Današnja BiH je posljednje utočište naopake balkanske historije

Povezani članci

• Jedan čovjek je za samo pet godina riješio problem smoga i restrikcije vode u Sarajevu, a ovima danas nije dovoljno ni 20 godina
• Ljekari u devet kantona od danas u generalnom štrajku, rad već obustavljen u četiri kantona
• Svjetski domovinski rat
• Slobodanka Komljenac Macanović: Žrtve zaslužuju istinu o Kazanima
• Promocija knjige Almira Basovica “Maske dramskog subjekta”
• YIHR BH upozoravaju: ono što naši nosioci vlasti iznose kao problem nije točno

Podvrgavanje ideje države i njene konstitucije principu monopola nacije na vlast, kao isključivom principu vladavine, pravni je relikt prošlosti. To je apsurd u odnosu na prava ljudi i anahroni, nedemokratski način rješavanja njihovih problema.

Demokratski politički sistemi i države su utemeljene na demokratskim odnosima i ne poznaju nikakve druge kategorije stanovnika, koje kreiraju sistem, osim ljudi, tj. građana. U tome su oni svi jednaki i to na svakom dijelu državne teritorije.

Vlast oligarhije

Svaka druga definicija čovjeka unutar takvog sistema je izvedena i ne može biti konstitutivni element državnog ustrojstva, niti ograničavajući faktor jednakih prava unutar države. A samo univerzalno važeća prava imaju univerzalno djelovanje na određenoj teritoriji i unutar određenog državnog poretka. Samo ona mogu da funkcioniraju kao temelj slobode ljudi.

Ako nije tako, ako  nacionalnost, vjera, socijalni status ili personalne osobine ljudi postaju određujući faktor tih odnosa, onda se u takvom slučaju ne može raditi o slobodi, demokratiji i jednakosti ljudi u državi. Tada se radi o državi koju je već antika (Aristotel) označila kao vladavinu oligarhije u kojoj nema slobode za sve pripadnike države, nego samo za neke. A iz oligarhije se nužno rađaju diktatura i anarhija.

Mi smo, uistinu, prije svega ljudi. Možemo biti pripadnici ove ili one vjere, nacije, socijalne ili kulturne grupe, ali te naše razlike ne služe i ne mogu služiti da bi među nama uzrokovale razliku u pravima, nego imaju upravo suprotnu funkciju. A to je da razumijemo raznovrsnost u načinima ljudskog egzistiranja. To obogaćuje svakog čovjeka, proširenjem njegovog iskustva i spoznaje o prirodi ljudi, i time obogaćuje i njegovu egzistenciju.

Na ovome se vidi koliko je nerazumno, neracionalno, nehumano i bez osnova u pravu i u političkim odnosima u državi dijeliti ljude po nacionalnom principu i na osnovu toga im davati veća ili manja prava i mogućnosti održavanja egzistencije, obrazovanja i sigurnosti u životu. Dakle, u sferi filozofske, vjerske, političke i uopće humane nauke i razumijevanja smisla ljudskog postojanja, ljudskih odnosa i prava čovjeka, jasno je da je nazadna svaka podjela koja se izvodi u sferi ljudskih odnosa, a koja dovodi u pitanje fundamentalnu jednakost svih ljudi.

Pogotovo je besmislena nacionalna podjela koja je nastala u jednoj vrsti ljudske historije, a koja, kao sve tvorevine historije, u njoj i završava. To se može jasno vidjeti iz toka savremene historije koja ljude sve više ujedinjava unutar odredbe ljudstva i univerzalnih prava čovjeka. Naravno, ako sama historija nije anahrona kao što su naše balkanske historije.

Današnja Bosna i Hercegovina je posljednje utočište te naopake balkanske historije, bez snage da se izvuče iz provalije vladavine nacionalizma.

Ista načela

U 20. vijeku smo imali političke sisteme u kojima je ostvarivana supremacija jedne nad pripadnicima drugih nacija na državnoj teritoriji. Takav slučaj bio je sa Kraljevinom Jugoslavijom. Takva država, upravo zbog toga, nije mogla biti demokratska, mada je formalno imala ustanove demokratskih država. Bila je to država sa vladajućim narodom i zbog toga je veoma lako srušena.

Komunistička država je počivala na načelu vlasti radničke klase. Nju je zastupala i u njeno ime vladala Komunistička partija. Već po definiciji to nije bila i nije ni mogla biti demokratska vlast, pa je pronađena posebna definicija koja bi u sistem unijela pojam demokratije. Tako je u praksi vladala sintagma radničke ili samoupravne demokratije, koja je počivala na diktaturi proletarijata. Vlast to uopće nije skrivala!

Kako je vlast jedne uske grupe, jer je svaka vlast u ime nekoga, pa je tako i vlast u ime radničke klase samo vlast grupe ljudi koja se organizira po nekom principu, kod nas se ni u ovom momentu ne vidi nikakav drugi princip osim grupne vladavine prožete koristoljubljem.

Struktura koja je vladala u ime radničke klase smatrala je da je za nju najveća realna opasnost bila ona grupacija koju u političkoj terminologiji nije mogla zaobići, jer je bila mješavina radničkog svijeta i svijeta određene nacionalne pripadnosti. Zbog toga je svoj monopol na vlast osiguravala u formi osiguranja nacionalnog ključa za političko predstavništvo.

Svi smo znali da ljudi birani u organe vlasti po nacionalnom ključu nisu vladali u ime nacija. Oni su vladali u ime partije koja ih je odredila da predstavljaju nacije. Bio je to pseudodemokratski plašt koji je skrivao stvarnu monopolističku vlast komunističke partije.

Interesantno je da su moderni monopolisti, stvarajući privid demokratije, iz arsenala komunističke konstitucije i metoda vođenja države i vlasti uzeli samo dva principa koji su imali funkciju da skriju pravi izvor vlasti i da prikažu monopol na vlast kao vlast u ime naroda.

Jedan od tih pojmova su tzv. konstitutivni narodi. To je jedna pravna i historijska besmislica, ali dobro služi onima koji ne žele stvaranje istinski demokratske vlasti u zemlji. Naime, sve institucije u državi, koje imaju realnu vlast, a to znači koje kontroliraju ekonomiju, obrazovanje, kulturu, zapošljavanje i budžete, uspostavljene su na principu nacionalne konstitucije. Stoga su one nedemokratske.

Takvo stanje kod nas se bliži kraju. Kao i u svakom prošlom slučaju i, uopće, prema zakonima društvenog razvoja, taj kraj dolazi uporedo sa katastrofom cijelog sistema. To je neminovno, jer u mehanizmima našeg političkog i ustavnog sistema nema mogućnosti da se on promijeni i poboljša.

U temeljima njegove konstitucije je pogrešni princip dominacije nacije nad društvom kao cjelinom. To je njegova rak-rana koju je nemoguće ukloniti samo hirurškim zahvatom, koji mora biti sve obimniji kako vrijeme prolazi.

Nacionalni ključ je bio model koji je savršeno omogućavao i pokrivao suštinu grupne vladavine komunističke oligarhije. On danas jednako pokriva vladavinu pseudonacionalnih oligarhija koje su koncentrirane samo na vlast i kojima vlast osigurava sigurne izvore monopola svih vrsta.

vijesti.ba