Dodik i muslimani

Izdvajamo

• Izvođač ovih radova, pomahnitali stepski vuk Milorad Dodik, baš kao da dolazi iz ruskih stepa, ruši sve pred sobom, ne priznaje zakon kao normu, kontinuirano od jedne umorne zemlje pravi civilizacijsku razdjelnicu, računa na antimuslimanski sentiment u nacionalističkoj Evropi i još uvijek snažni posttrampistički element u američkom društvu, pa na početku sastanka sa Draganom Čovićem, koji je održan 29.10. ove godine, dakle, u jeku krize koju je sam izazvao, bijednički kaže: "Muslimani žele muslimansku državu u Evropi".

Povezani članci

• Srebrenica: Otkazana promocija knjige koja negira genocid
• Socijalistička protiv kapitalističke Evrope
• Oligarhija
• Turbulentna vremena hrvatskog tjednika Feral Tribune
• Nihad Uk: Glasaćemo protiv gradnje zgrade Vlade FBiH na lokalitetu Hastahane
• Analiza kontroverznog interviewa: „Kosovska bitka u Siriji“

Foto: Dženat Dreković

O rusko-srpskoj strategiji svođenja Bošnjaka na muslimane. O bezopasnoj Evropi

Piše: Nerzuk Ćurak

Naredne, 2022. godine Rusija će proslaviti 200 godina rođenja Nikolaja Jakovljeviča Danilevskog, jednog od najuticajnijih ruskih mislilaca, ideologa panslavizma, autora čuvene knjige Rusija i Evropa u kojoj će se još 1871. godine iskristalizirati jedna od trajnijih ruskih geopolitičkih ideja a u čijoj je srži, prije i poslije svega, antieuropeizam. Današnji ruski pogled na svijet uokviren je mišlju Nikolaja Danilevskog o potpuno suprotstavljenim interesima Rusije i Evrope koje on motri kao dva odvojena čovječanstva, dva nepovezana civilizacijska toka. Krešendo te geofilozofije je ubilačka misao koju Danilevski saopštava u pomenutom kapitalnom djelu Rusija i Evropa: “Evropa nam nije neprijateljska slučajno već suštinski; dakle, samo onda kada je u neprijateljstvu sa samom sobom, ona za nas može biti bezopasna.“

Dok je Zapad spavao

Danas, na izmaku dvadeset prve godine dvadeset prvog stoljeća, svjedočimo ruskoj realizaciji ove ideje u novom geopolitičkom kontekstu. Putinov režim odlučno je iskoristio sve slabosti evropskog liberalizma i briselskog birokratskog institucionalizma, tajnim operacijama pogurao jačanje šovinističke evropske desnice i nacionalističkih protumigrantskih vlada unutar Evropske Unije, natjeravši Brisel da se prvenstveno bavi samim sobom i odnosom sa zemljama članicama; riječima Danilevskog, budući da je stara dama u neprijateljstvu sa samom sobom, ona je za Rusiju bezopasna. Čak bi Evropsku Uniju u ovom trenutku bilo pretjerano nazvati i tigrom od papira, čini se da se ni u tu metaforu ne može ugurati briselska nada koja nam se udaljava.

No, Moskva nije stala samo na poticanju antievropskih igrača unutar Evropske Unije, već je na rubovima EU, na Zapadnom Balkanu, konfigurirala savezničku mrežu Rusije, u čijem je centru Srbija, čije su dominantne političke i intelektualne elite puno bliže panslavenskim i sakralno-pravoslavnim idejama, nego evropskom liberalizmu. I dok je Zapad spavao, uvjeren u planetarnu snagu svojih demokratsko-liberalnih ideja, Evropska Unija je izgubila zapadni Balkan, zapadni Balkan je izgubio Evropsku Uniju a kao posljedicu tog obostranog geopolitičkog gubitka dobili smo Rusiju na Palama i u Banjoj Luci.

Washington je daleko, daleko je i London, bar ovaj London koji je posljednjih godina snažno uz Bosnu i Hercegovinu, Brisel je (kakve vizionarske spletke Nikolaja Danilevskog) bezopasan, a da bi politička situacija u Bosni i Hercegovini i našoj regiji bila još gora, bezopasan je i Berlin.

Iako Njemačka najavljuje novu vanjskopolitičku strategiju, realna je procjena da će Rusija prije materijalizirati svoje balkanske interese nego što će ih razjedinjeni Zapad dematerijalizirati.

Taj proces snaženja ruskih interesa na zapadnom Balkanu ušao je u kritičnu fazu za Bosnu i Hercegovinu, nakon što je Moskva minucioznim geopolitičkim igrama učinila Evropsku Uniju bezopasnom, jalovom, nepostojećom, apstraktnom varijablom u rješavanju bosanskohercegovačke jednadžbe.

Uvijek je gore nego što mislimo

Sarajevo je u ovom geopolitičkom trenutku usamljeno. Kao što je u krizi multilateralizam u globalnim okvirima, uzročno-posljedično u krizi su i države koje se pokreću na svoj, unutrašnji multilateralizam. Ipak, nije za odbaciti procjena koja nagovještava da nakon višegodišnjeg trijumfalnog pohoda azijskih autoritarizama, evropskih nacionalizama i desničarskih populizama, slijedi, bar na zapadnoj političkoj hemisferi, postepeni povratak snažnijeg multilateralizma, s kojim je Bosna i Hercegovina uvijek na dobitku. (Treba li podsjetiti da su prve godine izgradnje dejtonske Bosne i Hercegovine – kada su u našoj zemlji bili prisutni najsnažniji multilateralni instrumenti – upravo godine najvećeg progresa u izgradnji političke zajednice).

Ako se u Njemačkoj uskoro formira nova vlada kao koalicija socijaldemokrata, zelenih i liberala, bit će to početak obnove one vrste politike koja u vanjskopolitičkoj sferi odgovara Bosni i Hercegovini. Ne bilo kom njenom političkom parcijalitetu, nego Bosni i Hercegovini kao multietničkoj zajednici povijesno vježbanog i izgrađenog multilateralizma, bez primitivnih etnonacionalnih torova.

Stoga se i politički razgovori o ustavnim reformama i izmjenama izbornog zakona ne smiju završiti konačnim rezultatom sve dok ne oslabi uticaj antibosanskohercegovačkih igrača u lokalnom geopolitičkom polju, dakle, dok ne oslabi uticaj Rusije i dvojice komšijskih bosanskih kasapina, koji bi najradije pod prozorima bosanskohercegovačkog predsjedništva vidjeli svoje dvije nacionalne vojske (nije da nije bilo pokušaja) u zajedničkom sadejstvu protiv Bošnjaka, tog stranog elementa na vjekovnoj srpsko-hrvatskoj zemlji koja se zove Bosna i Hercegovina. Mislite da pretjerujem? (Kada god vršite kritiku nekog nacionalističkog instrumentarija, znajte da je uvijek gore nego što u analizi možete dobaciti.)

Izvođač ovih radova, pomahnitali stepski vuk Milorad Dodik, baš kao da dolazi iz ruskih stepa, ruši sve pred sobom, ne priznaje zakon kao normu, kontinuirano od jedne umorne zemlje pravi civilizacijsku razdjelnicu, računa na antimuslimanski sentiment u nacionalističkoj Evropi i još uvijek snažni posttrampistički element u američkom društvu, pa na početku sastanka sa Draganom Čovićem, koji je održan 29.10. ove godine, dakle, u jeku krize koju je sam izazvao, bijednički kaže: “Muslimani žele muslimansku državu u Evropi”.

Gebels bez posljedica

To je početak i kraj Dodikove politike, logična konsekvenca njegovih ksenofobnih, mračnih izjava o autohtonim građanima Bosne i Hercegovine, od kojih ga još nijednom nije zaboljela glava, jer mu i unutrašnji i regionalni i globalni geopolitički kontekst ide na ruku, budući da figura neprijatelja – islamski Drugi – još uvijek nije napustila Zapad, a u mrzilačkim krugovima pod uticajem migracija i terorističkih ataka, radikalizirala se do nivoa koji Dodiku omogućuje da bude Gebels bez posljedica.

Zašto to radi? Zašto je krenuo na put bez povratka kada su u pitanju građani njegove sopstvene zemlje s kojima su i on i građani koje predstavlja, decenijama živjeli svoje više manje skladne, miješane živote?

Historija života bosanskih muslimana je povijest zajedničkog življenja sa pravoslavcima, katolicima, Jevrejima i drugima. Njihov način života povijesna je negacija unilateralizma pa i iz tog povijesnog izvora treba crpiti razloge odbijanja države kao prostog zbira tri etnička rezervata, a ne sve svoditi tako jeftino na zahtjev za dominacijom. Zahtjev za dominacijom? U državi koja ima potpisan ugovor sa Katoličkom i Pravoslavnom crkvom a nema sa Islamskom zajednicom?

Zanemarimo sve probleme sadržajne naravi potpisanih i nepotpisanih ugovora države sa vjerskim zajednicama kao i moje protivljenje nekim aspektima tih ugovora, ali volio bih da hiljade ljudi koji nisu muslimani, sami sebi, u napadu objektivnosti, kažu – ovo je diskriminacija, apriorna diskriminacija. A možda ja griješim? Možda to tako treba. Možda je to objektivnost. Možda u Dodikovoj muslimanskoj državi muslimani moraju biti diskriminirani. Naravno, znamo o čemu se radi?

Kada antibosanskohercegovački član bosanskohercegovačkog državnog predsjedništva opetovano upotrebljava te antimuslimanske retoričke figure, on zna kako to nailazi na plodno tlo u nekim evropskim javnostima, npr. u Republici Francuskoj, u kojoj je sve popularniji njihov Mega Dodik Eric Zemmour, kriptofašistički novinar, mogući kandidat na predsjedničkim izborima, čudovište za koje je Marine Le Pen pristojna desničarka. On je svojim pisanjem razvio pravu antimuslimansku histeriju i u anketama za predsjednika Francuske čak je pretekao Le Pen. O ovome sam već pisao: Zemmour javno zagovara progon pet miliona muslimana iz Francuske! Zato Islamska zajednica, uvažavajući društvenu stvarnost Bosne i svijeta, mora skrušeno i odgovorno, bez sebičluka, primitivne arogancije i bijesa što katoličke i pravoslavne kolege mogu a oni ne mogu imati ugovorni odnos s državom, čekati bolji trenutak za okončanje institucionalne diskriminacije, čekati bolje ljude u areni donošenja političkih odluka.

Da bi apsurd bio još veći jedina politička struktura koja zagovara teologizaciju političke sfere, radikalni upad Crkve u politički prostor sekularne države je srednjovjekovna nomenklatura srpskog sveta koja proizvodi jedinstvo crkve i politike, u Crnoj Gori na vidljiv, a u bh. entitetu Republika Srpska i Srbiji, na manje vidljiv način. To je postala usvojena mjera političkog života srpskog sveta.

Ta crkveno-politička simbioza kao da zahtijeva da neki bošnjački nacionalistički gad u razgovorima između SDA i SNSD-a, sastanak počne riječima: “Pravoslavci u bh-entitetu Republika Srpska žele da naprave pravoslavnu državu”.  I kada god Dodik krene sa svojim prljavim figurama, da mu na isti način odgovori, recimo, Zahiragić. To bi bila ta mjera. Ali, može li iko biti gad kao naš novi stepski vuk, Putinov balkanski Kozak? Živo me zanima, šta je po Tebi, dragi čitaoče, bliže stvarnosti – pravoslavna ili muslimanska država? Zaključiti bez predrasuda, samo na osnovu hodanja, motrenja, gledanja, obilaska muzeja, škola i tako to…

Zašto je važno provocirajuće Dodikovo otvaranje sastanka sa Čovićem analizirati baš u ovom ključu? Zato što je to osnova aktuelne srpske, nažalost u velikoj mjeri i hrvatske nacionalističke politike prema Bosni i Hercegovini. To ovim politikama savjetuju i lobisti koje plaćaju.

Neka sve ide svojim tokom

Iako se razumnom čovjeku ta strategija ksenofobije kao djelatne politike čini iracionalnom, ona daje rezultate. Vidite da daje. U kategoriji prava Milorad Dodik više uopće ne bi mogao biti subjekt bilo kakvih političkih pregovora. Ali, politika je očito jača od prava, pa on, uništavajući državu čiji je predsjednik, usput osnažuje, a njegovu izlaznu agendu iz Bosne i Hercegovine nijedan međunarodni subjekt, ni jedna sila, još uvijek nisu doveli u pitanje na autoritativan način.

Ne mogu dovoljno argumentirati koliko je tome doprinio njegov kontinuirani antimuslimanski nastup. Šta ljudi u Evropi znaju? Oni samo čuju jeku riječi koja im izaziva strah, jer je neki isilovski četnik bacio bombu i pobio nedužne ljude u Parizu, Londonu, Berlinu… Ko će povezati činjenice – pa čekajte to su oni ljudi kojima smo tokom rata slali pomoć, koji su se borili da očuvaju “evropske vrijednosti” u Sarajevu, zbog kojih smo kao evropski građani bili ogorčeni našim čembrlenovskim vladama, željeli smo pomoći Bosni jer u njoj se branila Evropa, naš način života, naše vrijednosti a ljudi su ubijani kao glineni golubovi. A sada nam je bliži onaj koji javno veliča ubice Sarajeva, osuđene ratne zločince; bliži nam je Putinov izvođač radova od ljudi čija imena želi da nam zgadi, toliko da izgube državu. I da naše vlade to ovjere. (U Historijskom muzeju Bosne i Hercegovine, u toku je izuzetna izložba o podršci građana Evrope tokom rata Sarajevu i Bosni i Hercegovini. Posjetite je, nećete zažaliti.)

Takva, hinjava Evropa, zahvaljujući i snažnoj negativnoj ulozi Rusije, zapljusnuta je nesposobnošću, nevjerodostojnošću, unutrašnjim suparništvima, te je, suočena sa rastom unutrašnjih ksenofobnih i šovinističkih elemenata, postala prijemčiva, naročito u rigidnim neokonzervativnim krugovima, za Dodikovu retoriku kojom kozački ataman iz Laktaša svjesno, reklo bi se na dnevnom nivou, reducira Bošnjake kao autohtone bosanskohercegovačke građane, na muslimane. Kao takva, Evropska Unija se u ovom momentu ne može suprotstaviti Rusiji, a neki njeni političari pride imaju razumijevanje za rusko-srpski svet. Za promjenu granica. Ili, u rezervnoj varijanti, za pražnjenje Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Kosova, od bilo kakvog državnog sadržaja.

Aktuelni politički procesi nekako naginju ovoj sumornoj viziji. Oni su rezultat evropske politike – neka sve ide svojim tokom. Ako će sve ići svojim tokom vrlo brzo će Milorad Dodik proglasiti odloženu nezavisnost bh. entiteta Republika Srpska. Evropska Unija ni tada neće reagirati kako treba u takvim situacijama, nego će vjerovatno neki od hiljadu glasnogovornika saopćiti da situacija nije alarmantna budući da se radi o odloženoj nezavisnosti (?!?)

Takav razvoj situacije bio bi potpuni trijumf Rusije na zapadnom Balkanu.

A Washington? Mrtva trka: hoće li prije Escobar doći u Sarajevo ili će Dodik prije proglasiti “samostalnu Republiku Srpsku unutar Bosne i Hercegovine”.

I šta ako ovo drugo bude prvo?

Tišino, možeš li me čuti?