posredno i odgovorna), ali je lekarka propustila pokazati bilo kakvo suosjećanje, žaljenje ili bilo kakvu solidarnost sa ženama koje se liječe na njezinoj Klinici. Je li lekarka izvršila selekciju žena zbog kojih se žrtvuje vikendom, u odnosu na one zbog kojih je samo trebala tražiti servisiranje aparata za zračenje, što je uostalom i sastavni dio rada svake klinike? Pokazala je bošnjačka predstavnica moći u Konjicu koje su joj žene važne. Pokazala je da je pred njih došla našminkana, sređena, nalakiranih noktiju kako je to sama objasnila. U svakom drugoj situaciji bošnjačka diva radi i samo radi. Arbeit macht frei. I nacisti su smatrali da šminka i vamp izgled ženu izjednačava sa prostitutkom i odvaja od primarnih zadaća: služenja Füreru i odgajanju djece. Lekarka je tada još poručila ženama u sali: zbog vas ovaj vikend nisam sa svojom porodicom, zbog vas sam se sredila, zbog vas nalakirala nokte…U tom trenutku lekarka se pretvorila u patrijarhalnu majku koja djeci konstantno ponavlja i izaziva osjećaj krivnje: žrtvovala sam se za vas i ostala živjeti sa vašim nemogućim ocem, zbog vas. U suštini, kao i mnoge druge žene koje se vole žrtvovati i Madre Izetbegović pokazuje samo koliko nije imala šta drugo taj dan raditi (iako samo radi), baš kao što ni majke koje zbog djece ostaju živjeti u lošim brakovima nikada nisu imale namjeru razvesti se ili nešto promijeniti. Madre Izetbegović nas je još jednom podsjetila da su žene (SDA) tiha snaga (patrijarhalnog) društva – one su te koje odgajaju i pripremaju nove šoviniste, nasilnike, ubojice, prevarante, nacionaliste, uljuđene fašiste i sl. Da nije tako ni Sebija ne bi bila tu gdje jeste, a ni mnogi drugi i druge koje je tiha snaga pripremila i naučila da budu takvi kakvi jesu.
La Grande Madre Izetbegović je SDA kćerima poručila da se ne boje biti supruge političara, pa i ljubavnice, jer je tako lakše. Što biste se mučile i dokazivale, kad se samo možete udati za nekog begovića i sve je u vašem životu riješeno, kao što je to i ona uradila. I još je naglasila da je danas ponosna što nosi prezime Izetbegović. Je li ponosna na sve što su Izetbegovići uradili: na rat, na toliko ubijenih, prognanih, je li ponosna i na silovane muslimanke, na djecu rođenu iz čina silovanja, na prodatu Istočnu Bosnu, na izdatu Srebrenicu, na dogovoreni rat sa HVO-om, na stotine hiljada mladih koji su zauvijek otišli iz ove zemlje u samo nekoliko godina…
Jesu li i druge žene ponosne, kao, naprimjer, Dalida Burzić, je li i ona ponosna što nije donijela presudu makar za ubojstvo Dženana Memića? Jesu li i profesorice Univeziteta u Sarajevu i članice Senata, donoseći preporuku da u vrijeme džume zamre sav rad na sekularnoj obrazovnoj instituciji, isto tako ponosne? Je li ponosna Jelka Miličević, Borjana Krišto, Dušanka Majkić, Semiha Borovac i sve druge zastupnice, ministrice koje nas uvjeravaju da rade za dobrobit nekog naroda? Znam da mnoge ovce u to vjeruju, samo ne znam dokle i ima li kraja našoj tuposti.
Autor/ica 👤Edisa Gazetić
