ENG
Esad Bajtal: U ime sjećanja i podsjećanaja na ratne devedesete, ovako više ne može
Autor/ica 👤tačno.net
Izdvajamo
- Sigurnost i mir su temeljne pretpostavke ljudskog življenja i zaštite čovjekovog dostojanstva. Bez toga, umjesto radosti, život postaje besmislena i bolna patnja nedužnih.
Povezani članci
Povodom nedavnih terorističkih napada u Parizu te napadu u Rajlovcu u kojem je Enes Omeragić ubio pripadnike Oružanih snaga BiH Nedeljka Radića i Armina Salkića, te ranio Dževada Ljukovca, za komentar smo zamolili našega političkog analitičara dr.sci. Esada Bajtala.
Hobsovski „rat svih protiv svih“, nije, ne može, i ne smije biti, okvir društvenog i ljudski smislenog življenja. To je iskustveni minimum na koji nas opominje još uvijek živo sjećanje na ratna zbivanja devedesetih.
Profesore Bajtal, prije dva dana su ubijena dva pripadnika oružanih snaga BiH. Kako komentarišete ovaj monstruozni teoristički čin?
Smrt je u svojoj konačnoj bespovratnosti tragično porazan događaj, jer „mrtvi se ne vraćaju“. Čak i kad je ishod prirodnog kraja bića, smrt je neprebolno težak događaj i za mrtvoga i za njegovu okolinu. A u svojoj neprirodnoj nasilnosti još je tragičnija, bolnija i neutješnija. Smrtonosno nasilje nešto je što se ničim ne može ni pravdati ni opravdati.
Svaki vinovnik nečije smrti, morao bi znati da ono što nije dao – nema pravo ni da oduzima. Ma o kakvim okolnostima se radilo, život svakog čovjeka mora biti nepovrediva i sveta vrijednost.
Apsolutna do nedodirljivosti.
Zvaničnici vlasti obećavaju sigurnost građana, kako im vjerovati nakon terostičkih napada u Bugojnu, napada na ambasadu i sinošnjeg?
Upravo zato sva racionalno organizovana društva i civilzacijski uozbiljene zajednice, nastoje urediti i stabilizovati takav životno-pravni okvir kojim se garantuje jednaka sigurnost svim svojim pripadnicima. Danas i kod nas to nije slučaj.
Javni neredi, ubistva na javnim mjestima, gradskom prevozu, objektima zabave … itd. upozoravaju da nadležni državni organi i službe moraju nešto hitno i radikalno poduzeti u svrhu zaštite građana i njihove elementarne životne i građanske sigurnosti.
Sigurnost i mir su temeljne pretpostavke ljudskog življenja i zaštite čovjekovog dostojanstva.
Bez toga, umjesto radosti, život postaje besmislena i bolna patnja nedužnih.
Analitičari podcrtavaju Belgiju kao idealno mjesto za teroriste zbog podijeljenosti društva, teških uspostavnih vlasti. Ako je Belgija zbog toga slaba tačka, šta je onda BiH sa desetinama kantona, entiteta sa brojnim poklapanjima ovlasti, sa rasturenim društvom?
Ako usporedbe imaju neki smisao i praktičnu težinu, onda već Vaše pitanje daje pola odgovora: mora se tražiti i naći jednostavnija formula društvenog organizovanja od ove koja svojom nepotrebnom, politikantski iznuđenom kompleksnošću, paralizuje javni, a smrtno ugrožava privatni život svakog od stanovnika ove zemlje. Smisleno, racionalno i humanistički dobro organizovano društvo, u svojoj životnoj zbilji i faktičkoj stvarnosti (dakle, ne samo deklarativno), moralo bi, metaforički govoreći, biti bliže Raju nego Paklu. Kako sada stvari stoje, u tom pogledu, ostavljam da, zajedno s čitaocima, prosudite sami.
Kako se kao građani možemo oduprijeti terorizmu, šta bi u ovom trenutku značio građanski otpor zlu terorizma?
Teško je reći šta građani mogu racionalno da poduzmu, izuzev odlučnog, civilizacijski dostojanstvenog i logički neizbježnog pritiska na vlast da, konačno, počne rješavati probleme nasilja, nesigurnosti i sve češće obijesno nasilne životne ugroženosti kojoj su očigledno, sve češće i sve žešće, izloženi. Granica između reda i anarhije mora biti jasna, konkretna i efikasna, a za njeno uspostavljanje i održavanje zadužena su Zakon, Država i njene službe.
Sve drugo bi vodilo zatvaranju paklenog kruga anarhije iz koga je izlaz, kako nas uči povijesno iskustvo, neizvjestan, mučan i težak. Hobsovski „rat svih protiv svih“, nije, ne može, i ne smije biti, okvir društvenog i ljudski smislenog življenja. To je iskustveni minimum na koji nas opominje još uvijek živo sjećanje na ratna zbivanja devedesetih.
U ime tog sjećanja i podsjećanaja, ovako više ne može.
Ljudski živjeti, znači, prije svega – živjeti u miru i bez psihološki parališuće bojazni koja nas, kao što sada vidimo, vreba na svakom koraku.
Autor/ica 👤tačno.net
